Sport Vodeni sportovi

glava u balunu

Nikad kraja hrvatskim sportskim uspjesima, a kraljevi su vaterpolisti

glava u balunu

Nikad kraja uspjesima naših sportaša, tu i tamo neki iznenade svojim podvizima na međunarodnoj sceni(uglavnom u pojedinačnim sportovima), ali ima i onih koji su konstanta svjetske vrijednosti, kao što je hrvatske vaterpolska reprezentacija. Zaista, ta serija medalja sa svjetskih prvenstva, niz od sedam medalja, 2007. kad su postali svjetski prvaci u Australiji pa da ove brončane medalje u Južnoj Koreji, zaslužuju posebne komentare. I hvalospjeve, priznanja, naravno.

Radi se o tome da sustavni rad donosi berbu medalja, to jest opstanak škvadre izbornika Ivice Tucka i prije njega Ratka Rudića, na pobjedničkim postoljima. U redu, svi smo se nadali, mnogi bili čak sigurni da će se vaterpolisti iz Gwangjua vratiti kao vlasnici zlatne medalje, ali se dogodio – to je u vrhunskom sporta normalna stvar – jedan kiks u polufinalu, tako da se moramo zadovoljiti s brončanim odličjem.

Kod nas smo, jer takav smo narod, posebno zahtjevni u sportskim nadmetanjima, pa onda osvajanje bronce umjesto očekivanog zlata predstavlja svojevrsnu devalvaciju. Nije to prvi, neće biti ni posljednji put da tako olako iskazujemo svoja razočaranja u trenutcima kad se iznevjere prognoze.

Sjećam se niza takvih slučajeva kada se raspoloženje zbog manjka vrhunskog rezultata, to jest primata na sportskim natjecanjima, ipak splasne. Na primjer kad je svojedobno na olimpijskim igrama Blanka Vlašić u skoku u vis osvojila srebrnu medalju umjesto zlatne,  mnogi su, pogotovo u Splitu, ostali razočarani. A radilo se o tome da je Belgijka Tia Hellebaut iz prve, a Blanka iz druge preskočila 205 cm, pa je zato ostala „tek“ druga...

Ili kad Goran Ivanišević nije uspio u tri finalna meča u Wimbledonu, najprije 1992. protiv Andrea Agassija, pa 1994. i 1998. protiv Petea Samprasa, doći do pobjede, kao da je malo tri puta igrati završni meč na turniru, po mnogima značaja prvenstva svijeta. A kad je 2001. napokon senzacionalno uspio protiv Patrika Raftera (ono u pet setova, 6:3,3:6,6:3,2:6 i 9:7) što je bilo ipak svojevrsno čudo obzirom da je na turnir uvršten s wild card, onda ga je dočekalo sto tisuća ljudi na splitskoj rivi, a u njegovom klubu na Firulama, postavljen je natpis: „Fala ku...u“!

Ovo prvenstva svijeta u Koreji imalo je pravu podlogu za trijumfalni put do zlata, tako su bez krzmanja taj cilj postavili i Tucak i njegovi vaterpolisti, pa i brojni vrhunski stručnjaci, strani i domaći. Tako je Dragan Matutinović u svojoj analizi za „Jutarnji list“ pod naslovom „Najbolji smo, najbolji“ objasnio otkud takav unaprijed opravdani trijumfalizam, ali je još uoči četvrtfinala upozorio na Španjolsku, koja je na Europa kupu u Zagrebu „porazila kompletnu Srbiju s 13:12, na kraju bila treća“.

U javnosti često prevladava tvrdnja kako kvalitetni vaterpolo igra svega desetak reprezentacija na svijetu, a prava je istina, kako je rekao Perica Bukić, izvršni direktor i dopredsjednik HVS-a da se „u svijetu na vrhunskoj razini nadmeće desetak reprezentacija, koje osvajaju medalje“.

Poslije poraza u polufinalnu od Španjolaca, Slobodna je objavila naslov „Svijet se ruši“, jer je bilo teško objasniti kako i zašto su naši igrali tako loše. Ono „živjeli su za zlato, sad moraju po broncu“. E baš to, kako su naši odigrali utakmicu za treće mjesto protiv vječitih rivala Mađara i to s rezultatom od 10:7 ključni je dokaz snage hrvatske reprezentacije. Izbornik Tucak je poslije te pobjede izjavio:

-Ono što me se najviše dojmilo i što je bilo perfektno, to je reakcija naših igrača poslije polufinala...Neki se ne mogu dignuti kad im se dogodi poraz u polufinalu, pa završavaju četvrti. A mi to možemo...

Lako je zaključiti Nevenu Kovačeviću, nekadašnjem izborniku, danas koordinatoru struke mladih reprezentacija Hrvatske :

- Tucak nije samo izvanredni trener nego i pravi, moćni lider, onaj koji vuče naprijed. I ne kuka, ne plače, kad se pogleda tijekom ovih godina koji su naši igrači iz raznoraznih razloga ispadali iz reprezentacije, onda se može razumjeti mentalna snaga izbornika.

Isto tako i psihička sposobnost naših igrača, koji su zajedno s izbornikom, ali i vodećim ljudima vaterpolskog saveza stvorili priznatu svjetsku velesilu. „Čudesno mnogo je postignuto, od 2007. do danas, tako da imamo kontinuitet“ što je u vrhunskom sportu najvažnije“, ocijenio je Renzo Posinković, svojevremeno jedan od naših najboljih vratara.

Hrvatski vaterpolisti su na najboljem putu da i statistički zabetoniraju kontinuitet kakav nije zabilježen, što znači nastavak serije osvajanja odličja: na olimpijskim igrama u Tokiju 2020., pa na svjetskom prvenstvu u Fukuoki 2012. i kao klimaks na prvenstvu Europe 2022. u Splitu. I to će se dogoditi, nastavak serije uspjeha je neminovan. Vaterpolisti do sada, pa će biti i u bliskoj budućnosti, imaju timbar najboljeg sportskog kolektiva svih vremena u Hrvata. Osnova takvih uspjeha osim izvanrednog stručnog rada i perfektne logistike HVS-a, krije se u neviđenom zajedništvu izbornika i igrača.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Vodeni sportovi