Sport Dalmacija u balunu

nogometna štorija

Jedan od najstarijih GOŠK-ovaca zapravo je Hajdukovo dite: Vidija san cili svit, više s Titom nego zbog baluna

nogometna štorija

Nisam ja važan, ima i vrednijih ljudi u sportu! – tim riječima dočekao nas je gospar Jure Miličić, 84-godišnji Dubrovčanin, čovjek od baluna, jedan od najstarijih GOŠK-ovaca. Susreli smo se ujutro u povijesnoj jezgri, tamo naime živi, a sve kako bi nam kazao koju zanimljivu storiju o nogometu. Naime, Dubrovnik baš ovih dana slavi vrijednu obljetnicu – sto godina organiziranog nogometa.

– Barem sam 70 godina bija u tome balunu bilo kao igrač, funkcioner u klubu, sponzor pa pomagao, bilo kao, neću reć navijač jer nisam nikad bija ničiji navijač nego Hajdukov, bilo kao simpatizer – kaže ovaj rođeni Splićanin, “dite Hajduka”. U rodnom Splitu živio je do 19. godine, a živio je, pogađate, pokraj Hajdukova Starog placa.

Igra sam već sa sedam godina

– Kraj placa je bija teatar i igralište, nisi ima izbor nego igrat balun i ić u teatar. Kad još k tome dodaš da sam iša u splitsku klasičnu gimnaziju i učija što ovi danas ni na fakultetima ne uču, razumiš, onda je puno tega. Profesuri nisu bili kako danas, da odverglaju nešto, nego bi nosili gramofon u školu, vodili nas u teatar da gledamo sve moguće opere, predstave. Tako da sam živija na toj relaciji doma, Hajdukovo igralište i teatar – kaže gospar Jure, koji je prve nogometne korake učinio “na ledini oko Starog placa jer tada nisu bile kuće kao danas”.

– Sa sedam godina sam već igra, a relativno ozbiljnije u pionirima pa juniorima Hajduka od 1953., da bi doša do druge Hajdukove momčadi početkom 1955., kad se već ozbiljnije igra balun. U međuvremenu je tu bilo juniorskih turnira po Italiji, Austriji... U to vrime je tamo bija naš Beara, najbolji vratar na svitu svih vremena. Ima je nesriću da tad nije bilo ni televizije ni publiciteta kao danas, a da ne govorim da onda nije bilo ni para. Kraj takvoga vratara u Hajduku s kojim sam igra, bija mu rezerva, trenira, živija, šta reć. Beara je izvan ovoga svita, danas ga ne bi mogli uspoređivat ni s kim, ma kavav Messi i bilo koji drugi – kaže nam Miličić i, kao da je jučer bilo, nabraja imena ondašnje prve Hajdukove momčadi: Beara, Kokeza, Broketa, Mrčić, Batinić, Frane Matošić, Šenauer....

– Odgojia san se na igralištu, svih njih znan i s velikom većinom san i igra, bilo kao suigrač, bilo na treningu. Imam sliku druge momčadi gdje su još dvojica živih, Bogdan Kragić, Ivo Bego, onda smo ga zvali Pule. Igra je dobro Ivo moj, sad sam ga vidija nema puno u Splitu. Bilo je tu odličnih vratara, golmana, igrača – kazuje gospar Jure i opet se navraća na nogometnog velikana Bearu.

– Stali su iza Plinare, a di je moga završit nego na igralište. I u teatar, bija je statist. A bija je elegantan, fino građen. Napredova je, sićan se ka sad opere “Ero s onega svita”, falija je neki baletan pa su stavili njega. Ma izgleda je ka balerina, to su elegantni pokreti bili. I nazvali su ga Ero. Mi mulci, ja, Trebotić, Knežević, išli smo i mi. Tu sam upozna neke ljude pa me odvukli u teatar “Titovi mornari”, to je bilo ko danas kazalište mladih. A zvali su me Glumac.

Kako je splitski nogometaš i pomalo glumac završio u Dubrovniku?

Od srama smo se iskrcali s ferate u Kaštelima!

– Beara je 1954. pošo, izludili ga da je mora uteć. Znate, Split je poseban grad, ko god se malo istakne, odma ga siče, a pogotovo ako si vlaj, ako nisi od kolina. Tad se imala igrat neka utakmica, srednjoeuropski kup. Bija san siguran da ću branit. Jes 18 godina ipak malo, ali san u drugoj momčadi i bija sam na listi prvi vratar za zamjenu. Igra se u Budimpešti i prije utakmice meni Frane Matošić, kapetan momčadi, u svlačioni govori: “Glumac, nećeš ti branit, nego Vulić.” Bija je Vulić odličan vratar dok je bija mlad, a poslije čika usta, piće i balote. A lijep stadion, sto iljada ljudi, ubilo nas 7:2. Vraćali smo se u Split; od srama se nismo smjeli iskrcat na feratu na kolodvor, nego u Kaštela – prisjeća se Miličić, te nastavlja:

– Nakon tri dana, uzvratna utakmica u Splitu. Bija san siguran, branit ću. Opet svlačiona, opet pred utakmicu kaže meni Matošić: “Glumac, opet brani Vulić.” Tukli smo 3:2. A onda nije bilo zamjene igrača. Ko igra, igra. Slomiš nogu, igraš s jednom nogom, ako možeš. Smrklo mi se. Sjeo sam na jednu malu tribinu di bi sjedili ti kvazifunkcioneri i gosti. Kraj mene sjedi Jozo Matošić, stariji brat od Frane. On je živio u Dubrovniku, bija pitur po zanimanju, ima je obrt. Ima danas u gradu i Nogometna škola s njegovim imenom. Jozo je bija prvi Hajdukov kapetan, reprezentativac, još kad je Hajduk proglašen počasnom momčadi francuske vojske. Govori Jozo meni: “Ajde ti s menom u Dubrovnik.” Još ni matura nije bila, a šta će mi reć otac i mater. Roditelji rekli – pođi. Uvečer je u deset ura iša brod “Vuk Karadžić” iz Splita za Dubrovnik, doša bi ujutro neđe. Mater mi spravila šivenu vrećicu, par bičava, par mudanata i ajde. Trebalo se priviknut. Pa bi pošo u Split, pa bi se vratija. Pa nostalgija, nije bilo lako – prisjeća se svoga prvog dolaska u Dubrovnik. Kako mu je još ostalo položiti maturu, to je učinio u dubrovačkoj Gimnaziji. Tamo je upoznao i svoju suprugu Nilu. Poslije sve dolazi samo po sebi, ženidba, kćer Nila, posao...

– Prvo je bilo ono “ubi amor, ibi patria” – “di je ljubav, tamo je domovina”. Onda vojska pa nakon nje 1960. godine zovu me iz NK GOŠK-a, ustvari tada NK Dubrovnika. Reka sam da ću doć, ali mi treba poso. Tad nastupa ono “ubi labor, ibi patria” – “gdje je rad, tu je domovina”. Kad sam tek doša u Dubrovnik, kad me doveo Jozo Matošić, igra sam u GOŠK-a sve do 1960., dok nisam poša u vojsku. A od 1970. u NK Dubrovnik. Branio još jedno pet-šest godina do 1975., 1976. i onda je bilo dosta baluna. A 1979. su se GOŠK i Dubrovnik spojili, opet sam doša i sudjelova u organizaciji.

Što se radnog dijela života tiče, ovaj nogometaš je napredovao “od malog ćata u firmi nekoga ličioca do diretura”.

Došli s balama trave

– Kad sam doša, bija je diretur neki Frano Perić, Kate Šarić, knjigovođa i ja. Ovo drugo su bili sve pituri. Frano je bija žestoka partija, ajme meni oficir u ono vrime. Ima je zadatak rasturit privatni obrt u gradu. Onda je to bilo tako te 1959. Otiša je u penziju, a mi smo se iz “Ličilca” fuzirali sa “Goricom”, i pituri i zidari. Za diretura je stavljen Roko Bačić, iz partije. Bio sam šef pitura. Krenuo sam organizirat sve kako treba, od pravnika, pa ekonomiste, inžinjere, tehničare... Ima san kojekakve privilegije ka diretur, bija san tzv. inokosni organ. Pisalo i u novinama da san ja prvi inokosni organ u Jugoslaviji. Ni dandanas ne znam šta to znači. Vidija san cili svit, ovaj nerazvijeni. Di god bi iša Jozo Broz, išla je beogradska firma Energoprojekt i vodila kooperante sa sobom. Gradila aerodrome, konferencijske sale, hotele gdje su se držale konference nesvrstanih. I mi smo išli s njima u Afriku. Prvi posal nam je bio u Ugandi, gradija se aerodrom. Počeli smo radit po svitu, po Afrikama sve od Nigerije do Kenije, pa Kuvajt, Libija, Zambija. Počeli su se skupljat milijuni, to su soldi veliki bili. Onda je partija rekla da moram ić u partiju. Da san mora, bija bi, nema tu priče. Međutim, da san otkaz, osta sam još godinu dana ko savjetnik i poša ća. Poslije toga su me doveli u NK Dubrovnik da organiziram poso u klubu, mada je to dosta dobro radio mali Ivo Romić – prisjeća se gospar Jure.

Na upit što se učinilo otad do danas na lapadskom stadionu, Jure kaže:

– Kad sam doša ‘79., prominili smo travu na igralištu.

Došla su tri-četiri šlepera s balama trave. Nismo mi imali para, onda je sve bilo sponzorstvo. Tu su strašno pomogli iz Hidroelektrane Novak i Bazdan, pa iz Budućnosti... Usput sam se ogreba o gradske funkcionere da naprave i tartan stazu, a oni donijeli onu crvenu pržinu od tenisa, to se iskopalo za čas – kaže gospar Jure i objašnjava razloge odlaska iz NK:

– Tada je NK imao četiri-pet lokala, soldi su to bili. Kad san doša, organizira sam im knjigovodstvo, nekima to nije bilo pravo pa sam pošo ća.

Opet samozatajno kao i na početku, gospar Jure nam ponavlja kako “ne zavrjeđuje biti u cijeloj priči oko 100 godina fuzbala jer ima puno starijih, Šljuka, Hamza, Pongrac, Budman, Deranja...”.

– Poanta cijele priče je perspektiva i razvoj fuzbala u Dubrovniku, a tu bez ekonomske baze nema ništa. A danas ne možeš ić, ka šta smo mi onda išli sa sponzorima, Hidroelektrana, Budućnost, Dubac Graditelj, Gorica... Danas su to sve privatnici, a koji će ti privatnik dat, nisu ludi – smatra “Hajdukovo dite” Jure.

Titovi mornari

Jure Miličić okušao se i u glumi u nekadašnjem Dječjem kazalištu "Titovi mornari". Prije gotovo sedam desetljeća glumio je u predstavi "Kraljević i prosjak". Uprizorio je glavni lik Henrika VIII., kralja Engleske. Zanimljivo je spomenuti da je kraljevića Eduarda, prijestolonasljednika, glumio velikan splitskoga glumišta Boris Dvornik, a princezu Elizabetu poznata dramaturginja i spisateljica Mani Gotovac, tada Birimiša.

Balun na šljaki

– Do onoga rata i u toku rata se igralo na Gruškome polju, tamo gdje je danas bazen. Tu je bilo vode, blata, svega, vojska je vježbala. Tad je jedan Dubrovčanin darovao gradu zemlju u Lapadu, ali samo za igrat balun. Početkom 50-ih se već počelo kao i igrat na tome, ali to je još bila ledina. Kad sam ja doša u veljači 1955., nismo imali teren jer se kao uređiva. A što, nosili su šljaku, garbun, izgoreni ugljen iz Radeljevića, uljare, sa željezničke stanice, nešto iz TUP-a. Teren je bio crn i nasut šljakom. Nacrtale bi se linije, i tu se počeo igrat fuzbal. I sad imam ožiljke i rane od toga – prisjeća se gospar Jure.

Za Hajduka - i u dobru i u zlu

Jure Miličić za Hajduka navija, kako kaže, i u dobru i u zlu.

– Međutim, ne interesa me to više kao fuzbal jer toga nogometa na koji sam naučio više i nema. Ali bome da navijam, to je Hajduk – kaže, i o današnjem Hajduku tvrdi:

– Dokle god ulica vodi klub s jedne strane, a s druge politika, nema tu sriće.

65 godina mature s Barezom i Trebotićem 

Kad je zadnji put bio u rodnom Splitu, u lipnju, slavilo se 65 godina mature.

– Iako sam maturira u dubrovačkoj Gimnaziji, bija san u Splitu na godišnjicu mature svoje generacije. To je bila interesantna generacija, Nikša Bareza, Matko Trebotić, puno je dotura... svega – kaže gospar Jure.

Je li požalio što je Split zamijenio Dubrovnikom?

– Nisam. Da sam osta u Splitu, možda bi bija igra za prvu momčad godinu, dvije, tri, jer bilo je i boljih vratara od mene koji sticajem okolnosti nisu bili onda na redu, ali iza mene su bili odma Jurič, Vukčević, sve reprezentativci. I šta bi bija poslije, vuka se po betulama, ovako sam ima organiziran život. 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Dalmacija u balunu