Novosti Svijet

SAMO ZA TINEJDŽERE I NEISKVARENE RODITELJE

Varoufakisova knjiga: Ksenija, dijete, sve što su ti govorili o svijetu - lagali su

SAMO ZA TINEJDŽERE I NEISKVARENE RODITELJE
U slučaju grčkog ekonomista i donedavnog Syrizina ministra financija dr. Yanisa Varoufakisa nikako se ne može upotrijebiti ona znamenita kvalifikacija “došao je tiho i ušao u legendu”. Jer Varoufakis na političku scenu Europe nije došao tiho nego bučno, na motoru, donijevši sa sobom uistinu blagi dašak marksizma.

Ali i taj blagi dašak bio je dovoljan da izazove paniku među europskim kapitalistima i njihovim političkim trčkaralima, pa je Varoufakis nedavno podnio ostavku na dužnost grčkog ministra financija, nakon što je ta trčkarala nazvao pravim, terorističkim imenom.

Ne znamo što će biti dalje s Varoufakisovom političkom karijerom, ali ovaj 54-godišnji “lutajući marksist”, kako sâm sebe naziva, sigurno neće ostati na ulici. U najgorem slučaju, pisat će knjige o ekonomiji.

Aktualni predstojnik Katedre za političku ekonomiju Fakulteta ekonomskih znanosti Atenskog sveučilišta, Varoufakis je dosad objavio 15 stručnih knjiga. A najnovija, pod naslovom “Što sam rekao kćeri o ekonomiji”, upravo je prevedena na hrvatski jezik i objavljena u izdanju zagrebačkog “Sandorfa”.

Tko je smislio naslov

Za razliku od ostalih njegovih studija, ova nije namijenjena stručnoj publici i za njezino čitanje nije potrebno predznanje o ekonomiji. Upravo suprotno, na poticaj grčke izdavačke kuće “Patakis”, dr. Varoufakis je ovu knjigu namijenio – tinejdžerima. “Oduvijek sam smatrao da ako ne možeš objasniti velika ekonomska pitanja jezikom koji je razumljiv tinejdžerima, to jednostavno znači da ih ni sam ne razumiješ”, kaže autor u predgovoru.

Varoufakis je za pisanje ove knjige bio silno motiviran, jer ju je doživio kao priliku da se izravno obrati svojoj kćeri Kseniji iz prvog braka, tinejdžerici koja je s majkom ostala živjeti u Australiji i koju viđa rijeđe nego što bi želio.

“Dok sam, međutim, pisao tekst koji slijedi i zamišljao njezine reakcije na svaku moju riječ, imao sam osjećaj da smo stalno zajedno”, priznaje u predgovoru.

Knjiga je, kroz osam Varoufakisovih eseja, zapravo i koncipirana kao neprestani razgovor oca i kćeri, u kojem otac, odgovarajući na kćerina pitanja o svijetu, i sâm dodaje nova pitanja, pokušavajući dati odgovore na način koji će njegovoj tinejdžerici biti razumljiv. Tako već na prvoj stranici prvog eseja, naslovljenog s “Otkud tolika nejednakost?”, doznajemo da taj naslov nije smislio Varoufakis, nego ga je kćer nedavno pitala upravo to: “Tata, otkud tolika nejednakost u svijetu?”

Britanci i Aboridžini

S obzirom na to da tinejdžerica živi u Australiji, Varoufakis u tom prvom eseju o nejednakosti pokušava odgovoriti na pitanje koje je njoj blisko: zašto su britanski kolonizatori napali Australiju, a Aboridžini nisu napali Englesku?

“Budući da živiš i odrastaš u Australiji, u školi koju pohađaš u Sidneyju često si gledala predstave i pratila predavanja o Aboridžinima – o nepravdama koje su im nanesene, o njihovoj kulturi koju su bijeli kolonizatori iz Britanije gazili čitava dva stoljeća, o siromaštvu u kojem, što je veliki skandal, još i sad žive.

Jesi li se, međutim, ikada zapitala zašto su Britanci napali Australiju, otimajući iz čista mira zemlju Aboridžina (i zapravo ih istrebljujući), umjesto da se dogodi obrnuto? Zašto se aboridžinski ratnici nisu iskrcali u Doveru i, brzo nadirući, krenuli k Londonu, ubijajući pritom svakog Engleza koji bi im se usudio suprotstaviti?” - piše Varoufakis u prvom eseju.

Osim velike erudicije, autor pritom pokazuje i očinsku, pedagošku crtu, pa tako usrdno moli svoju kćer da slučajno ne pomisli kako su Englezi genetski ili civilizacijski superiorniji Aboridžinima. Umjesto toga, otac kćeri nudi posve druge razloge zbog kojih Aboridžini nikad nisu razvili imperijalistički stil života niti sredstva kojima bi napali druge narode, nego su razvijali tako “trivijalne” stvari poput slikarstva i glazbe.

“Nikad nemoj podleći iskušenju racionalizacije nejednakosti/neravnopravnosti koje danas, kao dijete, smatraš neprihvatljivim”, piše Varoufakis kćeri, te dodaje: “Sačuvaj u svojoj duši odbojnost prema takvoj stvarnosti kao jedino ‘logičnoj’, ‘prirodnoj’ i ‘pravednoj’.”

Suprotno uzusima suvremenog kapitalizma koji čak i obrazovanje i zdravstvo proglašava “robom”, lutajući grčki marksist uči svoju kćer da postoje stvari koje nisu “roba”. Pritom koristi sličice s njihova zajedničkog ljetovanja na grčkom otoku Egini: zalazak sunca, viceve koje je pričao kćerin prijatelj Paris i riječi kapetana Kostasa, koji je njegovu kćer zamolio da skoči u more i zakvači sidro, jer je njega uhvatila reuma. Te stvari, piše Varoufakis, “nisu ponuđene na prodaju”. I dodaje:

“Kad bismo tvom prijatelju Parisu ponudili da mu platimo da nam ispriča još viceva, najvjerojatnije bi se osjećao nelagodno.

Kapetan Kostas

Ili uzmi za primjer događaj s kapetanom Kostasom: da ti je ponudio novac da zaroniš, vjerojatno bi manje uživala u tom skoku u vodu, jer bi tako izgubila dio njegove vrijednosti koji odgovara osjećaju požrtvovnosti, avanture, osjećaju da skačeš u vodu samo zato što te je netko zamolio.”

Kombinacijom primjera iz grčke mitologije, svjetske književnosti i filmografije te kćerinih osobnih doživljaja, Varoufakis svojoj tinejdžerici plete priču o osnovnim ekonomskim pojmovima: o “višku vrijednosti”, o dugu, o bankama (koje uspoređuje s “crnom magijom”), o krizama kapitalizma itd., učeći je da ne uzima zdravo za gotovo bajku o superiornosti tržišnog društva. Između ostaloga, Varoufakis dobar dio druge polovine knjige posvećuje dvama filmskim djelima koja opisuju različite mogućnosti utjecaja tehnološke revolucije na ljudsko društvo: filmu “Matrix” i seriji “Zvjezdane staze”.

U toj paraleli “Matrix” funkcionira kao maksimalni trijumf tržišnog društva u kojem strojevi pripadaju malobrojnim pojedincima, ukidajući sve više radnih mjesta i stvarajući sve veću nezaposlenost i bijedu velikih slojeva stanovništva.

Suprotno tome, “Zvjezdane staze” su prikaz društva u kojem strojevi, kao vlasništvo cijelog čovječanstva, obavljaju sav teški rad, dok ljudi istražuju svemir, bave se egzistencijalnim nemirima i razgovaraju o smislu života. Varoufakis to izričito ne kaže, ali “Matrix” je zapravo filmska parabola (neo)liberalnog kapitalizma, dok su “Zvjezdane staze” prikaz mogućeg komunističkog (marksističkog) raspleta.

Posljednje stranice knjige Varoufakis posvećuje jednoj od prvih scena “Matrixa”, onoj u kojoj neupućeni junak Neo (glumi ga Keanu Reeves) susreće vođu pokreta otpora Morpheusa (Laurence Fishburne), koji ga stavlja pred okrutan izbor između crvene i plave pilule. Ako Neo uzme plavu pilulu, vratit će se bezbrižno u virtualnu stvarnost Matrixa, ne znajući da je rob. A ako uzme crvenu pilulu, živjet će u neizvjesnoj slobodi, proganjan od strojeva i drugih agenata kapitalizma. Kao što znamo, Neo je izabrao crvenu pilulu.

Plava i crvena pilula

“I ti se poput Nea, draga moja Ksenija, nalaziš pred okrutnom dvojbom između plave i crvene pilule”, piše Varoufakis svojoj kćeri, i nastavlja:

“Uzmi plavu pilulu i živjet ćeš u varljivoj laži u kojoj žive svi oni koji vjeruju u ono što govore o našem društvu priručnici ekonomije, ‘ozbiljni’ ekonomski analitičari, Europska komisija, uspješni menadžeri reklamnih kompanija. Ako uzmeš plavu pilulu, nećeš se naći na udaru sadističkog apsolutizma vladajuće ideologije. Život će ti biti bezbolan, bez komplikacija, bit će u skladu s očekivanjima onih koji provode vlast. Uzmi crvenu pilulu koju ti nude duh i pogled ove knjige, i težak, opasan život nalazit će se pred tobom. Kao što je Morpheus rekao Neu, jedino što ti obećavam jest – Istina. Ništa više!”

Tako otprilike teče ovaj ekonomski razgovor između oca i kćeri na 158 stranica. Možda australska tinejdžerica ne može pojmiti kakvu je frku u Europi izazvao njezin otac, ali iz ove očeve knjige nesumnjivo može naučiti štošta o tome kako funkcionira današnji svijet.

A o razmjerima te frke i panike, koju su Varoufakis i kompletna pojava Syrize izazvali kod mainstream ekonomista i apologeta postojećeg sistema, zorno govori jedan detalj iz teksta našeg uglednog ekonomista dr. Ratka Boškovića, koji je nekidan za Jutarnji list napisao prikaz ove Varoufakisove knjige. Na jednome mjestu dr. Bošković o svom grčkom kolegi kaže ovo: “Sklon je generalizirati marksističke bedastoće o djeci koja su u doba industrijske revolucije u Engleskoj ‘bila vezana lancima za parni stroj kako bi radila 20 sati na dan’.”

Dakle, dr. Bošković prije svega pogrešno citira dr. Varoufakisa, koji na str. 40 kaže ovo: “Tadašnje novine obavještavaju nas o tome da su desetogodišnja djeca u Engleskoj i Škotskoj danonoćno živjela lancima vezana za parne strojeve kako bi što više radila.” Zašto je važna ova naizgled sitna Boškovićeva izmjena originalne Varoufakisove rečenice?

Pa zato što mu je očito bio cilj diskreditirati Varoufakisa kao neozbiljnog autora koji evidentno pretjeruje: ama tko može raditi 20 sati dnevno, kao što Bošković želi da mislimo da je Varoufakis napisao? To ne mogu ni odrasli ljudi, a kamoli djeca. Naravno, s iznimkom Milana Bandića, koji prema posljednjim podacima radi između 27 i 28 sati dnevno, i to kao konj.

Boškovićev rezon je jednostavan: ako smo Varoufakisa tobože “ulovili” u jednoj bedastoći, onda mu ne treba vjerovati ni ostalo, a pogotovo mu ne treba vjerovati u onim dijelovima knjige u kojima svoju kćer podučava da bude kritična prema bankarima. Ali dobro, dopustimo da je cijenjeni dr. Bošković bio ponešto dekoncentriran pri citiranju, pa da mu se pogrešan citat slučajno omakao.

Još uvijek ostaje dojam da nam uvaženi hrvatski ekonomist sugerira kako je činjenica dječjeg rada na počecima industrijske revolucije u Engleskoj nekakva marksistička izmišljotina, odnosno, kako se sâm izrazio – “marksistička bedastoća”.

Iz Boškovićeva teksta, dakle, proizlazi da dječjeg rada u zori kapitalizma nije ni bilo, a kamoli tako dugosatnog. Što reći na to? Jesu li onda i romani Charlesa Dickensa, koji je taj dječji rad u viktorijanskoj Engleskoj tako uvjerljivo i plastično opisao, također nekakva “marksistička bedastoća”? Je li Oliver Twist samo Dickensova halucinacija?

Oliver Twist

Naravno da nije. Oliver Twist nije nitko drugi nego Charles Dickens glavom i bradom. Zapravo, da budemo precizni, u vrijeme kad je po deset sati dnevno radio u tvornici laštila za cipele Charles Dickens nije mogao imati bradu, jer je imao samo 12 godina.

Ali dobro, uzmimo da Charles Dickens nikad nije postojao i da su njegovi romani samo vješta podvala Kominterne. Imamo li još kakve dokaze da je industrijska revolucija u Britaniji tjerala djecu da rade dvoznamenkasti broj sati dnevno?

Kao jedan od naših najobrazovanijih ekonomista, dr. Bošković vjerojatno zna da je britanski parlament 1819. usvojio zakon po kojoj djeca od 10 do 16 godina više ne smiju raditi dulje od 12 sati dnevno. Tu se nameće logično pitanje: pa koliko su onda, zaboga, britanska djeca morala raditi prije donošenja tog zakona? Ili su možda britanski parlament te 1819. činili sami marksisti?

Hm, vrlo teško, s obzirom na to da te 1819. Karl Marx ima tek godinu dana i još nije ni prohodao, a kamoli napisao “Komunistički manifest” i “Kapital”. A Friedrich Engels se te 1819. nije još ni rodio.

Stoga, neće biti da su britanski parlament te 1819. činili marksisti. Štoviše, taj zakon o ograničavanju dječjeg rada na maksimalnih 12 sati jedva je prošao u britanskom parlamentu, jer su ga mnogi članovi Gornjeg doma smatrali neprihvatljivim, s obrazloženjem da ograničava tržište radne snage i tako ruši same temelje slobodnog tržišta.

Prije će biti da dr. Bošković bolje od mene zna sve ove stvari, ali mu iz nekog razloga treba da Varoufakisa prikaže kao “marksističkog bedaka”. Taj razlog bolje od ičega razotkriva dubinu panike koju su “lutajući marksist” i njegovi drugovi iz Syrize posijali među europskom kapitalističkom inteligencijom. Čak i najblaži mogući dašak marksizma bio je dovoljan da se ta inteligencija digne na zadnje noge i aktivira sav raspoloživi antimarksistički arsenal, od krivih citata do povijesnog revizionizma.

Upozorenje na kraju

Ima li boljeg dokaza koliko je dr. Varoufakis u pravu?

Stoga vas, poštovani čitatelji, ovaj novinar poziva: kupite svojim tinejdžerima ovu knjigu, pa makar vam djeca nakon toga postala marksisti. Za samo 39,90 kuna vaši će potomci steći jasnu sliku o pojmu “duga” i prevarantskoj prirodi današnjeg bankarstva. Ako ništa drugo, nakon ove knjige vaša djeca neće ponoviti kardinalnu grešku svojih roditelja i neće srljati u dugoročne kredite pod lopovskim uvjetima koji će im zagorčiti život.

Odnosno, kako na posljednjoj stranici knjige otac Yanis poručuje kćeri Kseniji: “Crvena pilula je tvoja jedina nada – ako te zanima istina.”

Kao pravi otac, Varoufakis u zadnjem pasusu knjige ponovno upozorava svoju kćer na tešku prtljagu crvenog izbora:
“Nema sumnje da ćeš se često kajati zato što nisi uzela plavu pilulu. Bit će, međutim, i drugih trenutaka – budući da si izabrala crvenu pilulu gorke istine – u kojima ćeš razotkrivati laži moćnih, njihovu rugobu i njihov besmisao. To će biti tvoje obeštećenje.”

Na kraju, da ne bude zabune, potpisani novinar želi otkloniti svaku mogućnost da netko shvati kako crvena pilula u hrvatskom slučaju predstavlja SDP, a plava HDZ. U hrvatskom slučaju i SDP i HDZ su dio plave pilule. Crvena pilula tek treba doći u Hrvatsku.

damir pilić

Naslovnica Svijet