Sport Hajduk

najbolja desetka u povijesti

Veliki igrač dobrog srca: legenda iz davnih vremena kada su i Hajduk i Split bili na vrhu svijeta

najbolja desetka u povijesti

S obzirom da me otac ‘zarazio’ s ljubavlju prima Hajduku pričama o Bernardu Vukasu, Vladimiru Beari, Frani Matošiću i ostalim igračima iz njegovog doba, s ekipom sa Skalica sam na Stari plac počeo dolaziti još 1976. godine.

S mladenačkim ushićenjem smo gledali moćnog Hajduka koji je u to vrijeme bio strah i trepet za sve suparnike, a prva violina Bijelih bio je Jurica Jerković. On nam je bio jedan od idola.

Istini za volju, voljeli smo i druge igrače te generacije – divili smo se Šurjakovim prodorima po krilu, Žungulovim golovima, Peruzovićevim intervencijama u obrani, Mužinićevoj borbenosti, Buljanovoj britkosti...

Međutim, Jure je kao desetka u našim tinejđerskim očima bio nešto posebno. Bilo smo opčinjeni njegovim s njegovom tehnikom, točnim pasovima, golovima i udarcima iz daljine. A kad bi Hajduk igrao u gostima, jedva smo uz crno-bijele televizore strpljivo čekali Sportski pregled kako bi vidjeli kako su padali golovi.

Krajem sedamdesetih nije naravno bilo ni mobitela ni Facebooka nego se na svakoj ulici u Splitu, posebno ljeti, do iznemoglosti igrao nogomet. Tada bi pokušali imitirati idole u bijelim dresovima, te u igri izvikivali njihova imena.

Poslije bi gutali novinske vijesti o Hajduku i stalno žudili za domaćim utakmicama kod stare Plinare očekujući nove majstorije naših heroja koje smo gledali sa stajanja na sjeveru ili istoku...

Prohujale su tako godine i svi smo polako ostarjeli, kako publika, tako i igrači. No, te dane Hajduka kao moćnog stroja nismo nikada zaboravili, kao ni aktere nezaboravih utakmica. Igrom slučaja sam Juricu Jerkovića upoznao 2010. godine na Skalicama gdje smo zajedno pili kavu u kafiću Kontra, odnosno Limenci, kako su je svi u kvartu zvali. Tako smo, rič po rič, upali u razgovor o nogometu i prisjećali se starih dana. Jerković kao tadašnji protagonist i ja kao obični gledatelj.

Uvijek se slikao s navijačima

Silno su me zanimali neki nogometni detalji iz tog doba mladosti, a cijela ekipa iz kafića bi se priključila pa bi to puno puta izgledao kao dokumentarna emisija TV Kalendar. Prepričavali bi utakmice iz prošlih vremena i od Jure tražili informacije koje su samo igrači mogli znati. I uvijek bi to počinjalo sa upitom – kako je ono bilo u St.Etiennu, kako ste Zvezdi zabili gol na beogradskoj Marakani 1975., kako je Hajduk 1976. razbio Partizana sa 6:1 u gostima...i tako unedogled.

S obzirom da sam više od tri desetljeća u Slobodnoj Dalmaciji, uglavnom sam profesionalno upoznao i pričao s velikim brojem sportaša raznih karaktera. No, nakon nekoliko godina provedenih na kavama s Jurom Jerkovićem i bezbroj tema o kojima smo satima pričali, mogu reći da je Hajdukov kapetan bio vrlo inteligentna osoba nježna srca i veliki emotivac, kao rijetko koji sportaš.

Pokazao je da ima dobro srce u mnogo situacija, a puno puta se događalo da nakon Hajdukovih utakmica, dok bi sjedili u gužvi u Limenke, netko od navijača dođe i obzirno mu i s poštovanjem kaže – šjor Jure, otac mi je priča da ste bili veliki igrač, mogu li se slikat s vama?

Nikada, ama baš nikada u tim situacijama, Jerković nije odbio fotografiranje i kazao – nemoj danas, nisam dobre volje ili ne da mi se, pusti me. Naprotiv, uvijek bi se slikao sa svima koji su to tražili. Naravno, godila mu je lipa rič i činjenica da nije zaboravljen, te da djedovi i očevi pričaju mladim navijačima o njegovom maestralnom nogometnom umijeću, ali je to držao u sebi, nije se hvalio.

Svi su mu se divili

Vidjeli bi mu tada blagi osmjeh na licu i znali bez ijedne izgovorene riječi – gušta naš Jure, ali muči, ništa ne govori. Doduše, o njegovim loptačkim umijećima nije bilo nikada rasprave i nema onoga tko je ikada rekao – Jure je bio loš igrač.

Spomenuli bi neki samo tiho, da ih ne čuje, onako ispod glasa – bio je veliki maestro baluna, ali malo mekan u duelima. No, svi odreda su mu se divili i uistinu stoji tvrdnja kako je, zahvaljujući njemu, suigračima i mudrim trenerima, bila privilegija gledati tadašnju Zlatnu generaciju.

Razumljivo su mu godili rezultati novinskih anketa za izbor najboljih, ali nije to posebno isticao niti tražio hvalospjeve. Kada je kafić Kontra bio skoro prazan, sjećam se da je samo par puta rekao - u anketi Slobodne Dalmacije sam 2011. izabran u najbolji sastav Hajduka svih vremena, lipo je to znati... A onda bi, kao da mu je neugodno, istog trena promijenio temu ne očekujući naše daljnje komentare. Jedna od njegovih najvećih vrlina bila je skromnost i to smo u Limenke svi znali.

Nije se volio hvaliti

Mogu nabrojiti stotine ljudi raznih profila i životne dobi koji su egomanijaci, pa iz svekolikih razloga, opravdano ili ne, počinju sebe hvaliti u stilu – ja ovo, ja ono...i tako satima. Jure je kao najbolja desetka u povijesti Hajduka imao mali milijun razloga da na taj način započne priče o sebi, svojim golovima, uspjesima i trofejima.

Ali, nikada to nije radio. Ljudima koji bi mu prišli i prepričavali njegove golove, često bi pomirljivo, čak malo i sjetno rekao – ma pusti sad to, to je bilo davno. Svjedok sam kako nije htio previše gledati ni snimke sa starih utakmica koje bi se zadnjih godina pojavile na You Tubeu i na kojima su se vidjeli njegovi golovi i čule izjave. A ta skromnost nedvojbeno ukazuje na veličinu ljudi kao što je bio Jurica Jerković. 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk