Novosti Hrvatska

odrastanje u hotelu 'lav'

Nevjerojatna životna priča vukovarske dogradonačelnice koja je kao prognanica djetinjstvo provela u Podstrani

odrastanje u hotelu 'lav'

Malo je trenutaka koji su joj iz ratnog Vukovara ostali u sjećanju. No, i tih nekoliko traumatičnih scena previše je za djevojčicu s tada nepune četiri godine, kojoj je, kao i brojnim njezinim vršnjacima, okrutno oduzeto djetinjstvo.

Umjesto da češlja i odijeva lutke ili se po ulici igra skrivača s prijateljima, Ivana Zujić se, kao i brojni drugi vukovarski mališani morala skrivati od neprijatelja, njihovih topovskih i tenkovskih granata, avionskih bombi i snajperista. Brojni njezini vršnjaci, nažalost, nisu se uspjeli sakriti.

Ona ih je, srećom, preživjela, ali traume od kojih se većine i ne sjeća, ostale su ipak negdje duboko pohranjene u njezinoj memoriji i svake godine u ovo doba polako, ali sigurno poput uljeza koji se prikrada da vam nešto ukrade izlaze iz svojih skrovišta i bude nemir. U njezinu slučaju to je još i dodatno potencirano jer je junakinja naše priče, danas s udanim prezimenom Mujkić, već neko vrijeme zamjenica gradonačelnika Vukovara Ivana Penave i njegova desna ruka.

A, sve je moglo biti drukčije da Ivanini roditelji Zdravko i Ana nisu na prijelazu iz 1999. u 2000. godinu donijeli odluku: “Vraćamo se kući!” Za razliku od Ivane i njezina dvije i pol godine starijeg brata Marija, koji su prethodnih sedam i pol godina života u apartmanskom naselju hotela “Lav” u Podstrani kod Splita na neki način smatrali životom u svojoj kući, njihovi roditelji maštali su samo o jednome – povratku u Vukovar.

Da nije bilo te njihove odlučnosti, Ivana bi danas vjerojatno bila Splićanka cijele godine, a ne samo nekoliko tjedana godišnje koje sa svojim suprugom Tinom i sinovima Lukom i Rokom obavezno provodi u gradu pod Marjanom.

Nisam htjela iz Splita

No, to bi značilo i da Ivana danas ne bi bila dogradonačelnica Vukovara i ne bi imala priliku pokušati učiniti nešto dobro za svoj grad. “Kojoj kući?”, pitala se 13-godišnja tinejdžerica kada su im roditelji priopćili odluku. Nije to, naravno, bila ishitrena odluka. Roditelji su se pripremali dugo, konačno Ivana i Mario već su nekoliko puta s njima i bili u Vukovaru, no ipak je za nju to bio šok.

- Jako mi je teško bilo kada smo otišli iz Splita. Čak sam prijetila da ću pobjeći i vratiti se nazad. Bio je to neki moj obrambeni mehanizam jer sam se teško navikavala na život ovdje.

Pola nas u Osnovnoj školi “Mitnica” nije se razumjelo, netko je došao iz Njemačke, netko iz Zagorja, netko iz Dalmacije, gotovo nismo razgovarali istim jezikom, niti smo imali nešto zajedničko, a bili smo 8. razred. Bila sam praktički sama.

To drugo polugodište provela sam u patnji i žalovanju za Splitom. Danas, zapravo već jako dugo nije tako i iskreno ne bih svoj Vukovar mijenjala ni za jedan grad na ovome svijetu, ali isto tako nikada nisam zaboravila Split, kojemu se s obitelji uvijek vraćam i smatram se polusplićankom - kaže nam vukovarska dogradonačelnica, prije nego što se riječima i sjećanjima vratila na tumorno i turobno ljeto i jesen 1991.

- Rat smo proveli u stričevu podrumu na Mitnici. Odmah pokraj naše obiteljske kuće. Tata je bio branitelj pri vukovarskoj bolnici. Prevozio je ranjenike i poginule osobe pa smo ga u ta tri mjeseca zapravo jako rijetko viđali.

Osobno, ne pamtim previše događaja iz tog razdoblja, ali mi se jedna obiteljska tragedija do današnjih dana urezala u sjećanje i nikada je neću zaboraviti. Bilo je to 16. studenoga, dva dana prije pada obrane grada - započela je naša sugovornica priču o svom najtraumatičnijim iskustvu iz rata.

Pred nama su ubili strinu

- Tada mi je poginula strina. Dogodilo se to u trenutku kada je silazila u podrum jer je prethodno izašla na dvorište nešto obaviti. Na zadnjoj stepenici samo se zaustavila i u tom trenutku izgledala je kao da joj je pozlilo. To mi je jedino čisto sjećanje iz podruma i rata.

Njezina djeca, koja su tada imala 9 i 13 godina, sjedila su pokraj mene i brata. Tada joj je krenula krv na usta, još jednom je pogledala prema nama i srušila se. Svi su počeli vrištati i sjećam se da sam i ja vrištala iz petnih žila iako tada nisam bila sigurna niti zašto vrištim.

Vjerojatno zato što su svi vrištali, no kada sam vidjela krv, postalo mi je jasno što se dogodilo. Bilo je to prilično potresno - ispričala je gospođa Mujkić trenutak u kojem je vidjela smrt drage osobe.

Kaže da su strinu 18. 11. pokopali u dvorištu njezine obiteljske kuće. Tog dana pala je i obrana Vukovara, pa Ivanin otac više nije mogao doći do bolnice. Ona misli da mu je to spasilo život.

- Da se vratio u bolnicu velika je mogućnost da bi završio na Ovčari jer nije bio zaposlenik bolnice, a znamo da su svi koji nisu bili djelatnici bolnice završili na Ovčari.

Ovako su svi završili u koloni koja je toga dana krenula iz grada.

- U koloni je bilo djece među kojima je bilo i onih čija je sudbina bila jako tragična, ali se o njima ništa ne zna. Slika djevojčica iz kolone koja grize kosu slika je moje sestrične Suzane, devetogodišnje djevojčice koja je netom prije pokopala svoju majku u dvorištu kuće i krenula u nepoznato - s tugom se prisjetila gospođa Mujkić.

Sljedećih sedam dana bilo je jako traumatično. Prvo su odvojili muškarce od žena i djece, pri čemu je njezin brat napravio dramu ne želeći se odvojiti od oca, no kada je jedan vojnik predložio da dječak u dobi od 6,5 godina ode sa svojim ocem u logor, Ivanina i Marijeva majka počela je vrištati i dječak je pristao ostati s njom.

Toj su ženi tada bile 23 godine i Ivana je s razlogom smatra herojem. Ona, brat i majka sljedećih su sedam dana provodili skupa s ostalim Vukovarcima na relaciji Šid – Ovčara. Nakon predaje 18. studenoga odvezeni su u Šid gdje su razdvojili Hrvate i Srbe.

- Sutradan smo mi Hrvati vraćeni u Vukovar, točnije na Ovčaru gdje smo proveli noć s 19. na 20. studenoga i sjećam se da je u jednom trenutku bilo jako kritično. U autobus je ušao jedan bradati četnik i rekao da sve “majke s decom izađu van”.

U tom trenutku ja sam spavala, mama me pokrila dekom, a brata je zamolila da sjedne ispod sjedala i šuti. Kaže da nikada nije vidjela ustrašenije dječje oči. On se tresao i zanijemio je.

Taj četnik je tri puta ulazio u autobus, ali na nagovor bake mama je ipak ostala sjediti u autobusu. Sljedećeg dana su nas odvezli u Bogdanovce odakle smo trebali prijeći na područje pod kontrolom Hrvatske. Tamo je bilo mrtvih, obješenih ljudi, krvavih, pretučenih, bacali su svašta po autobusima.

Ja sam počela padati u nesvijest koliko sam bila dehidrirala, usne su mi bile potpuno ispucane, a onda je mama skupila hrabrost i izašla među srpske vojnike i tražila vode. Jedan mlađi vojnik JNA joj je rekao da odmah uđe u autobus i za 10-ak minuta donio je čuturicu vode - ispričala je naša sugovornica.

Nakon Bogdanovaca, ponovno su ih vratili u Šid, a nakon Šida i u Sremsku Mitrovicu. Cijelo to vrijeme, dakle sedam dana i noći proveli su u autobusu. Nakon toga napokon su ih prebacili u Hrvatsku.

Prvo su stigli u Bjelovar, odakle su otišli kod tetke u Njemačku i tamo su ostali mjesec dana. Sjeća se da su tamo išli i kod psihologa jer su ona i brat imali noćne more.

Brat se tako jednom prilikom igrao na dvorištu iznad kojeg je proletio avion, a on je potrčao prema kući sav uplašen pri čemu je jedva izgovorio: “I ovdje su me našli!”

Ubrzo je uslijedio povratak u Hrvatsku. U Split, gdje je živio njezin ujak. Mama je, pak, sve to vrijeme pokušavala doznati što je s tatom kojega su zadnji put vidjeli 18. studenoga.

- Mama je bila najhrabrija i najupornija žena koju poznajem jer je danima nazivala sve brojeve na koje su je upućivali sve dok nije uspjela doznati da je tata u logoru u Sremskoj Mitrovici, pa je preko jednog visokopozicioniranog čovjeka uspjela dostaviti mu i pismo. Tata nam je poslije pričao kako je jedan dan bio na ispitivanju i kada je rekao: “Ja sam Zdravko Zujić”, vojnik koji je stajao pokraj njega rekao je. “A, ti si taj!”

Tati su se noge odsjekle jer nije znao o čemu se radi. To večer kada su se ugasila svjetla čulo se otključavanje vrata i znali su da će nekoga odvesti na mučenje. Tada su prozvali njega.

Obukao je dvije jakne i spremio se za batine, a kada je izašao van samo su mu pružili kuvertu i vratili ga unutra.
Kada je otvorio vidio je da je to naše pismo, koje je potom kružilo po logoru među zarobljenicima, jer je to bio njihov prvi kontakt sa vanjskim svijetom. I tada se mama počela s njim dopisivati.

Razmijenili su nekoliko pisama prije nego što je u ožujku 1992. razmijenjen i vratio se u Hrvatsku.

- Mi smo već tada bili u Splitu, a kada su mama i tata došli kući ja sam spavala. Prišao mi je, probudio me i upitao: “Znaš li tko sam ja?”, a ja sam odgovorila: “Jesi ti moj tata?”

Vratio se kao drugi čovjek. Svake godine kada dolazi 18. studenoga sve teže mi je to podnositi jer sada razmišljam iz perspektive roditelja i zamišljam što su naši roditelji tada proživljavali, teško mi je od same pomisli da je mog tatu netko tukao, omalovažavao i iživljavao se nad njim, da je mama bila u opasnosti - priznaje iskreno gospođa Mujkić.

Godine života na splitskom području, konkretno u Apartmanskom naselju “Lavica” hotela “Lav” u Podstrani, vukovarska dogradonačelnica danas uspoređuje kao sa životom na ekskurziji.

- Prva dva razreda išla sam u školu na Blatine u Splitu, a onda u OŠ “Strožanac” u Podstrani. U početku su s nama bila i djeca prognanici iz Dalmatinske zagore, a kasnije, nakon Oluje, ostali smo samo mi Vukovarci.

Znate, koliko god je našim roditeljima bilo teško prihvatiti činjenicu da su iz svoje kuće otišli u neki hotel, nama djeci je to bilo zapravo kao neko odrastanje na ekskurziji.

Nikad ništa ružno u Splitu

Stvarno ne mogu reći da nam je išta nedostajalo. Bilo nam je baš lijepo. Nikada svih tih godina nisam osjetila da sam prognanik, niti me itko tako nazivao, drukčije gledao, da sam se osjećala manje vrijednom.

Bila sam omiljena u razredu, držalo se jako do toga što sam upravo iz Vukovara, u školi smo uvijek obilježavali 18. studenoga - prisjetila se gospođa Mujkić školskih dana u Dalmaciji, koji su ipak bili prožeti razgovorima o Vukovaru.

- Svoje kuće se nisam toliko sjećala pa nisam mogla toliko ni patiti, ali u našoj obitelji se svakodnevno razgovaralo o Vukovaru i naravno da smo i brat i ja s vremenom postajali sve znatiželjniji, razmišljali smo o tome da negdje postoji naša kuća, da nismo rođeni u hotelu... Ali, zaista nam nije ništa nedostajalo, i bez obzira na sve, to je za nas djecu bilo jedno predivno vrijeme jer nam je skoro svaki dan bio kao godišnji odmor - more nam je bilo udaljeno samo nekoliko metara od apartmana.

Naravno, kasnije je to bilo drukčije, posebno nakon Oluje. Tada je mama rekla da smo mi sada korak bliže svojoj kući. Oni su jedva čekali povratak i u nama su stvarali ljubav prema Vukovaru.

Međutim, slike našega grada koje su se tih godina prikazivale u medijima nisu kod djeteta od 13 do14 godina pobuđivale želju da živi u tom gradu i vrati mu se - iskrena je dogradonačelnica Vukovara.

No, ubrzo je došao i taj trenutak. Prvi put u Vukovar su došli 1997. U njihovoj kući živio je njihov prvi susjed, Srbin.

- Kada smo prvi put pokucali na vrata on ih je samo odškrinuo i pitao moju baku hoće li ući na kavu. Tada je inače mirna i tiha žena visoka 1,50 m nogom odgurnula ulazna vrata, ušla u kuću i rekla: “Ti ćeš mene pozivati na kavu u moju kuću!?”

Inače, on dugo nije želio napustiti našu kuću, a kada je to napokon učinio, pokupili su sve iz nje. Danas su u Srbiji.

Mi smo se kući vratili početkom 2000. godine. Što reći? Kada smo se vratili nije bilo svjetla, došli smo u grad u kojem su stabla rasla iz kuća, u kojem su nas stalno upozoravali da ne idemo po travi, po nekom sumnjivom području, pa na međunacionalne odnose... bojala sam se sama šetati po Vukovaru. Sve mi je bilo novo. I teško.

U Splitu sam se bavila plivanjen, pa rukometom, koji mi je odlično išao, a toga u Vukovaru nije bilo kada sam se vratila. U Splitu mi je ostala i najbolja prijateljica. Ona je ostala bez mene, a ja bez nje. Mislim da smo mi djeca prognanici zakinuti u dijelu da nismo imali mogućnost njegovati neko prijateljstvo od malih nogu do današnjih dana, ali srećom, moja Anđela iz Splita i ja uspjele smo to prevladati i ostale smo prijateljice - istaknula je gospođa Mujkić, koja je ostala povezana sa Splitom.

- Imam sreću i da sam se udala za čovjeka koji je isto tako veliki zaljubljenik u Split i Hajduk. Već godinama isključivo ljetujemo u Splitu, a pokušamo i još barem jednom godišnje otići s djecom. Suprug i ja znamo ponekad otići i na utakmicu na Poljud.

Ćlanovi smo Udruge “Naš Hajduk”, ime našeg sina nalazi se na dresu, Hajduk mi je na trajnom nalogu na plaći.

Puno toga nas veže uz Split, djeca znaju koliko nam je važan i drag grad. Oni čak i ne znaju za druga jadranska mjesta i kada kažemo da idemo na more, oni znaju da idemo u Split jer za nas nema drugog mora. Obožavamo prošetati Rivom, otići na Marjan, u crkvu Gospe od Zdravlja kojoj smo pripadali kao prognanici... ali ipak najviše od svega volim moju Podstranu i nezaboravni hotel “Lav”. Tamo je moje djetinjstvo - ističe naša sugovornica, koja je ove godine posjetila i svoju školu, gdje je ravnateljica njezina prva učiteljica.

- Imala sam priliku susresti se i s mojom najdražom nastavnicom Marijom Musić, koja je uvijek imala poseban osjećaj za nas Vukovarce.

Igrom sudbine u školu sam došla točno na njezin zadnji radni dan, s obzirom na to da je ove godine otišla u mirovinu.
Bilo je uistinu jako emotivno, zagrlile smo se i zaplakale. Taj zagrljaj meni zapravo simbolizira ogromnu ljubav s kojom su nas Split i Podstrana primili kada nam je bilo najteže.

Moram naglasiti da su Vukovar i Podstrana potpisali Povelju o prijateljstvu još 90-ih godina, za vrijeme progonstva, a današnjeg načelnika gospodina Mladena Bartulovića smatram velikim prijateljem i uvijek se rado odazivam svim njihovim pozivima, ali isto tako srce mi je ogromno kad ih imam priliku ugostiti u svom gradu. Baš sam nedavno gradonačelniku Splita i njegovim suradnicima, kada smo potpisivali Povelju o prijateljstvu, rekla da mi je srce puno kada dođem dolje. Tamo se osjećam svoja na svome - istaknula dogradonačelnica Vukovara, iza koje je zanimljiv životni put koji ju je polaskom u srednju školu odveo i u svijet mažoretkinja.

- Kako nije bilo rukometa, a htjela sam se nečime baviti, pošla sam sa svojim novim prijateljicama, s kojima sam danas nerazdvojna, u mažoretkinje.

Bio je to pun pogodak, jer sam već s 15 godina počela voditi klub u Iloku, a s 19 sam preuzela vođenje Udruge mažoretkinja grada Vukovara koje sam dovela na razinu državnih i europskih prvakinja. Proputovali smo cijelu Europu, dobro se provodili, a istovremeno sam gradila sebe, izgubila tremu od javnog nastupa i potpuno neplanski uletjela u politiku za što su najveći “krivci” moj bivši profesor tjelesnog, gradonačelnik Ivan Penava i predsjednik HDZ-a Vukovar Damir Barna.

Naime, jednom prilikom našli smo se u istom društvu i kada sam čula na koji način su govorili o Vukovaru, brizi za grad i njegove ljude, shvatila sam da politika zapravo ne mora biti zla, loša i korumpirana te da postoje ljudi koji taj posao rade iz časnih namjera te želje da pridonesu svojoj zajednici.

Tada sam im se odlučila pridružiti, i ne nadajući se nikakvim funkcijama učlanila sam se u HDZ u znak potpore i podrške - ispričala je 32-godišnja Mujkić, koja je završila Ekonomski fakultet u Osijeku, kao i postdiplomski studij na istom fakultetu.
Vrlo brzo gradonačelnik Penava pozvao ju je na razgovor i uoči lokalnih izbora pitao je li spremna krenuti s njim u utrku za još jedan mandat i to kao kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika.

- Bila sam u šoku, ali niti jedan trenutak nisam dvojila i mogu reći da sam danas posebno ponosna što imam priliku surađivati s čovjekom kao što je Ivan Penava - naglasila je Mujkić, koja danas s političke pozicije pokušava Vukovar učiniti boljim i ugodnijim mjestom za život, no prošlost ovoga grada i dalje je veliki uteg njegovoj budućnosti.

- Vukovar volim toliko jako da mi je žao što nemam dovoljno velike ruke da ga cijeloga zagrlim. Ovo je moj dom i meni je Vukovar najljepši na svijetu. Naravno da sam svjesna svih njegovih mana, kao i vrlina.

No, najviše me rastužuje što se Vukovar u medijima često prikazuje kao tmuran grad, bez perspektive i što se odavde medijski potenciraju samo negativnosti.

Žrtve, ćirilica i Srbi

Vukovar ima itekako puno prednosti, a unatrag nekoliko godina razvijamo se i u gospodarskom i u turističkom smislu. Imamo bogato kulturno nasljeđe. No, nažalost imamo i probleme o kojima se često piše u medijima, a to su prije svih neprocesuiranje ratnih zločina i ćirilica - otvara ovu temu naša sugovornica.

- Kada iz Zagreba neki političari, novinari, komentatori ili kolumnisti uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara ponavljaju iste floskule i poručuju da se Vukovarce ostavi na miru, da se ne potenciraju teme iz prošlosti ili da nam se ne dolijeva sol na ranu, osjetim potrebu da im u ime svih svojih sugrađana pojasnim da nitko od nas ne želi biti ostavljen ako još traži kosti svoga djeteta ili ako gleda svog silovatelja koji slobodno šeta gradom.

Želimo znati da nas država i njezine institucije neće “ostaviti na miru” sve dok se ovi problemi ne riješe. Sve što se sada radi i što gradonačelnik potencira, podržavam tisuću posto jer znam da to radi čista srca i iz najbolje namjere.

Trebao je doći netko poput njega tko će to potencirati jer dok se ovdje ne raščisti prošlost nema šanse za budućnost - smatra Mujkić i nastavlja.

- Moram napomenuti da imam i drage prijatelje srpske nacionalnosti jer nikada nisam bila isključiva i sve je odlično dok se ne dotaknemo ratnih tema na koje imamo različite poglede. Dok se to ne raščisti, nema nam budućnosti.

Najviše mi smeta što se na Vukovar gleda kao na nekakvo neutralno tlo, kao na grad koji je jednako hrvatski koliko i srpski.

Ovo je grad koji se nalazi u Hrvatskoj, koji je većinski hrvatski, ali je naravno i multikulturan, na što smo ponosni, no treba znati granicu gdje traženje nekih prava ne rezultira rješenjima nego otvara nove probleme. To nam se događa s ćirilicom.

Meni bliske osobe, pripadnici srpskog naroda na to ne gledaju kao na nešto što im je prijeko potrebno, ali nažalost politika je ta koja te teme potencira.

I onda cijela Hrvatska ima svoj stav o tome što bi i kako trebalo iako nitko tko ne živi ovdje ne može znati što ćirilica znači jednoj majci koja je u Vukovaru izgubila svoje dijete. To je ono u čemu bi nas trebali ostaviti na miru - istaknula je Mujkić, koja drži da je “svaka optužnica, svaki pronađeni nestali nekakav pomak”.

- Danas je jasno da smo kao država zakazali. Naravno da se svi zločini neće procesuirati i da se neće naći svi nestali, ali barem činjenica da netko na tome radi bez kalkulacija daje nadu - istaknula je, a mi smo je pitali koji je to trenutak u kojem će se moći podvući crta.

- Mislim da će se crta podvući kada djeca krenu zajedno u vrtiće i škole, kada ih počnemo odgajati kao Vukovarce, a ne kao Hrvate i Srbe, kada budemo imali zajednički sat povijesti na kojem će se učiti istina u Domovinskom ratu... To je ta crta. Zar i djetinjstva naše djece moraju biti uništena?

Zar i oni moraju pitati tko su Srbi, a tko Hrvati, zašto se netko igra tamo, a ne ovamo, zašto se oni odvajaju? To nije zdrava okolina za djecu. Mi smo kao lokalna samouprava već nekoliko puta pokazali dobru volju za integracijom i normalnim suživotom, ali svaki naš pokušaj da krenemo u tom smjeru naiđe na otpor, na želju za segregacijom.

Bila bih najsretnija kada bi svi počeli prvo misliti na djecu, pa tek onda na politiku i svoje funkcije. Ova djeca zaslužuju ljepše djetinjstvo nego što smo imali mi i ovu svoju funkciju prije svega vidim kao priliku da se što glasnije borim kako bismo im osigurali uvjete u kojima će moći biti bezbrižni kao i sva ostala djeca u Hrvatskoj.

Naslovnica Hrvatska