Sport Hajduk

neraskidivo prijateljstvo

Hajduk je svoju prvu utakmicu pod reflektorima odigrao protiv Benfice, a na terenu je bio i veliki Eusebio

neraskidivo prijateljstvo

Hajduk i Benfica opet zajedno, sad je to - kako bi se reklo – institucionalizirano, posjetom Marina Brbića i Lukše Jakobušića u gnijezdo lisabonskih “orlova” gdje su ostvarili prvi korak ka čvrstoj suradnji i povezanosti, primio ih je izvršni direktor Benfike Domingos Soares de Oliveira.

I sve je to divno i krasno zamišljeno, podrška višestruka, prožimanje u raznim akcijama što čekaju Hajduk, prije svega u izgradnji kampa što je srednjoročni plan, ali i klupskog muzeja, između ostalog.

Prijateljska utakmica posebno je poglavlje, igrat će se dogodine i to će biti točno pola stoljeća, 50 godina da je Benfica prvi put bila u Splitu, s tom utakmicom na Starom placu u travnju 1970. promovirana je rasvjeta. Prva domaća noćna utakmica Hajduka na svoj način najavila je i trofejno razdoblje od 1971. do 1979. godine, jer kad imaš reflektore, onda već postaješ ozbiljan klub, kako se tada smatralo.

Danas vam to izgleda teško dokučivo, neš’ti reflektori, ali nije tako. Bilo je to godinu dana nakon što je Čovjek sletio na Mjesec i reflektori su bili važan “mali korak da klub postane velik”.

Momenat je prisjetiti se travnja 1970. godine kad je agilna uprava načelu s Titom Kiriginom na promociju rasvjete privoljela da u Split dođe – Benfica.

Kao da je leteći tanjur sletio.

- To je bilo nešto fenomenalno, reflektori prvi put na Starom placu, a u goste dolazi Eusebio, s njim i Torres i Simoes, veličine. Bili su veličanstveni nogometaši, u ta doba prvi je i neprikosnoven bio Pele, ali do njega odmah Eusebio. Pele je igrao za Santos u Brazilu i nije nikad prešao u neki europski klub, a Eusebio, Portugalac, zapravo je crna perla tadašnje kolonije Mozambika i bio je europski Pele. Kao da danas u Poljud dođu Cristiano Ronaldo ili Messi. Barcelona je došla 2011., ali Messija nisu doveli. Eusebio je bio na Starom placu. Čuvam te slike kao posebne uspomene – priča nam Vilson Džoni.

Nastavio je:

- Portugal, mislim, bio je treći na svijetu 1966., a Benfica dvostruki europski prvak tih godina i još par puta u finalu Kupa prvaka. Uradili su nam veliku stvar gostovanjem i svaka čast našoj upravi što ih je uspjela dovesti. Pamtim, po igri smo bili bliže pobjedi – sjeća se Džoni s ushitom tog doživljaja. Tada, kao 20-godišnja velika nada Hajduka mladi Vilson bio je akter te utakmice.

Za Hajduk su, bio je to tada običaj, stigla i prigodna pojačanja, jednokratno, da se momčad “bijelih” bolje nosi s renomiranim protivnikom. Pa su pred 30.000 gledatelja (istočne tribine bit će izgrađene tek dogodine, za proslavu titule prvaka 1971.) i uz suđenje Josipa Jože Strmečkog iz Zagreba (pomoćnici su bili Radić iz Solina i Madir iz Splita), za Hajduk kao gosti nastupili Rudi Belin iz zagrebačkog Dinama, Dušan Bajević iz mostarskog Veleža i Ilija Petković iz OFK Beograda.

Hajduk je igrao u sastavu: Vukčević, Džoni, Ristić, Belin, Holcer, Buljan, Petković, Hlevnjak, Bajević, Jerković, Pavlica.

Za Hajduk je jedini gol postigao dinamovac Belin, iz najstrože kazne, koju je dosudio Strmečki zbog igranja rukom portugalskog igrača koji je time omeo veležovca Bajevića u 62. minuti. Time su izjednačili vodstvo Benfike što ga je polučio visoki Torres u 32. minuti.

Hajduk i Benfica sastat će se u skupini Lige prvaka ujesen 1994. godine i na stranu što su se u četvrtfinale plasirali i jedni i drugi.

U Poljudu je bilo 0:0, a u Lisabonu, na starom velebnom stadionu Luz Hajduk je bezbolno izgubio 1:2 (taj Luz koji je primao i do 135.000 ljudi, sa stajanjem, srušit će Portugalci i na istoj poziciji sagraditi novi, moderniji, današnji Luz koji je udomio finale Europskog prvenstva 2004. godine, sa 64.000 sjedećih mjesta).

Ono što je upečatljivo jest prijateljstvo što se rodilo između Torcide i skupine navijača Benfike po imenu No Name Boys.

Dirljiva je to priča iz jeseni 1994., kad se kombi s navijačima Benfike survao u Pirinejima po povratku s gostovanja u Poljudu, poginuli su imenima, nadimcima: Gullit, Tino i Rita.

U spomen na njih grupa torcidaša odlučila im je odati počast prevalivši isti put kombijem na uzvratnu utakmicu i na navijačku tribinu Benfike staviti – cvijeće.

Tamo gdje se Gullit, Tino i Rita nikad nisu vratili. A navijači Benfike uzvratili natpisom:

- Freedom for Croatia! - bile su to godine domovinskog rata i navijači Benfike zazivali su slobodu Hrvatskoj.

Tako se rodilo sasvim spontano prekrasno prijateljstvo koje traje evo 25 godina. Često ćete i u Splitu naići na naljepnice Benfike, na No Name Boys oznake, a u Lisabonu će se i uopće, na utakmicama Benfike pokazati i zastava Torcide, Hajduka, Hrvatske.

Sad će Hajduk i Benfica, rekosmo, institucionalizirati bliskost dvaju klubova, a dogodine njihova utakmica, bilo u Lisabonu ili Splitu, označit će pola stoljeća od postavljanja rasvjete na splitskim nogometnim utakmicama.

Nema više Starog placa ni starog Luza, ali Hajduk i Benfica - žive vječno.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk