Mozaik Život

Ljubav iz dišpeta

Ni pape ni dida nisu bili Torcida, ali ona navija za 'bile' više od pola stoljeća - iz ljubavi se čak preselila u Split! Ksenija Mraz: Zbog Hajduka sam kao dijete dobila pljusku... Otad mi je najdraži klub

Ljubav iz dišpeta

Ni pape ni dida nisu joj "bili Torcida", ali je zato njihova kći i unuka vatrena navijačica splitskih "bilih" više od pola stoljeća. Ksenija Mraz (59) nekad je u Ivanić Gradu igrala rukomet zajedno s Maricom Mareković, udanom Kostelić, poznatom kao majka naših proslavljenih skijaša Janice i Ivice.

Po struci je ekonomistica, no život ju je odveo u neke druge vode, pa je tako punih 15 godina radila u vrtiću brinući se za djecu s Downovim sindromom. Udovica je hrvatskog branitelja, a u Split se doselila prije dvije godine, i to, pogađate, zbog Hajduka.

– Kći mi se udala u Imotski. Najprije sam bila kod nje mjesec dana pa sam se preselila u Split. Ako vam sad kažem da sam došla zbog Hajduka, opet će me staviti na psihološko testiranje, jer kad sam bila na jednom natječaju za posao, prilikom testiranja sam isto rekla pa me ispitivač poslao psihijatru.

Nije to shvatio kao šalu. Mislili su da nisam normalna – smije se Ksenija, dodajući da se u gradu podno Marjana osjeća "najlipše na svitu".

Na poljudskoj je ljepotici uvijek čeka njezino staro mjesto na istoku, sektor P, red 22, sjedalo 24, gdje sjeda oboružana dresom, šalom i kapom; zapravo svih 90 minuta utakmice uglavnom provede stojeći na nogama, zdušno navijajući za svoju najdražu momčad.

– Imam osjećaj da će mi srce izaći vanka. Utakmica mi služi za izbacivanje negativne energije jer se napsujem sudaca, Bogu hvala – kaže Ksenija, te dodaje:

Ima žena na stadionu!

– Bome nisam u manjini na stadionu kad su žene u pitanju, o ne, ne... Ima žena! Torcidaši se oduševe kad na mojoj ruci vide prsten s logom Hajduka, ostanu stvarno paf! Pitaju me gdje sam ga nabavila, a ja im velim da ga ima samo u jednoj zlatarnici u Splitu. Kupila sam ga čim sam došla. Vjerujte mi, otkako sam tu, nikad nisam doživjela na stadionu ništa ružno; dolaze roditelji s djecom, uživaju u navijanju. Ne idem na sjever, prestara sam za sjever. Kad je Hajduk prije dvije godine igrao s Evertonom, iako nije ušao u Euroligu, svi su na punom stadionu ustali i pjevali svojevrsnu himnu kluba "Zbog jedne ljubavi". Jednom sam čak policajcu ukazala na požar pa je odmah otrčao do redara i ugasili su ga. Nitko nije reagirao osim mene.

Povijest Hajduka duga je gotovo 110 godina i o njoj Ksenija zna svaki mogući detalj. Ljubav prema ovom klubu krenula je iz čistog dišpeta, kad je imala tek šest godina i živjela u Ivanić Gradu. Bilo je to davne 1966. godine.

– Moj ujak, brat pokojne majke, išao je u Zagreb u školu, a moj ga pokojni otac nije baš simpatizirao. Budući da su tamo svi dinamovci, kako bi mu se malo udvorio, ujak mu je donio jedno ogledalce s logom Dinama, kakva su tada bila popularna. Tata se htio pohvaliti u društvu kako znam čitati, a ja umjesto da pročitam "Dinamo", na sav glas iz dišpeta viknem "Hajduk". I to puna tri puta! Odmah sam dobila šljagu (pljusku), ali Hajduk je otada do danas ostao moj najdraži klub. Sve dok ne umrem! Sjećam se da sam tada jedva čekala kad bi se neka utakmica prikazivala na televiziji. Ako bi igrali Dinamo i Hajduk, nisam smjela navijati za svoje Splićane jer bi me istjerali iz sobe – prisjeća se vatrena obožavateljica igrača u bijelim dresovima.

Kad je 1976., sa šesnaest godina, prvi put bila na stadionu na Starom placu, njezinoj sreći nije bilo kraja i dok razgovaramo, suze joj naviru na oči.

'Teka' za muzej

– To je bila tolika sreća! Neopisiva. Išli smo na ljetovanje na Hvar i molila sam svoje da prije trajekta idemo kratko na stadion. Odveo nas je tetak koji je živio u Splitu. U to je vrijeme bio trening, nismo uspjeli ići na utakmicu. Nakon što je trening završio, uspjela sam dobiti potpise svih igrača: od Šurjaka, Jerkovića, braće Vujević pa do Žungula.

Ponijela sam sa sobom jednu veliku bilježnicu u kojoj sam skupljala "sve živo i neživo" o Hajduku. Ako je otac bio na terenu, a mama nije kupila Sportske novosti, onda bih sama opisala utakmicu, svojim riječima. Rezultat, igrače, tko je dao golove i u kojoj minuti, ma sve...

Darovala sam je Hajduku 2016., kad je bila proslava 105. godišnjice; ona se čuva u Hadukovu arhivu i bit će dio stalne postave budućeg muzeja. Nemojte me pitati što mislim o trenutnoj igri. Tuga i plač. U ovoj polusezoni već su četiri puta, igrom slučaja ili igrom jada, mogli pobjeći Dinamu četiri ili pet bodova naprijed.

Imam osjećaj da jednu utakmicu igraju punim srcem, pa im se nešto dogodi i padnu... Sad ih namjerno, iz dišpeta, ne idem gledati jer sam malo ljuta na njih, iako pratim tijek utakmice na Hajdukovim stranicama. Trebao bi i Grad malo više uložiti u obnovu stadiona – govori Ksenija.

A na pitanje kojeg igrača iz trenutačne postave najviše cijeni, istog trena odgovara: Miju Caktaša.

– On mi je ujedno i najljepši hajdukovac. A najdraži su mi za vijeke vjekova Vukas, Beara i Matošić. Miji poručujem neka bude najbolji golgeter prvenstva, kao što je bio i prošle godine. Neka samo zabija kao i dosad!

A ja svim srcem nastavljam navijati za Hajduk, dok sam živa – obećava vjerna navijačica "bilih" i za kraj kaže da napišemo one dobro poznate Cocine stihove: "Kad umrem, neka budem umotana u bilo, na Poljud odnesite mi tilo..."

 

Naslovnica Život