Sport Hajduk

priča o juri (II)

Jerković se čudio kako Maradona može igrati s krivim nogama, ravnim tabanima, a Argentinac mu je zubom otvorio bocu Coca-Cole i rekao: Znam te i drago mi je da ćemo igrati skupa

priča o juri (II)

Tijekom godina provedenih u Limenke u druženju s Juricom Jerkovićem sam se puno puta uvjerio koliko je bio dobra osoba.

To se uostalom vidjelo i po odabiru 'nogometnih' sugovornika budući da ih on nije birao po bogatstvu, radnom mjestu, političkoj moći ili društvenom statusu.

Veliki igrač dobrog srca: legenda iz davnih vremena kada su i Hajduk i Split bili na vrhu svijeta

Jer, nije baš uobičajeno da sportske zvijezde njegove veličine i karizme, čak i kada odu u mirovinu, pričaju ležerno skoro sa svima koji to požele. Primjerice, dugo vremena je u kafić Kontra svraćao stariji zaposlenik 'Parkova i nasada', kojem sam zaboravio ime.

Bio je zadužen za kvart Skalice i, kada bi radio kraću pauzu od posla, popio bi kavu i pričao o balunu s legendarnom desetkom Hajduka kao da se znaju sto godina. Nema veze što je čovjek kosio travu, Jure ga je cijenio kao sugovornika, kao što je cijenio sve koji se istinski razumiju u nogomet.

Pozdravi u prolazu

Imao je puno strpljenja za one koji bi mu prišli radi razgovora, premda je u užem društvu rado kazivao da su mu 'najdraži' oni šta u startu kažu – šjor Jerković, ne razumin se u nogomet, ali bi vam isto tija nešto kazat...

- Uvik promislim u takvim situacijama, kad se ne razumiš u balun, ka što sam kažeš, onda je najbolje i ne počinjat tu temu. Ali, di ćeš to čoviku kazat, možda bi se uvridija, pa ga pustim da priča – rekao mi je Jure par puta.

Svakako treba spomenuti kako je bio izuzetno ljubazan i uredno bi pozdravio sve koji bi iz kvarta ujutro ušli u kafić. Javljao se srdačno i lokalnom poštaru Anti koji bi mu s osmjehom mahao raznoseći poštu, kao i stotinama ljudi koji su pozdravljali iz automobila u prolazu.

Istini za volju, ponekad bi mi rekao – i ne znam ko se ovo javlja s ceste jer ne prepoznajem lica kroz staklo auta, ali ja isto mahnem, ko je da je... Ljutio se samo onda kada bi nas usred neke rasprave o balunu prekinula buka velikog kamiona Čistoće koji bi ujutro čistio ulicu, a posebno onda kada bi zastao na semaforu i čekao zeleno svjetlo. Nazvali smo ga po natpisu Gradatin i onda bi Jure onako u šali teatralno kukao – ajme majko, šta mi je ovi napunija glavu, kad će više otić? Znam da moraju radit, ali je bučan priko mire...

Sram radi promašenog penala

Naša zajednička prijateljica i profesorica klavira Jelena Marasović mi je ispričala kako je u kafiću na Firulama u društvu nije diskriminirao kao ženskog sugovornika.

- Bio je fin, pristojan i ugodno iznenađen mojim znanjem o nogometu jer beskrajno volim Hajduk budući da me otac kao malu na ramenima nosio na Starom placu kada je Jure bio idol navijača – rekla je Jelena. Jednom je od njega htjela znati kako je to promašiti penal, uz miroljubivu opasku da se to događa i najvećima. Jure joj je tada ispričao kako tjedan dana nije izlazija iz kuće nakon što je 21. studenoga 1973. falija penal za Hajduk protiv Crvene zvezde u prvoj utakmici finala Kupa odigranoj u Splitu.

Završilo je 1-1 (golovi: Karasi 17., te Žungul u 54. op.p), a Jerkovića su mrvu zezali da je umisto branke na Sjeveru pogodija zgradu rodilišta. Nije se pojavljiva vani radi straha, zna je da mu niko ne bi rič reka, niti šta učinija, nego ga je naprosto bilo - sram.

A taj sram je bio razlog da nije iša na Rivu niti izlazija iz portuna. Samo bi iša na trening i nazad doma da ga niko ne vidi. Tada ga je, kao i uvijek nakon poraza Hajduka, tješila pokojna baka Anka Dragičević koju je puno volio. Ona ga je hrabrila – ma ne brigaj, daćeš ti njima gol u Beogradu, vidit ćeš.

Čekao je taj uzvrat 28. studenoga i baka je bila u pravu – dao je gol Zvezdi na Marakani u 27. minuti za 0:2 (završilo je 1-2, prvi gol je dao Žungul) i tako se iskupio za promašaj u Splitu, a Hajduk je osvojio Kup.

S Maradonom u Avellinu

Znao je da Jelena voli 'lik i djelo' Diega Armanda Maradone pa joj je također pričao anagdotu s utakmice Avellino – All Stars 1-2 iz 1987. godine, kada je, kao igrač Lugana, zaigrao zajedno u ekipi s legendarnim Argentincem u reprezentaciji Svijeta u kojoj su još bili – Brazilci Claudio Branco i Jose Dirceu, Austrijanac Walter Schachner, Nijemac Herbert Neumann...
Utakmica je bila humanitarnog karaktera i prihod od ulaznica (bilo je 15.000 navijača) je išao za talijanski Crveni križ.
Jelena je od njega uporno htjela znati kakav je Maradona bio kao suigrač i druge detalje s terena, ali je od Jurice čula jednu drugu dogodovštinu.

- Stojim ja tako na vratima svlačionice u Avellinu, kad vidim da na stolu za masažu baš leži Maradona. Gledam i vidim najružnija stopala ikada - ravni tabani, krivi prsti, nokti. I mislim se, je li moguće da onako sjajno igra s ovim nogama? Od nervoze uzmem bocu Coca-cole iz gajbe isprid mene, a nigdi otvarača. Sto puta sam bez otvarača skinija čep i provajem na pragu vrata, ali ovaj put ruka znojna, ne ide. I u tom trenutku Maradona skoči, uzme mi Colu iz ruke, kutnjakom otvori bocu, pruži ruku i reče: znam tko si i kako igraš. Drago mi je da ćemo igrati skupa – ispričao je Jure Jeleni, infišanoj u malog Argentinca.

Luda vožnja s Dirceuom

Meni je osobno kazao jednu drugu priču o humanitarnom nastupu za All Stars ekipu u Avellinu. Dakle, po Jerkovića i Nijemca Neumanna je došao privatni zrakoplov, s time da ih je na obližnjem aerodromu u Napulju dočekao slavni Jose Guimaraes Dirceu (44 nastupa za Brazil), tada igrač kluba Avellino.

- Stiga je po nas u nekom 'bijesnom' autu i do Avellina smo se vozili nekih 40 - 50 kilometara. Međutim, vozija je tako brzo i ludo da sam se uistinu pripa da ne nastradamo. Srića, ništa se nije dogodilo i došli smo do hotela, ali tu vožnju neću nikad zaboraviti. Puno posli je taj isti Dirceu poginija u Riju 1995. u prometnoj nesreći, ali ne svojom krivnjom jer je neki luđak proša kroz crveno i pokupija ga s Opel Asconom – reka mi je Jure.

(NASTAVLJA SE)

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk