Scena Kultura

NIJE U PALAČI SVE

Split velikana arhitekture i duha

NIJE U PALAČI SVE

Izložba se bavi djelima arhitekata koji su u Splitu i puno šire ostavili golem trag, snažnim osobnostima koje su oblikovale urbanu scenografiju naših užurbanih života

Izložba “‘Misli o čuvanju moderne arhitekture” večeras će biti postavljena u Muzeju grada Splita, a “na repu” predavanja koja su se pod istim imenom održavala u Društvu arhitekata Splita.

Izložbu je osmislila i katalog uredila kustosica Branka Juras, diplomirana arhitektica i asistentica na Arhitektonskom fakultetu u Splitu, a ponukana, kako kaže, “fascinacijom vremenom velike poslijeratne ekspanzije i snažnim osobnostima arhitekata koji su oblikovali danas urbanu scenografiju naših užurbanih života”.

Osim posvete, izložba sadrži i određenu nostalgiju za “vremenima grandioznih projekata, velikih misli i ideja i još većih, kultnih ličnosti”. Izložba se, naime, bavi djelima arhitekata koji su u Splitu i puno šire ostavili golem trag, premda o njima nema osobitih monografskih zapisa.

Arhitekti zastupljeni na izložbi su: Neven Šegvić, Ivo Vitić, Ivo Radić, Lovre Perković, Frano Gotovac, Lavoslav Horvat, Mladen Kauzlarić i Harold Bilinić. Riječ je o, sugestivno podcrtava Juras, “glavnim krojačima, koji su imali snagu i otvoren prostor da budu i bonvivani i radnici i crtači i kolumnisti... čije su realizacije danas uglavnom nepravedno zanemarivane i zapuštene”.

Juras opominje na devalvaciju našeg odnosa prema modernoj arhitekturi, na činjenicu da se, barem što se Splita tiče, našla u procjepu između povijesne baštine i suvremene arhitekture. S njom se slaže i Darovan Tušek, prodekan Građevinsko-arhitektonskog fakulteta, koji poziva na viši stupanj pripravnosti kad je moderna arhitektura posrijedi, jer je “moderna arhitektura postala nešto što treba očajnički štititi, na rubu panike”.

Izvrsno primjećuju autori, navikli smo se i pomirili s kojekakvim plastičnim intervencijama u lice grada, pa i amputacijama zdravih organa. Lako je to primijetiti na najbanalnijoj razini: ima li više ijedna stambena zgrada u Splitu, a da nije nagrđena zatvaranjem lođa? Ni “autorske kuće” nisu na to imune, kao u slučaju stambeno-poslovne zgrade Lloyd u Kašićevoj na Dražancu, koju je projektirao jedan Neven Šegvić, vrhunski autoritet arhitektonike između Drugog svjetskog i Domovinskog rata.

Promatračnice s plastičnim okvirima

Dalmacija, regija u kojoj balkon, terasa i lođa imaju neprocjenjiv smisao, u zadnjih je 30-ak godina prihvatila mogućnost da naknadno zatvaranje fasade, koje stvaraju promatračnice sa željeznim i/ili plastičnim okvirima, ali s par kvadrata iskoristivosti više, diže cijenu nekretnine.


Devastacija zgrade Lovre Perkovića
Ona besmislena fraza “Ko to more platit” time je postala još besmislenija, jer se za ružnije može platiti više. Na mnogim zgradama uočljive su i različite maligne izrasline, od pretvaranja prizemnih stanova u trafike do nadogradnja koje u krajnjim konzekvencijama postaju dodatne sobe i špajze, a pod nebom znaju osvanuti i kamini. Proces je toliko dinamičan i svakodnevan da je ta “kužina” uspjela otupiti elementarnu kritičnost javnosti, pa je stoga prirodno i da netko nešto izlane o rušenju sportske dvorane na Gripama s argumentom o vrijednoj lokaciji na kojoj je stara i ružna zgrada.

Tako, projekt Slavena Rožića i Živorada Jankovića, referentni primjer arhitekture i planske gradnje, a i urbani spomenar ne samo lokalne povijesti, kakav Spaladium Arena vjerojatno neće nikad biti, završava po upitnicima anketa umjesto da su upitni samo kriteriji koji o njemu uopće raspravljaju. Prema tim kriterijima, moderna arhitektura i nije tako očito kulturno dobro, kao što je Dioklecijanova palača (premda ni ova nije sigurna), da bi je trebalo štititi.

“Ona je relativno mlada, pa i ne može biti spomenik kulture. Osim toga, moderne arhitekture ima mnogo, pa kad je već ne treba cijelu štititi, onda ne treba štititi ništa”, objašnjava nakaradni rezon prof. dr. sc. Tušek, a koji funkcionira i među investitorima i korisnicima i nadležnim službama, ukratko, u javnosti.

Neke su stvari već nepopravljive, kako apostrofira i Tušek, kao u slučaju nadogradnje na palači Bratimske blagajne na Bačvicama, Emila Cicilianija, ili obližnje stambene minijature Budimira Pervana, a da ne govorimo o velikim primjerima kao što je stambeni blok Ive Radića na zapadnoj obali, a odmah do njega i simptomatična metastaza hotela “Marjan”, Lovre Perkovića.


Neke su stvari već nepopravljive poput stambenog bloka Ive Radića na zapadnoj obali, a odmah do njega i simptomatična metastaza hotela “Marjan” Lovre Perkovića...
S pravom poentira Robert Plejić kad kaže kako se petnaest godina nakon odlaska Lovre Perkovića suočavamo s posvemašnjom deprecijacijom rada i traga koji je ostavio u hrvatskoj arhitekturi modernizma, posebno u Splitu: “Njegov grandiozan opus nastao u više od 50 godina ustrajnog autorskog rada, ostaje tako bez prave zaštite, izložen izazovima vremena koje karakteriziraju kratka memorija i sveobuhvatna relativizacija, premda je posrijedi herojski segment hrvatskog arhitektonskog modernizma i zasigurno jedan od zvjezdanih trenutaka hrvatske kulture”. Prepuštanjem ćudima vremena i privremenih administracija otvaraju se vrata za postupni nestanak grada kakvog poznajemo i kakvog mi i naši gosti znamo vrednovati. Ili već moramo govoriti u perfektu?

Dva rješenja

Prof. Tušek sugerira dva rješenja: uspostavu konzervatorske zaštite nad najvrednijim zgradama, te postupnu obnovu zapuštenih i degradiranih zgrada u skladu s njihovim izvornim oblikom. Konzervatorska zaštita podrazumijeva valorizaciju postojećeg fundusa.

U ovom slučaju dobar je vodič “Split / Arhitektura 20. stoljeća”, Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu, koji je obavio inventuru i sistematizaciju moderne arhitekture u gradu. Postupnoj obnovi pomogle bi prve konkretne intervencije, kao zamašnjak procesa, pa u tom smislu treba pozdraviti inicijativu za obnovu spomen-svjetionika na Katalinića brijegu, arhitekta Ivana Carića i kipara Andrije Krstulovića, kao i obnovu poslovnog nebodera “Koteks”, Lovre Perkovića u Zvonimirovoj ulici.

Tako nešto možda i ostane do trenutka evolucije građanske svijesti, koliko god taj put bio, kako kaže Dario Gabrić, predsjednik Društva arhitekata Splita, dugotrajan i bolan: “No i najduži put počinje prvim korakom.” Izložba u Muzeju grada Splita nije prvi korak; ona ga samo odlično ilustrira. Treba se samo nadati da nije i zadnji.

PIŠE: JAKOV KOSANOVIĆ, FOTKE: CROPIX

Darovan Tušek: Tko će ako mi nećemo?

Unatoč činjenici da i “Amsterdamska deklaracija” iz 1975. naglašava kako zaštita arhitektonskih cjelina mora obuhvatiti sve objekte od kulturnog značenja, ne zaboravljajući ni one iz suvremene epohe...”, suvremene gradnje još uvijek nisu razmatrane kao ravnopravan tvorbeni element gradskog prostora. Ako smo već preživjeli okerizaciju Radićeva nebodera u Ulici Domovinskog rata, možemo li barem spriječiti da se sličnim nadahnućem nekog drugog upravitelja zgrade iz sredstava pričuve preboje i Fabrisovi neboderi na Glavičinama, ili pak da se s Radićevim neboderima na Špinutu dogode nepredviđene ekshibicije kao što su se dogodile na kući na Obali kneza

Branimira? Sve su to teme koje od nas traže maksimalnu pozornost i ustrajnu brigu. Jer tko će se brinuti o čuvanju moderne arhitekture ako mi nećemo? Pa naša je - kaže prof. dr. sc. Darovan Tušek.

Dario Gabrić: Negira se grad kao sustav

Dugi niz godina svjedoci smo devastacije arhitektonskog i graditeljskog naslijeđa, razaranja urbanog i arhitektonskog tkiva grada koji su poprimili obilježja kontinuiranog metafizičkog procesa. Simptomi se manifestiraju u malom mjerilu kao zatvaranje i pregrađivanje lođa, mijenjanje gabarita zgrade promjenom fasadnih otvora, materijala i boje fasade, odnosno u velikom mjerilu, mjerilu grada, kao divlja, neplanska, nelegalna i neprimjerena gradnja, a zajedno predstavljaju degradaciju i devastaciju prostora. Ovim slučajevima zajedničko je potpuno negiranje grada kao cjelovitog sistema, nepoznavanje njegova duha i ritma, a što je posljedica neznanja, nebrige, taštine, nedostatka talenta ili, najčešće, materijalne koristi bez obzira na javni i opći interes i posljedice u prostoru - zaključuje Dario Gabrić, Predsjednik Društva arhitekata Splita.

Naslovnica Kultura