Scena Kultura

anegdote o arsenu

S Mišom se posvadio zbog oskoruše

anegdote o arsenu
Možda griješim, ali čini mi se da ovih dana o Arsenu pišu (i govore) i oni koji nikad nisu izbliza osjetili njegov hrabri karakter, genijalan talent i pjesnički ranjivu dušu. Njegove dvojbe i krize, ljubavi i ushićenja. Možda i ja umišljam da sam ga dobro poznavao. No, istina je da mi je povremeno kao Šibenčaninu, glazbeniku i novinaru pružao priliku da ga slušam, kad se otvarao bez ograda i kompromisa. U Šibeniku, New Yorku, Zagrebu, Los Angelesu, Beogradu, Ljubljani, Mostaru…

Da definitivno otkrijem kako je čovjek, koji je svojim glazbenim (pjesničkim) genijem dostigao i Brela i Paolija, unatoč svjetskim visinama i hrvatskoj karizmi, ostao zakleti Dalmatinac, prvenstveno Šibenčanin. Da mu, kako je kazao u “Rodoljubnoj pjesmi”, svjetla Bruxellesa, Pariza i Moskve ništa ne znače prema ogoljeloj željezničkoj postaji na pruzi Šibenik – Perković. 

Zato sam, umjesto za “mudrovanjem”, posegnuo za istinitim crticama iz mojih susreta i ćakula s Arsenom.

TITO, TUĐMAN I PAPA

Arsen je rado pjevao i Titu i Tuđmanu. U šibenskim se klapskim krugovima godinama prepričavala anegdota s broda “Galeb”, kad su Arsen i klapa Šibenik predstavljali Hrvatsku na proslavi Dana mornarice, 8. rujna.
Šibenčani su se dogovarali oko toga kojom će pjesmom započeti svoj dalmatinski “blok”. Klapaši su bili skloniji nekoj pjesmi s okusom mora, no Arsen se na kraju odlučio za skladbu “Mornari vole Tita”. Josip Broz je saslušao pjesmu do kraja, a onda pozvao Arsena da mu kaže:
– Koliko Vi, Arsene, imate divnih pjesama. “Kuća pored mora”, “Vraćam se”, “Moj brat”, “Moderato cantabile”, a vi ste se, ne znam zašto, odlučili za ovu pjesmicu kako mornari vole Tita!?

Arsen je rado isticao podatak kako su on i Gabi tijekom Domovinskog rata imali oko 250 humanitarnih koncerata. To je, očito, silno cijenio pokojni predsjednik Franjo Tuđman, koji nikad nije propustio zvati bračni par Dedić na svoja velika primanja.
– Obično bi zagrlio mene i Gabi i kazivao: “Vi ste moj najdraži umjetnički par u Hrvatskoj” – nerijetko mi je govorio Arsen.

Uvijek mu je bilo žao što je propustio susret s Ivanom Pavlom Drugim. Kad je šibenska klapa Bonaca u proljeće 1988. godine dobila poziv za posebnu audijenciju kod pape, na popisu su bila i dvojica njihovih glazbenih prijatelja, Arsen Dedić i Tomislav Ivčić. No, obojica su izostala zbog naknadno dogovorenih koncerata.

ENDRIGO HRVAT

Bonaca je bila dio Arsenova slavljeničkog programa kad je zajedno s Gabi u zagrebačkom “Lisinskom” obilježavao 30. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Uz šibensku klapu, na koncertu se pojavio i njegov veliki talijanski prijatelj Sergio Endrigo. 

Izveli su, dakako, pjesmu “Kud plovi ovaj brod”, koju je na Arsenov tekst uglazbio Esad Arnautalić.
Koncert je bio veleban, a ništa slabije ni “drugo poluvrijeme” u podrumu zagrebačkog hotela “Palace”. Bilo je to vrijeme kad je Arsen lakše rješavao “tekuće poslove”. Poslije n-te čaše zagrlio je Endriga i mene te, ciljajući na to da je sjajni Talijan rođen u Puli, kazao: “Noi siamo Croati” (Mi smo Hrvati).

DEDIĆI RIŠČANI

Arsen nije nikad krio očevo pravoslavno podrijetlo.
– Ti znaš, Ive, da moju obitelj krste “riščanima” – znao mi je govoriti dok nas je njegova majka Veronika, koju smo obično zvali Jerka, častila višnjevačom u dvorištu Dedićeve kuće u šibenskom Varošu.

U Šibeniku, gradu iznimne nacionalne tolerancije, pravoslavne su vjernike zvali “riščanima”. Šibenčani su, međutim, manirom Miljenka Smoje, sve to rješavali zajebancijom. 

Primjerice, tvrdili su da pas od Arsenova strica Krste, koji je u zubima znao nositi beogradsku “Politiku”, ispljune novinu čim mu staviš u usta “Slobodnu Dalmaciju” ili “Vjesnik”. No, upravo je taj stric Krste, inače nogometni vratar, bio glavni zagovaratelj prakse u kojoj su najbolji pravoslavni pjevači pjevali za katolički Božić u katedrali svetog Jakova i obrnuto. 

Arsen je bio posebno ponosan na svoj grad tijekom Domovinskog rata. 

Razlog: tisuću dana opće i zračne opasnosti u Šibeniku je prošlo bez ijednog nacionalnog incidenta. I sve začinio tezom: “Države se mijenjaju, a zavičaj ti nitko ne može oteti.”

O, ŠIBENSKA NOGO MILA

Kad je osjetio da mu društvo paše, Arsen bi, po staroj šibenskoj navadi, od svega pravio zajebanciju, pa i sa svojim porijeklom.
– Zamisli u kojoj je situaciji moj Matija. Jedna mu je baba iz Berlina, otmjena Njemica, a druga naša iz Rupa kod Skradina! Malo mu je lakše kad mu kažem da je moj ujak imao trafiku u New Yorku!

I Matija je, kao otac, ludo zaljubljen u Šibenik. Kad sam jednom pitao Arsena zašto Matija katkad ne ljetuje u Hvaru, odakle je otac Gabi Novak, gdje mu je more ispred kuće, on je odgovorio:
– Više Matija voli da mu netko u šibenskom Varošu dade nogu u guzicu nego da mu u Hvaru poklone najveći sladoled!

JA SAM ZA RAT

Majka Veronika bila je još živa dok su bombe i granate prašile po Šibeniku. Ona je Arsenu gotovo svakodnevno sva očajna govorila o šibenskim žrtvama. Posebno je bila tužna kad je granata pogodila kuću susjeda Sekulića te im ubila zeta.

Arsen je teško primio tu vijest, pa je žestoko reagirao, kad ga je koju minutu poslije nazvao njegov prijatelj Rade Šerbedžija s prijedlogom da nastupi na koncertu u Bratislavi. Slijedio je kratki dijalog.

Arsen: – Kako se zove koncert?
Rade: – Za mir!
Arsen (pod dojmom majčina poziva): – Doći ću, ali ja sam zapravo za rat!

AMIGO

Dugo se Arsen lomio oko toga hoće li ponovno zapjevati u Beogradu. Nije posezao za rečenicom “Nikad više!”, ali je imao niz zamjerki na istočne susjede. Kad je, konačno, otišao, nije se vratio razočaran:
– Koncerti su bili uspješni u svakom smislu, a sreo sam i lijep broj prijatelja, koji se nisu ogriješili u teškim vremenima. Pa, ne možeš se, zbog rata i politike, odreći iskrenih prijatelja.

Gotovo sam uvjeren da je dio tih dvojbi oko toga pjevati u Beogradu ili ne, jedna od najboljih Arsenovih novijih pjesama “Amigo”.

MIŠO I OSKORUŠA

Malo je poznato da je u doba najveće popularnosti njegova šibenskog susjeda Miše Kovača, Arsen pristao na to da napiše pet pjesama za Mišu. Spojio ih je treći Šibenčanin, Dušan Šarac, aktualni umjetnički ravnatelj “Dalmatinske šansone”. No, dogovor se vrlo brzo izjalovio. Od pet napisanih skladbi, Mišo je posebno zapeo za lokalpatriotsku “Djevojka iz moga kraja”, u kojoj je Arsen na sjajan način otpjevao putovanja dalmatinskih studenata na studij u Zagreb. 

No, Mišo je tražio od Arsena da promijeni riječ oskoruša u dijelu stihova, koji govore “na usnama njenih kušah okus prvih oskoruša”.
– Arsene, ni u Dalmaciji ne znaju svi što je oskoruša! A ja pjevam i u Kumanovu, i Budvi, i Novom Sadu… Kako ću im pjevati riječi koje ne razumu – tražio je Mišo da Arsen izbaci riječ oskoruša.

Slijedila je žestoka svađa dvojice Šibenčana iz Tesline ulice, s Arsenovim konačnim zaključkom: – Neću izmijeniti riječ oskoruša, i nećeš dobiti ni jednu moju pjesmu!

ČAST ZAGREBU, ali...

Ne bih želio polemizirati s kolegama koji posežu za tvrdnjama poput “Arsen je bio simbol Zagreba, da to mnogi ne razume”. Prava je istina da je veliki umjetnik u sebi cijeli život ostao zakleti Dalmatinac i, iznad svega, Šibenčanin. Njegove su misli hrlile rodnom gradu i kad je bio na dalekim svjetskim meridijanima i paralelama. Ljubomorno je čuvao šibenski naglasak i stare šibenske izraze. Od “pivanje je kruv bez motike” do zaboravljenog izraza “On se atila” (op.p. stari šibenski izraz za mršavljenje), Bez kune je, kako je govorio, “servisirao” sve šibenske glazbenike i sastave. 

Od gradske glazbe do solista, od klapa do dječjih zborova. Emotivno je bio posebno vezan za Šibensku narodnu glazbu, koja će, neslužbeno, jedina imati privilegij da svira na Arsenovoj sahrani u užem obiteljskom krugu. 

Vjerojatno i zbog toga što je u tom glazbenom tijelu, osim njega, dubok trag ostavio i njegov otac Jovan, brat Milutin…

ivo mikuličin

AUGUSTIN

Silno je žalio zbog toga što nikad nije upoznao Tina Ujevića. Arsen je došao na studij u Zagreb 1957. godine, a Ujević je umro dvije godine ranije. Na notama, koje je slao šibenskim klapama, pisalo je Augustin Ujević, ne skraćeno Tin. I na taj je način htio iskazati svoje poštovanje prema velikom pjesniku i boemu. A kad bi u klapskoj verziji zazvonio već spomenuti “Odlazak”, on bi ponosno kazao:
– A kako će biti nego lijepo kad se spoje najveći hrvatski pjesnik i najbolji hrvatski kantautor!
Arsenov je odlazak stigao puno ranije nego što smo htjeli. Kad sam ga nazvao 28. srpnja da mu čestitam rođendan, on mi je kazao: “Ive, osjećam se očajno!” Treću priliku za život nije dobio.

KUĆA PORED MORA

Arsen je dugo dopuštao Šibenčanima da misle kako je pjesma “Kuća pored mora” vezana uz vilu “Moj mir” na ulazu u šibensku luku. Tu kuću, smještenu iznad hridi šibenskog Kanala sv. Ante, poslije nekoliko desetljeća uredila je Šibenčanka Jasminka, udana za Švicarca. Zato je pozvala Arsena i mene na večeru sa željom da joj objasni sentimentalnu priču vezanu uz njihovu kuću. Arsen nije imao kud, pa mi je priznao: – Nema ta pjesma veze s vilom “Moj mir”. Pjesma je nastala u doba kad smo Gabi i ja počeli ljubovati, a to nismo htjeli dati na velika zvona. Riječ je o kući u Murteru, koja gleda prema Kornatima.

Naslovnica Kultura