Scena Kultura

Ekskluzivno za 'Slobodnu'

Samuel Maoz, vodeći izraelski filmaš: 'Fokstrot' tretira otvorenu ranu i raskrvarenu dušu izraelskog društva

Ekskluzivno za 'Slobodnu'
Plešemo fokstrot i svaka generacija se trudi plesati drugačije, ali kao i kod koraka fokstrota, uvijek se vratite na početnu točku.

"Uvijek je lijepo dobiti nominaciju. Dobiti priznanje za svoj rad", rekao je vodeći izraelski filmaš Samuel Maoz ("Libanon") prije dodjele nagrada Europske filmske akademije, nominiran za EU Oscara za režiju "Fokstrota". Nažalost, Maoz nije potvrdio nominaciju na dodjeli, no ostaje mu utjeha da je osvojio priznanje na Mostri i da se za "Foxtrot" čulo izvan Izraela, gdje je film izazvao kontroverze koje još nisu jenjale.

- Bit će gotovo kad ministrica kulture bude otišla s položaja. Ne, ona nije sretna zbog filma, ali to vam govori da je poruka valjana. Prije objave filma ministrica kulture ga je napala, a da ga nije ni vidjela, počela je govoriti u sloganima. Da je film nuklearno oružje i da će nas izbrisati s karte svijeta. Razlog je taj što sam se usudio govoriti o vojsci i kritizirati je.

Zločin koji film opisuje je počinila izraelska policija. Ljudi pričaju o radnji filmova i o vizualnom izgledu, ali nitko ne napada sam film. Činjenica da sam napao vojsku, koja ima tako veliku ulogu u našoj zemlji, probudila je stare traume. Postao sam izdajica za nju i za velik broj građana Izraela – opisuje Maoz i ide dalje.

- Služio sam u vojsci i platio sam veliku cijenu nakon prvog Libanonskog rata, ali te činjenice u javnosti više nemaju nikakvu težinu. Ministrica je u startu osudila film, a s njom i ostatak javnosti. Vide me kao izdajicu i što ja mogu reći? Da film ne glorificira i ne brani ništa. Film pokazuje pravog izraleskog vojnika. On ima svoje sumnje i strahove. Po mom mišljenju, film je i filozofska zagonetka koja pokušava odgovoriti na pitanje sudbine kroz priču o ocu i sinu.

Dijeli ih velika udaljenost, ali unatoč tome mijenjaju svoje i tuđe sudbine. Bavi se i prazninom između stvari koje možemo i ne možemo kontrolirati. Jednako tako sam htio ispričati i osobnu priču koja odražava kolektiv. “Fokstrot” tretira otvorenu ranu i raskrvarenu dušu izraelskog društva. Plešemo fokstrot i svaka generacija se trudi plesati drugačije, ali kao i kod koraka fokstrota, uvijek se vratite na početnu točku - pojašnjava Maoz.

Oba njegova filma su antiratni, i “Libanon” (2009.) i “Foxtrot” (2017.), ali su različiti. Što se od “Libanona” do “Fokstrota” promijenilo u Izraelu, ali u svijetu, interesira nas.

- U Rumunjskoj misle da se fokstrot pleše između starije komunističke generacije koja se ne može uklopiti i ove nove, mlađe. Općenito gledano, mislim da svijet ne ide u najboljem smjeru. Blago rečeno. U mom slučaju, moja motivacija za film je na neki način rezultat događaja u “Libanonu” jer sam tamo pričao o sebi, o svojoj osobnoj traumi. Bavi se mojom traumom, ali nakon toga filma sam shvatio da nisam jedini. Izrael stvara i druge kao što sam ja. Previše njih. Meni nije dijagnisticiran PTSP, ali ima mnogo njih koji, kao ja, mogu funkcionirati i raditi. Imati obitelj. Ali, u njima je nešto slomljeno. Shvatio sam da smo slomljeno društvo – odgovara Maoz i nastavlja.

- Naše emocionalne traume iz prošlosti su još jake, i prenose se s generacije na generaciju. Negdje više, negdje manje. Paranoični smo i svugdje vidimo neprijatelje. Zbog toga stalno vodimo ratove. Istina je da ne možete uspoređivati holokaust i današnje ratove. No, mi smo nuklearna zemlja, ne možemo biti u tolikoj opasnosti. I opet smo kupili tri jako skupe podmornice umjesto da smo nahranili gladnu djecu i starije. Prioriteti su izvitopereni jer je društvo traumatizirano. Svaki naraštaj se trudi plesati drugačije, ali vuku ih natrag.

Glavni junak filma Mihael je drugi naraštaj žrtava holokausta. Kao i ja. Trauma dolazi iz djetinjstva. Nismo se mogli na ništa žaliti. Naši roditelji i učitelji su preživjeli možda najgoru traumu modernog doba. I to je ostavilo posljedice: stalno su vikali da smo razmaženi i da nemamo pojma što su oni preživjeli. Živimo pod plavim nebom i toplim suncem i imamo polja naranača. Tko smo mi da se žalimo. Morali smo potiskivati osjećaje – kazao nam je Maoz koji je kao dijete prošao holokaust, ali “ne zbog nacista, nego zbog roditelja i učitelja”.

- Ako se požalim da je vruće... sve bi se svelo na to. Moja majka bi govorila “za ovo sam preživjela holokaust”... Stalno ste se morali dokazivati. U Izraelu i dalje vlada osjećaj da živite u sjeni holokausta. Slabi iz naraštaja u naraštaj, ali proces je spor. To ne može nestati samo tako – govori Maoz čiji je pogled na izralesku, američku i svjetsku politiku “zabrinjavajući”.

- Nedavno je sin našeg premijera na Facebooku napisao nešto u stilu: recimo direktno da su oni koji ne misle kao mi izdajice. I tako ih moramo tretirati. Rekao je nešto što po njemu svi misle. Ali mlad je...

- … zvuči “trumpovski” - ubacujemo se.

- Da, naš premijer ne daje intervjue. Već tri, četiri godine. Ako nešto imate za reći, napišete to njegov Facebook. Nije samo stvar u načinu nego i u pogledu na stvari. Elementi fašizma. Ili barem počeci. Demokratske osnove su još jake, ne mogu tek tako nestati, ali ih polako izjedaju. Prije 10-15 godina sam mogao govoriti bez straha, no danas ljudi promisle dva puta prije nego progovore. To je za mene crvena uzbuna. Poglavito u Izraelu jer imamo značajnu traumu. Prevladavalo je razmišljanje da ćemo poduprijeti jedni druge ali danas je drugačije. Ljudi se cenzuriraju. Ne samo redatelji – otkriva Maoz.

Treba li nam više antiratnih filmova kao “Fokstrot” i “Libanon”, pitamo redatelja za kraj.

- Bez sumnje. No, neću biti naivan i reći da film može mijenjati mišljenja. Ali, nema sumnje da je "Fokstrot" napravio pomak. Šest do osam mjeseci ljudi su pričali o tome. U tisku, na drštvenim mrežama, u kafićima. Ljudi su pričali o tabu temama. To mi je najveća nagrada. Činjenica da vičete a netko vas sluša i reagira. Moram priznati i da je moja ministrica kulture dala obola. Kad je izabrana rekla je nešto u stilu: svi vi čehovski ljevičari, vrijeme vam je isteklo. Ona je tipičan Čehovljev lik, pokušala je postići nešto i na kraju je izazvala sasvim suprotan efekt. Po tom pitanju je bila najbolji PR agent kojeg smo mogli dobiti.

Naslovnica Kultura