Novosti Hrvatska

BITKA ZA HEROJE

Beograd prisvaja naše junake: Hrvatsko-srpski sukob oko porijekla velikana prenio se i na vojsku, evo koga su sada sve 'proglasili' svojim

BITKA ZA HEROJE

Kršteni dokument kaže da je Tomo Aleksa Dundić rođen u mjestu Grabovac između Šestanovca i Zagvozda, a srpska strana kao argument navodi da se ime Aleksa češće susreće u SrbijiZmajević je iz katoličke obitelji iz Perasta, koja je dala dvojicu nadbiskupa, od 1722. zapovjednik je ruske carske flote, a pet godina kasnije je imenovan admiralomO porijeklu Luje Cukele svjedoče podaci iz knjige rođenih iz katedrale svetoga Dujma Duje u Splitu, gdje je 1888. godine upisan na stranici 91. pod rednim brojem 64.

Hrvatsko-srpski sukob oko porijekla (u najvećem broju hrvatskih) velikana iz književnosti, znanosti i umjetnosti, prenio se i na vojničko polje. I ne samo to, izazvao je žestoku raspravu između hrvatskog i srpskog uredništva ruskog portala "Russia Today", koja se rasplamsala nakon što je umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo za ovaj internetski medij koji objavljuje na trinaest jezika napisao priču o heroju Oktobarske revolucije Tomi Dundiću

Urednici "Ruskog vjesnika" za Srbiju otvoreno su se suprotstavili hrvatskom uredništvu jer smatraju da Dundić nije Hrvat nego Srbin, a u bubnju su se potom našla i imena drugih vojnih velikana, poput velikog admirala carske Rusije, Peraštanina Matije Zmajevića, američkog heroja Prvog svjetskog rata Vjekoslava Cukele (koji se navodi i kao Čukela), te austrougarskog feldmaršala Svetozara Borojevića.

Hrvatski kapetan bojnog broda u mirovini Stjepan Bernardić Kula rastumačio je za "Slobodnu" ovaj sukob koji već mjesecima traje u vojnim i pomorskim krugovima.

- Premda je admiral metodološki i argumentirano prikazao neoborive dokaze o hrvatskom porijeklu vojnih zapovjednika, sa srbijanske strane i dalje je pristizala negacija, ali u obliku kako to oni i jedino znaju; jeftine propagande, bez ijednog valjanog dokaza, kao i u pitanju dubrovačkih i bokokotorskih književnika, umjetnika i drugih velikana naše povijesti. Za svoje navode srpski mediji uzeli su krive izvode ili ih uopće nisu imali, što ih nije spriječilo da napišu kako se radi o srpskim podanicima – navodi kapetan Bernardić.

Kapetan Bernardić navodi da je Tomo Dundić (ruski Oleko, srb. Aleksa) istinski heroj Oktobarske revolucije, u Rusiji je poznatiji pod imenom Crveni konjanik. Opjevan je u operi Gennadija Trofimoviča Stavonina "Oleko Dundić" iz 1972. godine i opisan u djelima ruskih književnika Isaka Emanueloviča Babelja i Alekseja Nikolajeviča Tolstoja, kao i u memoarima ruskih vojskovođa u Moskvi. O njemu je snimljeno i nekoliko filmova!

- Admiral Domazet je priložio originalni krsni list iz Katoličke crkve, u kojem stoji da je Tomo Aleksa Dundić rođen 12. kolovoza 1897. u mjestu Grabovac između Šestanovca i Zagvozda u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković. Opisao je životni put Tome Dundića, koji je bio svjetski putnik sve dok nije završio u Rusiji, a od tada mu se zna za svaki korak i svaki napor kojim se proslavio kao heroj Oktobarske revolucije. Tomo Dundić u Crvenoj armiji iskazao se iznimnim umijećem jahanja i borbenim vještinama te uz iznimnu hrabrost bio istinska ikona Oktobarske revolucije.

Na mjestu pogibije ovoga junaka (8. srpnja 1920. godine) Rusi su mu podigli spomenik, a njegovo ime je uklesano u zidine Kremlja. I danas u Rusiji postoje ulice s njegovim imenom u Moskvi, Sankt Peterburgu, Voronježu, Novorosibirsku i Novokuznjecku – navodi Bernardić, dodajući da se i u Srbiji, koja ga je nekritički prisvojila, ulice s njegovim imenom mogu naći u Valjevu, Kragujevcu, Smederevu, Somboru i Banjoj Luci, dok u Beogradu konjički klub nosi njegovo ime.

- U argumentaciji da je Tomo Dundić Srbin, srbijanska strana navodi da je ime Aleksa grčkog porijekla i da se ono češće susreće u Srbiji. U "dodatne dokaze" da je Dundić Srbin bit će mu u Srbiji izmišljeno više mjesta rođenja (od sela Mrkalj u istočnoj Bosni i Hercegovini do Kruševca u Srbiji), te da je prije rata bio časnik srpske vojske pod imenom Milutin Čolić! Budući da nisu pronađeni nikakvi tragovi Alekse Dundića niti njegovih potomaka, a ni prezimena u tim mjestima, priča je okrenuta u smjeru da je "Dundić bio Srbin iz Dalmacije".

Dundić i danas ima dosta bliskih rođaka u mjestu i okružju svoga rođenja, jer su te obitelji usprkos siromaštvu bile brojne – kaže Bernardić, ističući da je vrijeme da hrvatski povjesničari isprave nepravdu prema ovom junaku i uvrste ga makar u udžbeničku literaturu, kako bi mladi naraštaji znali tko je bio Tomo Olenko ili Aleksa Dundić.

Sljedeća povijesna osoba koju Srbi svojataju je Matija Zmajević, pomorac iz Boke, koji je ispisao zlatne stranice kao utemeljitelj i zapovjednik Ruske carske mornarice. Matija Zmajević rodio se u Perastu 1680. godine u katoličkoj obitelji. Matijin otac Krsto (Krile) Zmajević bio je istaknuti ratnik, pomorac i trgovac, kapetan Perasta 1671., 1679., 1684., i na koncu peraški načelnik. Matijin je stric Andrija Zmajević, barski nadbiskup i papinski vizitator za balkanske zemlje pod osmanlijskom vladavinom, a zaslužno mjesto pripada i Matijinom bratu Vicku, barskom i zadarskom nadbiskupu, istaknutom crkvenom političaru i piscu.

- Matija već s osamnaest godina zapovijeda trgovačkim brodom u obiteljskom vlasništvu. Zbog jednog oružanog sukoba osuđen je na izgnanstvo iz Perasta. U Rusku mornaricu je ušao zahvaljujući poznanstvom s Petrom Tolstojem, ruskim veleposlanikom u Carigradu. Tolstoj ga preporučuje caru Petru Velikom, i od 1712. mu se otvorila blistava karijera. Zmajević je izgradio Rusku carsku mornaricu, kojoj je osigurao relativno moderne brodove i obučene posade te s tim brodovima uspio osporiti do tada prevlast nepobjedivih Šveđana na Sjevernom moru i Baltiku. Zmajević je od 1722. zapovjednik ruske carske flote, pet godina kasnije je imenovan admiralom, a posljednje godine života proveo je kao guverner Astrahanske oblasti. Njegovom zaslugom Rusija se uvrstila u red europskih pomorskih velesila – podsjeća Bernardić, navodeći da je Zmajević umro 1735. u Tavrovu, a pokopan je u Moskvi u francuskoj katoličkoj crkvi svetog Luja u Ulici Malaya Lubyanka.

Heroj među marincima SAD-a, kojeg također prisvajaju Srbi, još je jedan od junaka hrvatskog roda: riječ je o Vjekoslavu-Luji Cukeli (negdje i Čukela) ili Louisu Cukeli, kako su ga potpisivali u SAD-u, pripadniku američkog marinskog korpusa, koji je zbog svog junačkog djela nositelj dvije medalje časti (Medal of Honor), najvećeg američkog vojnog odličja. Lujo je nositelj još petnaest drugih američkih odlikovanja, zatim šest francuskih (gdje se ističe visokorangirana Legija časti), talijanskog Križa ratnih zasluga te Križa kraljevskog reda Kraljevine Jugoslavije. To ga svrstava u red najodlikovanijih američkih marinaca, kao i najodlikovanijih Hrvata u povijesti.

O porijeklu Luje Cukele svjedoče podaci iz knjige rođenih iz katedrale svetoga Dujma Duje u Splitu, gdje na stranici 91. pod rednim brojem 64. imamo podatke o rođenju Luje (Luigi) Cukela, od oca Jure (Giorgio) i majke Ivanice Bubrić iz Kaštel Lukšića, 1. svibnja 1888. godine u Splitu. Podaci o rođenju i krštenju vođeni su u Katoličkoj crkvi, uz napomenu da su roditelji, pa time i sin, katoličke vjere. Knjiga s ovim podacima dostupna je u Državnom arhivu u Splitu (napomena: prezime Čukela ne može se naći na hrvatskom tlu, no prezime Cukela može: na Drvenik je u 17. stoljeću s Visa doselio venecijanski obrtnik Andrea Zucchella-Cukela, Ante Cukela iz Drvenika 1824. godine je oženio Domu Garbin na Šolti, a prezime je zabilježeno i u Koljanima kod Vrlike, op. D.Š.)

- Akcija u kojoj je zaslužio medalju časti odigrala se u ranu zoru 17. srpnja 1918. na Zapadnom frontu. Čukelina postrojba američkih marinaca naišla je na dobro ukopane i utvrđene njemačke rovove i bunkere. Amerikanci su zapeli: nisu mogli ni naprijed ni nazad. U tim trenucima krenuo je Čukela obilazno prema njemačkim položajima, prikradajući se potrbuške te na rukama i koljenima puzao, neprimijećen došao do njemačkog rova i sam u borbi sredio dvije kompletne strojničke posade. Čukela se ponosno vratio svojim marincima, vodeći četvoricu zarobljenika i dvije strojnice. Time je omogućio daljnje napredovanje svojoj postrojbi i sačuvao mnoge živote svojih ratnih drugova – priča Bernardić.

Umirovljen je 17. svibnja 1946. u činu bojnika, a pokopan je sa svim počastima na vojnom groblju Arlington 1956. godine...

- Poznata je lakoća kojom Srbi prisvajaju sve ono što bi mogli podvaliti da je njihovo i kao takvo bi ostalo u sljedećim objavama medija da im se ne pokažu argumenti kako nisu u pravu. Bez obzira na to, oni će nastaviti sa svojom praksom; Srbi svi i svuda – zaključuje kapetan Bernardić.

 

Naslovnica Hrvatska