Sport Domaći nogomet

Okrugla obljetnica

Splitski trener nam otkriva kako je to godinama raditi i živjeti u Iranu: Sedam mjeseci dišeš na škrge, temperatura se ne spušta ispod 40, treniraš navečer

Okrugla obljetnica

Nije to što je postao prvak druge lige Irana i Gol Gohar, zajedno sa sinom Denisom, diplomiranim kineziologom kao video-analitičarom svrstao među prvoligaše. Nego, taman se navršava punih 20 godina otkako je Vinko Begović otišao iz Splita i Hrvatske, otisnuo se na Srednji istok i nanizao neprekidna dva desetljeća trenerovanja! Hej, 20 godina!

Podvig vrijedan divljenja. Većina bi napravila pauzu, predahnula kod kuće. A Begović naš, u komadu 20 ljeta!

Istina, jednom je čekao šest mjeseci na novi angažman. Međutim, taj detalj ne može narušiti dojam rekordnog kontinuiteta.

- Imam već sedamdeset na leđima, nakupilo se godina i u mene. Još jednu ostajem dolje, sigurno, a onda bih rado doma. Dosta je bilo.

Podsjećate nas na pokojnog Tomislava Ivića, stalno je, svakog ljeta iznova govorio "još jednu". Dokle god je mogao izdržati.

- Da, ima istine u tome. Uvijek te vuče još nešto, a i zovu te. Šteta je propustiti. Evo sad smo ušli u prvu ligu i Gol Gohar je odmah stavio ugovor na stol, da ih vodim u prvoj ligi. Nisam odbio. Velika je stvar za hrvatski nogomet, Branko Ivanković prvak Irana, prve lige s Persepolisom, moja malenkost prvak druge lige s Gol Goharom. Tri godine sam u Gol Goharu i ostvarili smo nezamisliv uspjeh plasmanom među prvoligaše. Ne zaboravimo da i Mišo Krstičević radi dolje, vrlo uspješno...

A da citiramo još jednog velikana, Ćiro Blažević je jednom rekao: uspješan i sretan trener je onaj koji ima klub!

- Istina. Ako te netko uvijek hoće, znači da vrijediš. Ja sam imao tu sreću. Ili kvalitetu, al' da ne ispadne da hvalim sam sebe. Ne mislim da sam se ikad nametao, nije bilo potrebe. Zvali bi me. U ovih 20 godina, imao sam epizodu u Emiratima, Al Wasl i u Kataru, Al Qatar sa Džemalom Hadžiabdićem. Sve prije i poslije bio je Iran. Da ne nabrajam klubove, ali vodio sam i Persepolis i olimpijsku reprezentaciju. Persepolis je čudo, to znači iranski narod, imaju 30 milijuna navijača i klub su kao pokret, kao religija, kao Hajduk.

Znamo da ste dolje na glasu, ali taj glas rijetko je odjekivao u Hrvatskoj?

- Dolje sam radio i gurao dalje. A doma... Čujte, kad već 1997. nisam postao trener Hajduka... Tako se dogodilo, bio sam u nekim kombinacijama. Žao mi je što mi se to nije poklopilo, mislim da bih imao što pokazati, Hajduk bi bio kruna svega, jedan i jedini. U srcu.

Kako se ono kaže, nitko nije prorok u svome selu?

- Opet sam u zamci da ne budem skroman. Po kvaliteti sam zaslužio vodit Hajduk. Sad kad je sve gotovo, da tako kažem, smijem olakšat dušu. Iskren sam, nek' mi bude oprošteno.

Iskrenog vas i poznajemo evo 40 godina, ali kako ste uopće došli u Iran? Nakon plejade dalmatinskih klubova, pa Splita u drugoj jugo-ligi, Šibenika u prvoj hrvatskoj i Mladosti 127. u Suhopolju, otkud Iran?

- Da, zamislite, u Suhopolju mi je sportski direktor bio Ivan Turudić, kasnije čuven sudac, ne nogometni, nego pravi, sa suda, poznate ga po raznim procesima. A bio sam i u Jadranu iz Poreča kad je čuveni Ivan Herak gradio prvoligaške ambicije, sanjao o kampu, stadionu, prvoligašu i koječemu, na žalost se sve raspalo. Hajduk me zaobišao u križaljkama i...

I, što je bilo?

- Susreo me na Rivi Stanko Poklepović, Bog da mu dušu čuva. Slučajan susret. Kaže da ide na Cipar, a da di sam ja? A trenutno nigdi, čekam. A bi li ti Bego, kaže, iša' u Iran? Ka' sad da ga čujem. Bilo mi je u trenutku čudno. Špaco je prvi bio u Iranu, prvak s Persepolisom i reprezentaciju je vodio, on je svima nama Hrvatima prvi otvorio vrata. To je 1999., da ne zaboravimo.

Gledali ste ga čudno?

- Jesam, malo, priznajem. Di ću sad u Iran? U meni je vrila ambicija, sanjao sam šansu u Hajduku i sad u Iran? Ali sam prihvatio i do vijeka zahvalan. Špaco je bio vrhunski trener i dobar čovjek, a ja sam mu bio od povjerenja. Ne bi mi ponudio. Pristao sam, dogovorio mi je sastanak s Abedinijem, agentom, u Düsseldorfu i tamo sam potpisao. Sve ostalo je povijest.

Da vam je netko rekao da ćete ostat 20 godina?

- Rekao bih mu nema šanse. Da je lud! - puca Begović o' smija.

Prvi klub je bio Foolad Khuzestan, iz Ahvaza?

- Ostao sam četiri godine. Podigao sam ih na noge. Volim se pohvaliti da sam 17 reprezentativaca Irana promovirao kroz sve ove godine. To je istina, zašto ne bih rekao?

Dapače. A život u Iranu? Sad ste kao pravi Iranac?

- Jesam, bome. Govorim farsi uvelike. Bez problema. Držim sastanke na iranskom jeziku. Sobaher je dobro jutro, sobaruz dobar dan, šab je noć... Ne znam što pišu, njihovo pismo nisam svladao, nisam se ni trudio. Međutim, godinama slušajući ih i sam učeći, svladao sam jezik dobro.

Onda ne znate što novine pišu?

- A to ne znam, ha, ha, ha, možda nije ni loše! Tako sam bio mirniji svo vrijeme.

Kako je bilo u početku?

- Bio sam kao vuk samotnjak. Ahvaz je vreo grad, sedam mjeseci temperatura se ne spušta ispod 40... To je pakao. Treniraš navečer. Po danu si kod kuće. Nemaš baš gdje ni izlaziti. Držiš se doma i navečer treninga sretan što radiš. Doveo sam u Ahvaz Nenu Nikolića i Franu Srdareva, kasnije je došao i Luka Radman, izvanredan stručnjak između ostalih... Malo pomalo domogao sam se kasnije Teherana. A to je megopolis, 15 milijuna ljudi, mravinjak. Međutim, nema tu velike priče. Kuća, trening. Možeš izać u kafić ili restoran. Radio sam u još nekoliko gradova, kao što su Rašt, Bander Abaz, Hamedan, Rafsandžan, Kerman i sad sam u Sirjanu.

Pamtimo vaše prve dojmove iz Ahvaza, o tome kako ste se navikli na mlijeko i jogurte, mliječne proizvode?

- Da, fenomenalno! Znate da je takva vjera da nema ni kapi alkohola, nigdje, nigdje... Ne ulazim tko nabavlja na crno i je li uspijeva, ali alkohol ne postoji. Večeraš u restoranu, sve je to regularno u restoranima ili kafićima, međutim piješ vodu, bezalkoholno pivo, sokove, čajeve ili mlijeko. Takva prehrana mi je pomogla da sam u dobroj formi i sa 70.

Što se jede? Nešto egzotično da nam ispričate?

- Ima svega, najdraže mi je jelo horešt sabzui, povrće s mesom. A riba punjena povrćem je specijalitet, to nema kod nas na takav način. Riba iz Perzijskog zaljeva. U nas je predivna riba, a ova je drugačija. Al' čim je riba i povrće, sjajno!

Iran je zemlja posebne kulture i klime, kako se bilo naviknuti?

- Najteže je bilo mojoj Jadri, supruzi Jadranki, kad bi došla u posjetu, morala je stavit i držat maramu na glavu. Žene kosu moraju pokrit. To je zakon. I stranci se toga moraju pridržavati. U avionu dok slijećeš, stjuardesa te upućuje na običaje koji su obvezni. Moja Jadro je uredno nosila maramu. Vrućina? Dišeš na škrge, držiš se doma. Ja sam takav, šutim i trpim, doša' sam radit, a ne grintat je li mi vruće. Tu sam radi posla, nisam došao uživat ka turist. A zemlja je fascinantna, bogata, to je 3500 godina kulture, povijesne znamenitosti. Nešto sam i vidio u ovih 20 godina, Bam grad od gline, pod zaštitom Unesca. Persopolis, prijestolnica kraljeva. Imaju naftu, rudu, bogati su, ne moram to ja otkrit. Nafte u izobilju. Treći, mislim, na svijetu po proizvodnji. Pa plin, bakar, željezo.

Ovo je kao sat povijesti i zemljopisa, ali dobro se govori da ste onda otišli na izvore nafte, pa makar nije pristojno zagledati u džep...

- Nema problema, reći ću vam: dobro sam financijski prošao. Da sam dvadeset godina bio u HNL-u, imao bih toliko samo da sam svo vrijeme trenirao Dinamo. Ili Hajduk u nekom razdoblju, sad možda Rijeku. Prije je bilo izdašnije, dok nije bilo sankcija, ali je opet bolje, puno bolje nego da sam doma.

A koliko sad možete imat u Gol Goharu, recimo?

- Malo ste indiskretni, kao poreznik. Svakako mi je bolje nego da treniram srednje klubove u HNL-u! Financijski sam stabilizirao familiju. Ne mogu se mjerit s nekima, ali da se nisam otisnuo u Iran ne bih sad imao kuću uz more na Braču, kod Sumartina, na Puntinku. Tamo sam u trenutku predaha najsretniji, uz more i cviće, Jadranka drži sva četiri kantuna kuće. Ja Šoltanin, a na Braču. Ispod Selca bilo je povoljno kupit staru kuću i to smo uradili. Pa onda svaku godinu pomalo je dotjerivali.

Ugovor po ugovor. Nego, vi Šoltanin, kako ono?

- Iz Donjeg Sela. Ćuvitar.

Ima li ćuvita, tj. sova?

- Kažu da ih bude, ali nisam se ja baš šoltanskih sova nagledao. Porijeklom smo iz Donjeg Sela, pokojni otac Tonći, majka Nada ima 94 i bdije i danas nad familijom. Majka je Burić, drugo ili treće koljeno s Burićem, Damirom, bivšim trenerom Hajduka.

Eto, on je uspio bit trener Hajduka?

- Svaka mu čast i šteta da su ga smijenili, jer dobro je radio. Pratim ja sve. Hajduku želim da se vrati na rezultatske stare grane slave i da ne zapostavlja svoje korijene.

To je riječ starog Splićanina?

- Tako je. Otac mi se 1946. sa Šolte doselio u Tolstojevu, tamo sam se rodio, pa stanovao kasnije na Meje, pa u Balkansku kod Higijenskog i u zadnje vrijeme sam na Mertojaku.

I na Braču. A Iran, još godinu?

- Godina sigurno. Ne više. Volio bih pronać lojalnog pomoćnika kojega bih poveo dolje i ostavio ga da dogodine sam nastavi. A ja na Brač, uz more... Doma na Jadran, uz svoju Jadru.

Poštuj kulturu i tradiciju

- Kad dođeš vani, moraš respektirat življenje te zemlje,kulturu i tradiciju. Ja sam se prilagodio, imam respekt i to je razlog što su me uvijek i iznova zvali. Moj otac mi je preporučio tri stvari kad sam kao nogometaš, mlad, odlazio igrat u Austriju: "Nikad ne pitaj tko je koje vjere, koje je političke opcije i koliko para zarađuje. Poštuj tradiciju i kulturu zemlje u koju ideš". Blaženi moj otac, hvala mu na tim savjetima.

Supruga drži tri kantuna kuće

Kaže Begović, 20 godina Srednjeg Istoka, trudio se ugodit život svoje obitelji: supruga Jadranka, sin Denis (pomoćnik u Gol Goharu, ali neće više, mora ostat doma), kći Iris. Unučad Sara (26), Karlo (18), pa Megan (8) i Lukas (3). Majka Nada, braća Zlatko i Goran.

Supruga Jadranka je djevojački Brkljača, stričevi joj Petar i Miroslav, legende su Hajduka.

Uspomena na bijeli dres

- Čuvao sam Dragana Džajića - sjeća se Vinko. - Bio je nada Hajduka, 25 puta omladinski reprezentativac. Rođen 2. listopada 1948. u Splitu debitirao je 1966. u Zenici protiv Čelika, protiv "majstora" Mehmeda Buze, znat će stariji. Generacija je Petra Bonačića, Gorana Leskura, Lonje Pilića, Sergija Krešića i Voje Marčića. Igora Vukmana i Marina Lemešića. U to im se priključio 1968. i Ivan Buljan iz runovićkog Mračaja.

Nije trpio bit rezerva, nestrpljiv je ubrzo otišao u Austriju.

Međutim, ima sliku s beogradske marakane, kontra Crvene zvezde. Kakva li je to Hajdukova momčad bila?!

Stoje: Ristić, Begović, Cuzzi, Vukčević, Holcer, Žaja;

Čuče: Nadoveza, D. Slišković, Ferić, Hlevnjak, Mušović.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet