Mozaik Život

Priča stara 28 godina

Elizabeta i sestra iz Vukovara su prognane kao tinejdžerice, uspješna novinarka prisjeća se dana izbjeglišta: Tata na ratištu, mama je radila u bolnici, nismo znale jesu li živi...

Priča stara 28 godina

Elizabeta je pohađala vukovarsku gimnaziju, trenirala odbojku, pisala, išla na dramsku i recitacijsku grupu. Izlazila je, nosila tatine trapezice, boho tunike. Danima bi preslušavala stare ploče, čitala beatnike, gomile knjiga, usput jela bakine salenjake i taške. Udisala je miris dedine pušnice gdje sa stropa vise slavonska šunka i slanina, a u sve bi se miješao i miris Vuke. Pecala je s tatom držeći skliske kedere na dlanu, dijelila ljubav s obitelji. Sve do onog jutra kad u njezinu domu nije zamirisala turska kava, piše Gloria.

Vukovarka Elizabeta Penić sa 16 je godina bila svestrana, nadobudna i puna života, u fazi kad je stalno izlazila. Tog ljeta 1991. počela je uviđati da se nešto čudno uvlači u njihova druženja.

"Puno smo izlazili i družili se, bila je jaka alternativna scena, mi smo rock and roll generacija… Prije tog ljeta većina nas nije ni znala što smo po nacionalnosti. Sjećam se kako je za nas sve i počelo tim pitanjem: 'Što si ti?' Samo se odjednom to 'Što si ti?', nasilno pitanje nepomirljivih razlika, uvuklo u našu istost. Jučer smo svi bili isti, u Startasicama i Levisicama, zepama i kutama, frizurama na lonac… a onda odjednom više nismo bili isti", prisjetila se.

I kod kuće je atmosfera postajala sve zloslutnija. "Živjela sam s roditeljima i sedam godina mlađom sestrom. Mama je radila kao medicinska sestra u vukovarskoj bolnici, tata je bio u gardi, a postajalo je sve gore. Kao i u cijelom gradu, i u našoj kući odjednom su bili samo strah i tišina. Zlokobna tišina pred apokalipsu, dok se nije dogodilo neizbježno. Mamina prijateljica iz bolnice predložila joj je da sestru i mene pošalje kod njene obitelji u malo mjesto Rukavac, blizu Opatije. Bilo je ljeto, roditelji su mislili 'bolje da su cure na moru, ovo će ludilo kratko trajati'. Potom je krenulo i pucanje, brzinski su nas spakirali, doslovno preko noći smo otišle. I nikada se više nismo vratile", potresenim glasom govori za Gloriju Elizabeta o ljetu 1991. i dodaje: "Cijeli moj život bio je u jednom koferu s ljetnom odjećom".

Ni pomisliti nije mogla da više neće živjeti u svom Vukovaru. Ratovi su se događali na televiziji, na filmu, nekome drugome, negdje drugdje, u Bejrutu recimo… "Ljudi se i u nesreći razlikuju. Neki u ratovima pronalaze smisao nacionalnog identiteta, ja sam ga u potpunosti izgubila. Osjećaj protjeranosti, beznađa, nepripadnosti… to su osjećaji s kojima sam krenula u život", priča nam. A tek su uslijedili teški dani izbjeglištva.

Teški dani izbjeglišta

"Obitelj mamine prijateljice, kada je počela škola u rujnu, prebacila nas je u izbjeglički hotel, tadašnji Splendid u Lovranu. Sve je teže bilo stupiti u kontakt s roditeljima. Tata na ratištu, mama u vukovarskoj bolnici. Nas dvije malu smo hotelsku sobu dijelile s još jednom ženom, krenule u školu, ja u treći srednje, sestra u treći osnovne. Bile smo više gladne nego site, postajalo je hladno, svakoga dana stizala je rijeka novih izbjeglica u naš hotel, mama i tata više nisu mogli iz opkoljenog grada, nas dvije bez igdje ikoga… Mamina sestra koja je živjela u Beogradu zvala nas je da dođemo kod nje, jer 'brzo će to ludilo prestati, brzo će roditelji doći po nas'. Zadnjim avionom koji je preletio bivšu Jugoslaviju na relaciji Krk - Beograd - Skoplje stigle smo u Beograd.

U potpunosti smo izgubile kontakt s roditeljima, Vukovar je bio odsječen, nismo znale jesu li živi. I u Beogradu smo krenule u škole, ja u gimnaziju na Zvezdari gdje su se svi čudili što ja tu radim, ta otac mi se zove Franjo, u ratu je na drugoj strani, pa je li to moguće? Nakon pada Vukovara mama je došla po nas u Beograd. Tek u ožujku 1992., nakon trećeg pokušaja, kroz Bosnu, kroz ratišta, nekim ilegalnim putevima stigle smo u Zagreb, da bi tu i ostale", ispričala je Penić u dahu priču staru 28 godina.

Nestao je u ratu njezin dom, njezine stvari, fotografije. Nestalo, opljačkano, opustošeno. Otac je bio dva puta ranjen, poginuo je njegov brat, Elizabetin stric Marko, a majka je radila u vukovarskoj bolnici do pada grada.

"Nezamislive su strahote proživjeli moji roditelji", uzdahnula je naša Vukovarka.

Životni uspjeh u inat tragedijama

"Teške su bile godine izbjeglištva u Zagrebu. Nastavila sam školovanje u XVI. gimnaziji u Križanićevoj, u izbjegličkom razredu. Gotovo polovicu razreda činio je 'hrvatski' dio starog razreda iz Vukovara, a onda su nam stizali iz dana u dan novi nesretnici, Glina, Petrinja, Sarajevo… Bili smo getoizirani, izdvojeni, dotepenci sa žutim kartonima. Jedna je učenica izvršila samoubojstvo. Takva je situacija beznađa u meni stvorila bunt, prkos, aktivizam. Kada nemaš nikoga da ti pomogne, moraš sam ili propadaš. Postala sam prava fajterica. Rasturila na fakultetu, uslijedila je televizijska karijera, sada vodim vlastiti biznis. Sve je došlo na svoje mjesto. Silne su godine prošle, ali uspjela sam svojoj obitelji omogućiti lijepi život", govori i dodaje da njezina majka danas živi na relaciji Vukovar - Zagreb.

Njezin sin Ivor, 13-godišnjak kojeg je odgojila kao samohrana majka, svako je ljeto kod bake u Vukovaru. "Meni se Vukovar provlači kroz cijelu karijeru. Od Latinice kada sam za reportažu "Vukovar - tanka linija suživota" dobila nagradu HND-a za najbolju tv reportažu, do danas kada moja PR agencija Lollipop komunikacije surađuje s turističkom zajednicom Vukovarsko-srijemske županije. Napravili smo i strategiju brendiranja Vukovara, Vučedola, Iloka kao EDEN kulturne destinacije izvrsnosti, trudimo se privući što više turista u moj rodni kraj", govori Penić i dodaje da grad napreduje, ali sporo.

A onda, opet uzdah zbog navirućih sjećanja. "Rat te obilježi za cijeli život, sjećanja postaju dio tvog DNK-a. Boli me što i Ivor odrasta u svijetu u kojem buja nacionalizam, nema empatije za drugoga, za ovu tešku migracijsku krizu, za te nesretne ljude, u svijetu u kojem su klasne razlike veće nego u vrijeme francuske revolucije", smatra Elizabeta.

Ove tatine riječi nikad neće zaboraviti

Elizabeta Penić, nagrađivana televizijska novinarka i urednica, o kojoj je BBC World snimio i dokumentarac o zadnjem mirnom ljetu uoči rata, danas vlasnica i generalna menadžerica agencije za PR i event-menadžment Lollipop komunikacije, otkrila nam je za kraj i svoj životni moto za koji je najvećim dijelom zaslužan naprasit prekid njezina vukovarskog tinejdžerstva: "Ima ta jedna famozna rečenica koju je ćale usadio meni i sestri, uporno ponavljao kroz cijelo naše odrastanje, kao da je znao kakav nas život čeka, da moramo biti hrabre, a glasi: 'Piči, ne žali, makar sutra ležali'… To je moja životna deviza, moj obruč za spašavanje, moja snaga za dalje, jače, bolje, više".

Naslovnica Život