Novosti Hrvatska

Zoki se vraća

Povratak lijevog suverenista koji Kolindu planira skinuti s trona: u utrci za Pantovčak Milanović u rukavu ima nekoliko aduta, ključna bi mogla biti jedna snimka

Zoki se vraća

Nakon što je puštena snimka s njegova sastanka sa 'šatorašima', Milanović je izgubio svaku šansu da dobije parlamentarne izbore. Danas mu ona može pripomoći da na predsjedničkima možda i pobijedi

Dogovor je otprilike sljedeći: ako Davor Bernardić uspije isposlovati da priča o kandidaturi ne izazove podjele u vrhu SDP-a, Zoran Milanović pristat će da bude stranački kandidat socijaldemokrata na predsjedničkim izborima koji će se održati koncem godine.

Bit će to, bez ikakve sumnje, povratak na velika vrata bivšeg hrvatskog premijera. Lidera koji je iz politike otišao kao lijevi suverenist. I koji će se u politiku pokušati vratiti u vrijeme kad jedan drugi suverenizam – onaj desni – prijeti da uzdrma standarde koji su posljednjih dvadesetak godina trasirali put i Pantovčaku i Banskim dvorima.

Milanović je od početka svoje političke karijere, još otkako je u ljeto 2007. pohodio Sinjsku alku, obećavao da će rušiti zidove u politici. A nema bolje prilike za to od predsjedničkih izbora. Bivšem će premijeru trebati puno šira podrška ako misli osvojiti Pantovčak. Glasovi tradicionalne ljevice nedvojbeno mu neće biti dovoljni za pobjedu nad Kolindom Grabar-Kitarović.

Canjugina preporuka

Milanović pritom u rukavu ima nekoliko aduta. Kao mladi diplomat stasao devedesetih u vanjskopolitičkom terariju Mate Granića – dakle, u HDZ-ovoj državnoj službi – bio je lišen izolacije u kojoj su tih godina običavali raditi SDP-ovi kadrovi. Štoviše, znao je Milanović za napredak u službi dobivati i preporuke visokopozicioniranih HDZ-ovaca, poput one koju je svojedobno za njega napisao i potpisao Zlatko Canjuga, tada utjecajni Tuđmanov savjetnik. Koji je, zamoljen od Milanovićeva oca Stipe, po sinjskoj liniji "pogurao" odlazak mladog Milanovića u hrvatsku misiju u Bruxelles.

Iz tog doba, dakle, nije nosio frustracije koje bi mu kasnije mogle ograničiti političko manevriranje. Njemu nije bila nikakva tragedija dati zeleno svjetlo za prijedlog da zagrebačka zračna luka ponese Tuđmanovo ime. Unatoč svim crvenim, zelenim i žutim vragovima koje je prvi hrvatski predsjednik u svoje vrijeme skidao s nebesa SDP-u i ostalim tada oporbenim strankama.

Osim toga, bruxelleski staž osigurao mu je da prema novoj prijestolnici Europe i njezinu administrativnom aparatu izgradi određenu rezervu, koja je kulminirala 2013. u slučaju "lex Perković". Milanović tada – odbijajući zahtjev Bruxellesa da korigira Zakon o provedbi europskog uhidbenog naloga – nije želio štititi ni Udbu ni udbaše od izručenja. Iako je svakome tko je to gledao površno to moglo tako izgledati.

On je, zapravo, želio Luksemburžanki Viviane Reding pokazati da je on, hrvatski premijer, iznad nje, povjerenice Europske komisije za pravosuđe. I da je Hrvatska suverena država koja treba sama donositi zakone. A ne slušati diktate iz Bruxellesa.
Priča se po Milanovića neslavno završila. Mjesecima je odbijao naredbe iz Bruxellesa, njemačka kancelarka Angela Merkel iz protesta je odbila doći u Zagreb na proslavu ulaska Hrvatske u EU, a na koncu je ipak bio primoran kapitulirati.

Tvrdoglavost ga koštala

Da okom nije trepnuo, Milanović je naložio zatvaranje granice prema Srbiji u jeku izbjegličke krize. Na očaj domaćih gospodarstvenika, i uz pohvale domaćih radikala. Slovence je optužio da imaju komplekse, a kasnije je s jednakim žarom "popljuvao" i strategiju "Tri mora" aktualne predsjednice. Ustvrdivši da je Hrvatskoj Jadran – dovoljan.

No, u nekim drugim situacijama njegova ga je tvrdoglavost koštala. Uporno, gotovo pa iracionalno, na silu je odlučio postaviti ćirilične ploče u Vukovar. I pritom se mjesecima odbijao susresti s vukovarskim braniteljima, protivnicima toga njegova plana.
Susreo se, međutim, s predstavnicima braniteljskih udruga koji su iz šatora u Savskoj mjesecima rušili njegovu Vladu.

S njima je sjeo uoči izbora 2016. godine. Plenkoviću pritom izvukavši majku "vojnu lekarku", Srbiji zalijepivši da su "šaka jada", a Bosnu i Hercegovinu prozvavši "big shit".

Razina je to koja godi uhu desnice u Hrvata, upravo one koja je netom trijumfirala na europskim izborima.

Nakon što je puštena snimka s tog sastanka, Milanović je izgubio svaku šansu da te izbore dobije. Danas mu, međutim, ona može pripomoći da na jednim drugim, onim predsjedničkim, možda i pobijedi. A toga je Milanović očito više nego svjestan.

Predizbori su mu ispod časti

Zoran Milanović decidirano odbija sudjelovati na predizborima. Kako na onim SDP-ovim, tako i na onim višestranačkim, u koje bi bio uključen široki krug simpatizera i glasača lijevo-liberalnog centra. Ne zato što se boji da na njima ne bi prošao. Upravo suprotno, on bi na takvim izborima bio favorit. Nego zato što mu je ulazak u to nadmetanje naprosto – ispod časti.

Još u proljeće 2007., netom nakon što se kandidirao za nasljednika Ivice Račana, čudio se zašto bi njegovu kandidaturu trebali podržati "kolhozi" i "sovhozi" SDP-a. Mislio je pritom na županijske organizacije. Dvije godine kasnije sam je inzistirao na tome da Ivo Josipović ide na predizbore s Ljubom Jurčićem, iako je Josipović uvjerljivo vodio u svim anketama.

S druge strane, Ivu Josipovića je 2009. gurnuo u SDP-ove predizbore s Ljubom Jurčićem, iako je on uvjerljivo vodio u anketama. No, što vrijedi za Josipovića, ne vrijedi i za Milanovića.

 

Naslovnica Hrvatska