Mozaik Život

JEDNA OD NAJSTARIJIH

'Proša san svega, od rata do bolesti i PTSP-a. Lipotica u bojama Hajduka me izličila, ona je moj praksiten!': Nenadova priča dira u srce, u projekt života uložio je sve

JEDNA OD NAJSTARIJIH

Teško je, gotovo nemoguće, izbrojiti sve milje, sve tone ribe koje su se u mrižan, na tunju i na parangalu izvadile iz mora i na njoj dovezle do kopna, sve valove koji su je derali i s boka i u provu, sve tone kamena koje je na svojin drvenin kostin pritrala.

Da, teško je, virujte mi na rič. Jer rič je o jednoj od najstarijih gajeta na Jadranu – slatinskoj "Viktoriji", koju je Nenad Mauko, njezin, po papirima, peti vlasnik, pritvorija u pravu lipoticu.

Lipoticu u bojama Hajduka, lipoticu za koju se živilo i živit će se, ka šta se živi za Hajduka.

Gajeta je to, pazite sada, stara čak 168 godina. Rodila se pod rukama kalafata i ugledala svjetlo dana davne 1851. godine u Trogiru, kada je složeno i zadnje njezino rebro, opiturani joj bokovi, uglancane prova i krma, i kad je predana svome prvom vlasniku.

A priča nas vodi u Slatine, i to u 1946. godinu, kada su je kupila braća Domić, Duje i Ante zvani Antiša. Upravo ju je pokojni barba Antiša, kako su ga od milja zvali, prodao današnjem vlasniku Neni, koji nije puno razmišljao. Otpremio ju je put Betine, gdje su je majstorske ruke uredile i pretvorile u pravu morsku kraljicu.

Obnova trajala godinu i 10 miseci

– Istražujući Pomorski muzej u Splitu, došli smo do zaključka da je "Viktorija" vjerojatno najstariji brod na Jadranu, a to mi je reklo i puno ljudi. Svi su oduševljeni što je neko od mlađih ljudi krenuo u projekt obnove starog dalmatinskog broda, što se neko odlučio njegovati tradiciju stare drvene brodogradnje.

Kad san doša u Slatine iz Zagreba sa svoje četiri godine, meni je more bilo život. Prvo san naučija ronit, pa onda plivat. Molija san ka dite te stare ribare da iden s njima u ribe, da in privrćen mriže, ma da se vozin s njima.

Od malih nogu u meni se ćutio strastveni obožavatelj mora i ronjenja, ali svakako i brodova. Nekad bi ljudima zna ukrast brod za otić s prijateljima napravit đir, provozat koju curicu. Ma svašta smo radili – otkriva nam Neno, po ocu "purger", a po majci Slatinjanin.

Stanovnik malog mista Slatina, u kojem će Neno provest cili svoj život, a njegovim morsko-ribarskim stopama polako kreće i njegov sin, 16-godišnji Ivan, učenik srednje škole u Trogiru.

– Kalafati su u Betini bili pomalo šokirani koliko su neki dijelovi broda ostali sačuvani i do prije same obnove, koja me nije koštala baš malo. Nećemo o lovi, ali kazat ću vam kako sam u obnovu ove ljepotice uložio toliko novca da sam mogao kupit novo luksuzno vozilo.

Radila je "Viktorija" svašta, glavna joj je namjena bila ribarenje, a prevozila je i kamen. Ma svega je na njoj bilo, sasvim je sigurno. Prijašnji vlasnik, barba Antiša, toliko je volija taj brod da je to neopisivo. On bi mu tepa "moja Viktorija, moja Viktorija..."

Kad mi je proda ovaj brod, zbog bolesti i godina koje je poživija, osjetija je neki smiraj. Kad je čovik zna da njegova "Viktorija" ide u prave ruke...

I siguran sam, da je on danas živ, da bi bija ponosan jer je "Viktorija" očuvana, sačuvana i spremna za narednih sto godina mora – veli nam ponosni Neno Mauko, inače strastveni obožavatelj Hajduka.

Veli Neno kako nije bilo lako upustit se u cijelu priču.

– Reka san, slijedit ću svoj osjećaj pa šta bude. I evo, "Viktorija" je postala zaštitni znak Torcide Slatine, jer se nalazi na grbu naše lokalne Torcide. Proša san u životu svega, od rata pa do bolesti i PTSP-a.

"Viktorija" je moja terapija jer me drži čvrsto na zemlji, moj najbolji lijek. Zna jedan Šoltanin kazat, vraćan se odma, iden doma popit jedan praksiten. A "Viktorija" je moj praksiten!

Jedro u znaku Hajduka

Planove s "Viktorijom" ima i Ivan, Nenadov sin.

– Sutra kad završim školu, posvetit ću se našem brodu i nastojati zaraditi koju kunu. Vozit ću turiste, radit ture s njima. Servirat im malo inćuna, srdela, žmul vina i pričat o povijesti ovoga broda dok ih vozim Kaštelanskim zaljevom – otkriva Ivan.

Neno nam usput dodaje kako mu je u planu zajedno s Vedranom Rožićem, sponzorom izgradnje sadašnjeg jedra koje je postavljeno na "Viktoriji" i predsjednikom Jedriličarskoga kluba u Trogiru, napraviti još jedno jedro koje bi bilo u znaku Hajduka i Torcide Slatine.

– Rožić, ujedno i jedrar, besplatno mi je napravio prvo jedro koje je ugrađeno na "Viktoriji". Premda sam mu želio platit kad dođem do novca, on nije želio čut za to. Odbio me i napravio ga mukte. Ovaj će brod sigurno u dogledno vrijeme postat lipa promocija kako Hajduka, tako i tradicije izgradnje drvenih brodova koja se na Jadranu njeguje odavna.

"Viktorija" znači "pobjeda", a Hajduk mora pobjeđivati – kaže nam Neno, koji je nedavno sa svojom ljepoticom odradio i svoj drugi lignjolov.

Pri uređenju "Viktorije" Nenadu su puno pomogli njegovi prijatelji iz Arbanije i Slatina. Neno i sin Ivan najavljuju nam kako uskoro idu na Boat show u Zagreb, gdje su ih pozvali organizatori kako bi promovirali stoljetnu tradiciju gradnje i očuvanja drvenih brodova.

Vlasnik Neno Mauko govori nam o još jednoj svojoj ideji koju želi realizirati u dogledno vrijeme. Riječ je o projektu "100 kumova i kuma".

– To nam je želja realizirat i mislim da ćemo uspjet u tom naumu – veli Neno, objašnjavajući nam o čemu je zapravo riječ.

– Dakle, ljudi će bit kumovi broda i svojim simboličnim financijskim prilozima mogu doprinijeti budućem "šminkanju" "Viktorije".

Svi će dati neku minimalnu naknadu, dobit će zahvalnicu, to jest kumstvo s brodom, a zauzvrat će dobit sat, dva lijepog jedrenja na "Viktoriji". Uživat će jedreći na našem brodu i kući ponijeti jednu lijepu, nezaboravnu uspomenu. Ja san u penziji, ali nisan u mirovini, i siguran san da će ova priča živjeti dugo u budućnost – dodaje Neno, čijim idejama nema kraja.

Požutjeli papiri


Neno Mauko čuva od zaborava požutjele papire na talijanskom u kojima su zapisane sve karakteristike broda.

U osobnoj karti gajete "Viktorija" stoji da je duga šest metara, široka 2,30, s gazom 0,78, dvije tone teška, za pet članova posade, te s lukom upisa Tran iz 1851. godine, pod rednim brojem ribarskih lađa 212.

Tran je tadašnji Trogir, a svoje zadnje vrime "Viktorija" boravi u mandraču u čiovskim Slatinama, gdje će biti i u budućnosti.

Barba Antiša bio bi ponosan


Pokojni barba Antiša tražija je, prema zapisima naše kolegice Sandre Barčot, koja je pisala o njemu, pomoć kako bi se sačuvala ova ljepotica od skoro dva stoljeća. I naša ju je u Neni, na kojega bi Aniša bio ponosan do neba.

A Neno, ponosni vlasnik "Viktorije", do neba je zahvalan pokojnom Antiši i njegovoj obitelji koja mu je omogućila da uživa i gušta na desetljećima staroj "Viktoriji".

Jer, kako ističe ovaj zaljubljenik u brod, ribu i more, dalmatinski običaji, oni s mora, izumrijeti ne smiju. Ako oni nestanu, nestat će i naroda...

 

Naslovnica Život