Novosti Crna kronika

Tema o kojoj se ne govori

Zavjet šutnje u malom mjestu koje je trese veliki skandal: 'Ocu od male je jako teško, čovjek pati, ali zar mislite da je puno lakše obiteljima ovih momaka?'

Tema o kojoj se ne govori

Došla je tišina, naoko ista kao i one prošle koje su u ovo doba godine zamijenile malomišćanski ljetni šušur.

Provukla se pustim kalama i dvorištima bez graje, pripitomila je sunce, zauzdala vjetar, toliko da je more prestalo ljuljuškati barke među molićima. Jesen je. No, mir koji je s njom došao ovaj put nije isti. Sumoran je i napet, krhak i privremen poput onoga između posljednjega pucnja i prve sirene za uzbunu u ratu u kojem više stradavaju dobri nego loši ljudi, piše Jutarnji list.

Jutro u selu iz kojega su izašle grozne vijesti o silovanju 15-godišnje curice izgleda tako nekako. Kako će ova užasna priča završiti, odlučit će se tamo gdje je to jedino moguće - u državnim institucijama. Do tada o pravdi u ovom slučaju svatko može imati svoje mišljenje.

Mi je u ovo dalmatinsko mjesto nismo išli tražiti, već samo promatrati svakodnevicu onih kojima je ona najpotrebnija, i to što prije. Tu se, ako je istina ono u što se sumnja, događalo strašno zlo onoj djevojčici. Iz dvorišta tih poljoprivrednika, radnika i ribara krenuo je vapaj koji se ubrzo pretvorio u lavinu srdžbe koja danima trese Hrvatsku. U velikim gradovima se zgražaju i organiziraju prosvjede zbog njihova slučaja, međutim u ovom malom mjestu gdje je svak svakome kum, rođak ili prijatelj, od ove se teme bježi svakodnevnim ćakulama, piše Jutarnji list.

Selo zna osumnjičene

Linija koja ga na dva dijela razdvaja je nevidljiva, ali kristalno jasna, u gornjem dijelu sela su domaći ljudi, tamo im je općina, dom zdravlja, tu se mole bogu i djeca im idu u školu. Dolje je prenatrpano apartmansko naselje sa šetnicom i kafićima. Ljeti se živi dolje, a zimi se čeka ljeto gore, i svake je godine isto. Dolje su vile novih pročelja i inoks ograde, te svježi otkosi na travnjacima, a gore uglavnom beton, željezo i vrtovi u kojima više nema plodova. Daleko od toga da nema uređenih imanja, na takvima žive osumnjičeni mladići.

Najduža ulica koja prolazi selom je glavna, ali je razlomljena imenima, počinje onim prvog hrvatskog predsjednika, onda se na nju veže trg posvećen hrvatskim braniteljima, a nastavlja se imenom sveca koji im je zaštitnik mjesta. Osim njega, u povijesti sela posebno mjesto ima Gospa. Pred njenom kapelicom, odmah iza Hajdukova grba oslikanog na pročelju zgrade na raskrižju, uvijek gori nekoliko lampiona i cvijeće je svježe. Iza je park na čijoj klupi sjedi čovjek šezdesetih godina. On jako dobro poznaje oca djevojke, a zna i tko su roditelji mladića.

- To je pogodilo sve nas, a kako neće te obitelji. Znam da je ocu od male jako teško, čovjek pati, ali zar mislite da je puno lakše obiteljima ovih momaka? Već sad su svi obilježeni za čitav život, a još nitko ne zna što se zapravo dogodilo, osim njih samih. Teško je u to ulaziti - kaže nam gospodin.

Između kapelice i stare crkve je jedini market, općina, turistička zajednica i kafić. Proći će gdjekoji automobil, ljudi je još i manje, dva, tri starca koja smo sreli kako znatiželjno izviruju preko kapije i pozdravljaju prvi, iako nije red. Policijski Ford Focus stoji nasred ceste s četiri upaljena pokazivača smjera, dok vozač i njegov suvozač razgovaraju s čovjekom koji je tamo pristao, iako, ruku na srce, nikome ne smeta. Interijer kafića u koji ulazimo je premoderan za zgradu u kojoj se našao.

 Konobarica je domaća cura, isto kao i tri mladića s druge joj strane šanka. Po dobi odgovaraju onima koji su dan prije uhićeni i odvedeni u istražni zatvor zbog groznih optužbi. I prije nego su nam stigle naručene kave, digli su se bez riječi ostavivši napola ispijene dvije Coca-Cole i jednu Schweppes Tangerinu. Ovdje se vrlo dobro zna kada dođe netko sa strane, a nije vrijeme za došljake i otvaranje tema koje nas se ne tiču. Ostao je nešto stariji dečko u invalidskim kolicima kojemu je konobarica prišapnula da je njegovo piće plaćeno. Pita nas gdje smo ostavili auto, savjetujući da ga uvezemo u dvorište jer nam ne gine kazna.

Tema o kojoj se ne govori

Uto ulazi jedan mještanin pa počinje priču o zajedničkom im poznaniku koji je upravo ostao bez 300 kuna zbog nepropisnog parkiranja, pa sve ponavlja keramičaru koji je došao na predah iz obližnje kuće, ostavivši alat i pribor na nogostupu. Popit će pivo i jedno naručiti dečku u kolicima. Više nitko neće dolaziti.

- Čuvajte se policije - viče za nama onaj majstor za keramičke pločice. Nikome ne pada na pamet da je policija tu iz drugog razloga, jer je to tema koja se ne otvara izvan svoja četiri zida.

Idemo prema obali, a u retrovizoru nam se pojavi onaj policijski Ford. Brzo je zamakao u poprečnu ulicu. Usput vidimo oglasnu ploču na kojoj je jedna podrapana osmrtnica i oglas domaćeg čovjeka koji prodaje grožđe, očito jednako nevažeći. Crkvena je puno bogatija, osim obavijesti na hrvatskom i engleskom jeziku o vremenu svetih misa nedjeljom i blagdanima, nalaze se i plakati o zaručničkim tečajevima mjesne nadbiskupije, te predstavljanju hit-knjige “Neplanirano” autorice Abby Johnson, koja u njoj “kroz potresnu ispovijest progovara o karijeri ravnateljice klinike za pobačaje, a onda gorljive zagovornice prava nerođenih” te najave humanitarnog koncerta Alana Hržice i sestara Ivane i Marije Husar “Ublažimo autizam djece”. Oba se događaja održavaju u nedalekom velikom gradu. Župnik je s vjernicima u Međugorju, pa ga zovemo telefonom.

- O ne, ne, nikako ne bih ulazio u te stvari. Prvo, nisam u Hrvatskoj pa mi skida s mobitela, a drugo, čujte, preosjetljive su to stvari - kaže nam stari župnik. Mladi načelnik općine uopće nije htio uspostaviti kontakt s nama na ovu temu.

Putem do obale nismo vidjeli nijednog čovjeka, pa čak ni psa koji bi bezbrižno tumarao kratkim i pustim ulicama malog mjesta, kako je to uobičajeno. Dolje je raskopana cesta, s rupom koju je ispunila voda, bager miruje, a radnika nema.

'Histerija bi trebala stati'

- Nisam odavde, ne poznajem ljude i ne znam ništa o tome. Jesam za pravdu, ali mislim da je sve to otišlo malo predaleko i da nitko ne razmišlja o dobrobiti sve te djece, tako mi se barem čini po vijestima iz medija. Sad su u zatvoru i neka su dok se stvar ne raščisti, ali sva ta histerija bi trebala stati - kaže nam gospođa koja stanuje u apartmanskom naselju.

U barci djed plete svoju ribarsku mrežu stojeći. Poslije će doći u jedini kafić koji još radi na rivi i pričati kako odavno nije vidio lokardu. Za stolom će mu se pridružiti mlađi čovjek, dobri su si odavna, vidi se po tome kako su se srdačno pozdravili. Javio im se na odlasku čovjek koji sjedi za susjednim stolom. Bit će da ima veću brodicu, dočim su ga u šali pitali: “Onasise: kada ćemo u đitu?” On je odgovorio da su uvijek dobrodošli, ali da će morati srediti stroj, jer su semerinzi prošli, a usput će brod popiturat’ preko zime. O slučaju koji je potresao Hrvatsku niti od njih ni slova.

Odlazimo kroz gornje selo, treći put susrećući policiju, pa smo već sumnjivi jedni drugima, mi njima što se motamo kroz mjesto u kojem nema nikoga, a oni nama jer ne vjerujemo da su došli samo zbog prometnih prekršitelja.

Naslovnica Crna kronika