Novosti Svijet

prošlo je 30 godina

Dan koji je promijenio svijet: 'Stajali smo na zidu s tisućama drugih ljudi, pogledali se i rekli 'Gotovo je'. Nikada neću zaboraviti gajdaše škotske vojske koji su nam svirali, vojnici su posluživali čaj i kekse...'

prošlo je 30 godina

Prije točno trideset godina, 9. studenoga 1989., pao je Berlinski zid. Bio je to događaj koji je, tako su očekivali “prezreni na svijetu”, potvrdio globalne promjene koje su te noći započele. No...

No više od polovine istočnih Nijemaca se danas, tri desetljeća kasnije, i dalje osjećaju kao građani drugog reda u zajedničkoj državi. Tako barem kažu ankete. O učincima ujedinjenja istok i zapad Njemačke imaju različito mišljenje – tako istočnonjemački psihoterapeut Hans-Joahim Maz smatra da ljudi na istoku zemlje zbog iskustava u DDR-u imaju distanciraniji odnos prema državi. “Ljudi na istoku zemlje općenito su više kritični prema kapitalizmu, vlasti, medijima… Otuda izviru i prosvjedi protiv politike kojom dominira zapadna Njemačka”, kazao je Maz za DW.

Njegova kolegica sa zapada Beate Kiper, socijalna psihologinja, kaže da se, s obzirom na dugotrajnu podjelu zemlje, “ne podrazumijeva samo po sebi da bi istočni i zapadni Nijemci trebali biti slični”. Ona smatra da nisu problematične same razlike, nego dojam “kolektivnog lošijeg tretmana” i o potrebi da vas “priznaju, cijene, da sudjelujete i imate pravo glasa”.

“Osobno, ne volim godišnjice”, napisao je berlinski novinar i pisac Maxim Leo za britanski “Guardian”.

Deveti studenoga 1989. - dan koji je promijenio svijet: i nakon 30 godina još nije sigurno je li sve bila slučajnost, posljedica lapsusa...​

Gdje se Hrvatska nalazi 30 godina nakon pada Berlinskog zida: ovo je pet stvari u kojima smo lošiji od ostalih zemalja Istoka Europe, ali i jedna u kojoj smo puno bolji​

– Sjećam se jednog vršnjaka iz Düsseldorfa kojeg sam upoznao na svojoj prvoj zabavi u Zapadnom Berlinu, neposredno nakon pada zida. Upravo sam bio kupio policu u Ikei s “novcem dobrodošlice”, dakle sa stotinu maraka koje sam dobio na dar. Prilikom sklapanja polica, slučajno sam udario palac čekićem pa mi je prst bio sav natečen i smeđ. Na zabavi me student iz Düsseldorfa pitao što se dogodilo s palcem. Rekao sam mu da su nas u školi u DDR-u udarali čekićem po palcu ako nismo uradili domaći rad i, kako sam ja tijekom školovanja zaboravio puno domaćih radova, moj je palac praktički gotov, mrtav! Kolega mi je, neću to nikad zaboraviti, uputio pogled pun sažaljenja. Vjerojatno bi mi vjerovao i da sam mu rekao da su učenici s lošim ocjenama upucani na kraju školske godine. Za te mlade zapadne Nijemce DDR je bio toliko zla država da se sve moglo zamisliti. Želio sam mu već te večeri reći da sam se šalio, ali izgubili smo se u masi ljudi i više ga nisam vidio. Od tada, svake godišnjice zamišljam toga mog vršnjaka iz Düsseldorfa kako svojoj djeci godinama kasnije priča o tom čudnom Istočnom Berlinu, o mome gangrenoznom palcu, toj žrtvi mučenja užasne istočnonjemačke države. Dakle, nisam posve nevin kad je u pitanju činjenica da DDR danas postoji samo kao inačica horora – s ironičnom je gorčinom priznao Leo.

Nakon kapitulacije nacističke Njemačke, zemlju i njezin glavni grad Berlin saveznici su podijelili na četiri okupacijske zone – američku, britansku, francusku i sovjetsku. Njemačke regije koje su tada pale pod kontrolu SAD-a, Velike Britanije i Francuske ujedinile su se u svibnju 1949., čime je formirana Savezna Republika Njemačka, odnosno Zapadna Njemačka.

Od sovjetskog sektora 7. listopada 1949. formirana je Njemačka Demokratska Republika, poznatija kao Istočna Njemačka ili jednostavno DDR. Za glavni grad Zapadne Njemačke odabran je Bonn, a Istočne Berlin. Zapadna Njemačka se, uz podršku saveznika, razvijala u kontekstu tržišne ekonomije i demokratske strukture. S druge strane, zaostajanje DDR-a, čije su se ekonomija i politička struktura temeljile na sovjetskom socijalističkom sistemu, rezultiralo je bježanjem na desetke tisuća stanovnika s istoka na zapad. Pretpostavlja se da je od 1949. do 1961. godine iz Istočne u Zapadnu Njemačku prebjeglo više od tri milijuna ljudi, među kojima značajan broj obrazovanih i mladih ljudi.

Masovni bijeg

Kako bi zaustavila masovni bijeg, Istočna Njemačka je 12. kolovoza 1961. godine tajno odlučila da se granica u Berlinu zatvori i već sutradan, 13. kolovoza, vojska je bodljikavom žicom zatvorila područje pod sovjetskom kontrolom. To, naravno, nije spriječilo prelaske. U noći 17. kolovoza 1961. počela je gradnja Berlinskog zida, visine 3,6 metra, koji je samo u Berlinu bio dug 44 kilometra. Ronald Regan je prilikom posjeta Zapadnom Berlinu 1987. godine uputio poziv tadašnjem ruskom lideru Mihailu Gorbačovu, poručivši mu: “Sruši ovaj zid.” No, dugogodišnji vladar DDR-a Erich Honecker u siječnju 1989. godine javno je davao prognoze da će Berlinski zid stajati još 50 do 100 godina, no slijed događaja, koji je poslije prepoznat kao mirna revolucija u DDR-u 1989. godine, demantirao ga je.

Jest, Willy Brandt je poslije pada Berlinskog zida rekao: “Sada srasta to što jedno drugom pripada.” No veliko je pitanje koliko je sraslo i što je sraslo, a pogotovo koliko će vremena još trebati čitavoj Europi da “sraste”, budući da se na brojnim granicama podižu zidovi bodljikave žice kako bi spriječili pridošlice iz nekog drugog, ne tako dalekog svijeta da “srastu” s nama. Pred očima današnje – ujedinjene! – Europe niču novi zidovi, ali... Valjda se o tome ne govori u jubilarnoj godišnjici pada Berlinskoga zida.

Petra Tobihn: Zid je mojima 'podijelio' brak

– Imala sam devet ili deset godina kad sam jednog jutra zatekla svog oca u kuhinji kako plače čitajući neko pismo – ispričala je svoje iskustvo razdvojenosti zidom Petra Tobihn.

– Roditelji su mi kazali da moj otac ima djecu iz prvog braka i mislim da sam razumjela da mu oni nedostaju. Moj otac Günter Bruno Tobihn živio je 1950. u Königs Wusterhausenu, u Brandenburgu kod Berlina, i tada još nitko nije mogao ni zamisliti da se Njemačka može podijeliti. Imao je dobar posao u hotelu i bio je oženjen čovjek s dvoje djece, Rainerom i Reginom. Za potrebe posla često je putovao u Berlin, ali nakon jednog putovanja vlasti su ga ispitivale o njegovim kontaktima na zapadu i njega je preplašilo to što oni znaju svaku sitnicu koju je kupio, pa čak i detalje razgovora koje je vodio u Berlinu. To je bio trenutak kada je odlučio napustiti Istočnu Njemačku. Obitelj se preselila u Soest, gdje su živjeli njegovi roditelji.

Našao je posao u restoranu i puno je radio, tako da nije shvatio da njegova supruga nije sretna na zapadu, daleko od svoje obitelji i prijatelja. Naime, nakon što je izgrađen Berlinski zid, bilo je jako malo mogućnosti za kontakte. Jednog dana, kad je moj otac bio na poslu, njegova je žena uzela djecu i vratila se u DDR. Bila je tada trudna s trećim djetetom, Monikom. Nekoliko mjeseci nakon smrti moga oca, 1989. godine, moja polusestra Regina došla nam je u posjet sa suprugom i djecom. Bilo je čudno i nismo se baš uspjele povezati.

U godinama koje su uslijedile, samo smo se telefonski čule dva ili tri puta i obećali da ćemo se posjećivati, ali nikad nismo. Nikad nismo otkrili gdje je naš brat Rainer. Znamo da je bio u zatvoru zbog pokušaja prelaska granice prema Zapadnoj Njemačkoj. Nadam se da je živ i da je dobro. Voljela bih mu reći da ga je otac volio i da mu je nedostajao.

Lisa Steinhauser-Gleinser: 'Kako li je tamo, s druge strane?'

– Živjeti u Berlinu bilo je slično životu u kavezu – ispričala je novinarima Lisa Steinhauser-Gleinser.

– Šetala sam često u blizini “ničije zemlje” i mogli ste čuti uzvike stražara s druge strane zida, no svejedno, stalno sam osjećala potrebu saznati kako je s druge strane. Moj muž nije želio da tražimo dozvolu za posjet drugoj strani... Žica i zid bili su stvarnost za sve nas.

U noći 9. studenoga završili smo večeru u “Bar Centrale” u Kreuzbergu i otišli kući. Zazvonio je telefon i javila se moja mama: “Zar ne gledate televiziju? Nešto se događa, plašimo se”, rekla je. Izašli smo u U-Bahn Rathaus Neukölln, to je stanica podzemne željeznice i obično je tamo noću bilo vrlo mirno, ali odjednom je bilo puno ljudi. Tako je moj muž rekao: “Hajde, idemo na Brandenburger Tor, nije predaleko za šetnju.

”Prošli smo pješice niz ulice, direktno do zida. I danas mi je žao što nismo ponijeli kameru sa sobom, ali bili smo previše uzbuđeni. Moj se suprug popeo na zid uz pomoć drugih ljudi i pomogao meni da se popnem. Stajali smo na zidu s tisućama drugih ljudi... Pogledali smo se i rekli: “Sada je sve gotovo. Das war die ‘Nacht der Nächte’.

Jednostavno, mogli smo osjetiti duh povijesti koja se događa sada, tu... I nikad neću zaboraviti da je na kontrolnom punktu Invalidenstraße bilo gajdaša škotske vojske koji su svirali, a vojnici su posluživali čaj i kekse!

Barb Dignan: 'Širile su se strašne glasine'

Bila sam 14-godišnja djevojčica u vojničkoj obitelji u Bad Kreuznacu. Otac mi je bio bojnik, majka tipična Njemica, prisjetila se Barb Dignan noći kad je započela gradnja zida.

– U našoj ulici nitko nije imao televizor; vijesti su dolazile ljudskim kontaktom, novinama i telefonima. Te noći kada su započeli graditi zid moja je obitelj bila doma. Začuli smo ljude kako viču, plaču, sve glasnije i glasnije. Izašli smo na ulicu i svjedočili tragičnoj panici i strahu. Susjedi su govorili jedni drugima, i nama, da imaju rođake u Istočnom Berlinu – pokušali su stupiti u kontakt s njima, ali nisu mogli, nitko nije znao što se događa, širile su se strašne glasine... Neki su mislili da su im rođaci ubijeni ili će ih uskoro ubiti.

Nikada nisam u životu vidjela ništa slično, toliko straha i panike na jednom mjestu, svi su plakali, bili su očajni. Meni kao djevojčici to je bilo strašno. Kako je vrijeme prolazilo, susjedi su nam sve češće govorili da će zid promijeniti sve, da se rodbina nikad više neće vidjeti...

To je noć koja se trajno urezala u moju dušu.

Maxim Leo: 'DDR je davno pretvorena u povijesnu karikaturu'

– Nijemci vole godišnjice, one daju tako jasan oblik povijesti – napisao je u Guardianu njemački scenarist, novinar i pisac Maxim Leo, koji je rođen i odrastao u Istočnom Berlinu.

– U vrijeme godišnjica možete malo pojednostavniti komplicirane stvari, izgladiti kontradikcije. DDR, koja se na ove datume ponovno oživljava, odavno je postala svojevrsna muzejska zemlja. Ovih dana gotovo nitko ne želi znati kakva je zapravo bila istočnonjemačka država; umjesto toga se iznova i iznova pripovijedaju iste priče o vrlo hrabrim borcima za građanska prava ili vrlo gadnim Stasijevim ljudima. Normalni ljudi rijetko se pojavljuju u tim pričama, a Njemačka Demokratska Republika odavno se ukrutila u povijesnu karikaturu.

To je prije svega zbog toga što zapadni Nijemci uopće ne žele ništa znati, oni jednostavno žele potvrdu da su bili na pravoj strani, a istočni Nijemci na pogrešnoj. Zapadnim Nijemcima se sviđa kad ste im zahvalni što su s nama, bivšim istočnim Nijemcima, podijelili svoje bogatstvo i ustav. Ako niste dovoljno zahvalni, zapadni Nijemci se naljute.

 

Naslovnica Svijet