Sport Hajduk

glava u balunu

Nakon Ruduše je počeo otpor Hajduka: kako se bliži 75. godišnjica legendarne utakmice, valjda će se tom prigodom iskazati na Poljudu

glava u balunu

Dugi niz godina tražio sam načina kako izraziti zahvalnost Slavenu Žužulu, predsjedniku i vlasniku Radničkog nogometnog kluba Split (posrnulog bivšeg prvoligaša), na njegovoj patriotskoj gesti, obnavljanju monumentalnog spomenika strijeljanim partizanima u Ruduši kod Sinja. On je bio inicijator dostojnog komemoriranja stradanja Prvog splitskog partizanskog odreda.

Među 23 strijeljana partizana 26. kolovoza 1941. bilo je i trinaest prvotimaca Splita, otud je bila logična akcija predsjednika „crvenih“. Jedan od osuđenih od Priekog ustaškog suda i strijeljanih bio je, na primjer, Nebojša Borozan, koji je u analima ostao upamćen po tome što je u noćni marš s Plokita, predjela Splita, prema Mosoru krenuo u kopačkama, jer je – kako su njegovi kasnije tumačili – vjerovao da su one podesnije za šuljanje kroz splitsko polje i pentranje prema Mosoru od običnih cipela...

Ove godine, u povodu 78. obljetnice tragičnog događaja, strijeljanja splitskih partizana, njih 21 uz dva solinska, uz saznanje da su posebni gosti komemoracije diplomatski doajen Budimir Lončar (savjetnik dva hrvatska predsjednika) kao i bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić, svjedočio sam događajima, najprije u Vinkovačkoj ulici, na Plokitama, zatim i u Ruduši kod Sinja. Tamo u Ruduši sam bio jednom odavno 1962., u vrijeme kada je priređen partizanski marš splitskih studenata nazvan „Alfred Santini“, po političkom komesaru prvog partizanskog odreda.

Bataljun, nas 350, sastavljen od splitskih studenata tri fakulteta i dvije više škole (komandir Ivan Pavić, komesar Ćićo Ganza), u znak sjećanja na herojsku pogibiju pripadnika Prvog splitskog partizanskog odreda, krenuo je iz Splita, s Plokita, marširali smo do doma na Mosoru, pa onda dalje do Trilja i Sinja, uz odavanja počasti u selu Košutama i onda u Ruduši, pa preko Klisa, natrag do splitske rive. Zato sam prošle nedjelje poželio vidjeti, uvjeriti se, tko će se sve doći u Vinkovačku i u Ruduši odati priznanje tim palim borcima za slobodu.

Bilo nas je stotinjak kod spomenika u Splitu, kojeg prečesto nagrđuju ušatim „U“ i svastikama ili ga zamrče crnom bojom, pa se tako vandalski – kako je to izvanredno napisao moj kolega Damir Pilić – „potpisuju ideološki unuci onih koji su 1941. pobili splitsku mladost, čiji je „grijeh“ bio što je htjela da Split i Dalmacija budu hrvatski, a ne talijanski...“

A onda mnogostruko više u Ruduši, gdje je na komemoraciju stiglo 14 delegacija, predstavnika stranaka, udruga i gradova, koji su vijencima ukrasili monumentalni spomenik na mjestu gdje su splitski partizani strijeljani. I neka bude zabilježeno, najveći pljesak pripao je baš delegaciji RNK Splita, dakle mladih nogometaša, koje je predvodio njihov predsjednik Žužul.

U jednoj od delegacija, onoj veterana „crvenih“, vijenac je dopratio rođak strijeljanog partizana, Miro Borozan, nekada talentirani junior Hajduka, desetak godina prvotimac Splita, iz poznate sportske obitelji. Žao mi je da su na komemoracije došli uglavnom stariji ljudi, bilo kao članovi pojedinih antifašističkih udruga, zatim članovi obitelji poginulih, pa osvjedočeni splitovci kao braća Žarko i Blaž Mihaljević... Neki su položili vijence, ružu ili karanfil, Zoran Burić je zakitio oba sjećanja s lancunima na kojima je pisalo „Istina“, „Pravda“ i znak „Anarha“, preteče Splita

Valjda će napokon oni koji vode Grad, bez obzira što se čuvaju i paze, možda i plaše u svojim izlaganjima prozboriti riječi “partizanski odred“ nego se u pravilu koriste sintagmom „splitska mladost“, dakle da će ovi na vlasti omogućiti da Prvi splitski partizanski odred dobije svoju ulicu ili trg, dostojnu herojskog čina splitske mladosti. Govori Stipe Mesića i Budimira Lončara bili su emotivni i poučni, kao i izlaganje generala Domovinskog rata Veselka Gabričevića, čiji je rođak daleke 1941. bio sudionik tog partizanskog odreda.

Šjor Leko Lončar, inače strastveni navijač Hajduka i izvanredni poznavatelj nogometa, poentirao je riječima kako je pogibija mladih Splićana sigurno „inspirativno utjecala na odluku vodstva i igrača „bijelih“ da 1941. ne prihvate ponudu okupatora da zaigraju u talijanskoj Serije A, kao i da je tragični događaj u Ruduši bio i obvezujući pa je Hajduk u kompletnom sastavu otišao u partizane“. Prije deset godina na stadionu Hajduka priređena je izložba o partizanskom Hajduku, pokrovitelj je bio baš Stipe Mesić, kao predsjednik Hrvatske.

Dolazi 75. godišnjica legendarne utakmice, valjda će se tom prigodom iskazati na Poljudu. Neko vrijeme su preskakali, kao zaboravljali taj dio povijesti Hajduka, pa se dogodilo u vrijeme ceremonije potpisivanja debelog sponzorskog ugovora Splitske banke, tada u francuskom vlasništvu, da sam privatno upozorio glavnog direktora Pierrea Boursota kako je splitski klub, zbog svojih zasluga u Drugom svjetskom ratu, proglašen za Momčad slobodne Francuske. Tu se kao u pravilu nadodaju priče, kako je Hajduk u stvari nositelj Legije časti. U krajnjoj liniji, kako god okrenuli, ove godine je i jubilej 75 godina oslobođenja Splita od okupatora i izdajnika, pa će na povijesnoj tribini „75. godišnjica oslobođenja Dalmacije i antifašizam danas“ biti govora i o ulozi Hajduka.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk