Mozaik Život

PRALA SE U MORU

Od zabitog otočića bez vode i struje stvorila je senzaciju, a život je nije mazio: ova iznimna žena 'nepodobne krvi' fatalno se zaljubila i rano ostala bez muža, ali ne i bez strasti

PRALA SE U MORU

‘Ponekad nisam čitavu godinu mogla napustiti Palmižanu, prijateljice su mi kupovale obuću, kreirale odjeću. Nekada je to bila profesorica tekstila i slikarica Snježana Vego, pa kiparica i dizajnerica Ivana Popović, a sada već desetak godina o meni se svesrdno brine profesorica Amra...'

Zagrebačka Hvaranka Dagmar Meneghello, novinarka, izdavačica, kolekcionarka, galeristica, mecena, vlasnica i voditeljica stoljetnog turističkog posjeda na Palmižani, otvorenog još davne 1906. godine, na inicijativu TZ grada Zagreba, a u okviru “Zagreb Tour festivala” dobitnica je ovogodišnje Nagrade za životno djelo.

Čitav svoj životni vijek Dagmar Meneghello posvetila je oplemenjivanju svog otočnog doma na kraju svijeta.

Egzotični arboretum profesora Eugena Meneghella bogatila je novim raslinjem i cvijećem, u njega “usađivala” skulpture hrvatskih kipara, a na zidovima restorana svakih nekoliko tjedana prezentirala izložbe hrvatskih slikara. Pitoreskne gospodarske kućice postajale su prave male galerije.

Od zabitnog otočića dalekog od civilizacije, bez vode, struje, telefona i organizirane veze s kopnom, golemom strašću tijekom pola stoljeća stvorila je općeprihvaćen otok umjetnosti.

Vi ste ratno dijete, to vrijeme nije vas mazilo?

– Rođena sam u Rumi, a moj otac Arthur von Gebauer obnašao je dužnost gradonačelnika. Komunisti su sve visoko pozicionirane državne činovnike proglasili ratnim zločincima, pa se spasio bijegom.

Majka Beata ostala je bez stana, posla i partnera, sa mnom i bratom, nepodobnom djecom germanske krvi. Stoga nas je skrivala kod rođaka po raznim mjestima diljem Hrvatske, a očeva majka, iako starica, odvedena je u komunistički logor i tamo je preminula.

Napokon smo se skrasili u Zagrebu. Djetinjstvo mi je bilo obilježeno velikom bijedom i stalnim strahom, međutim, za optimistička opredjeljenja jako je puno pridonio ujak muzikolog Božidar Širola. I dvije pratete, Alma i Adra, koje su bile nekad imućne i živjele po Europi.

Ljubav i život na otoku

Onda ste jednog dana postali novinarka, ali vas je životni put doveo na Palmižanu?

– Već sa 16 radila sam u “Studentskom listu”, uskoro i u “Večernjem listu”. Velikani klasike, jazza, umjetnosti, glumci, balerine svjetskoga glasa nastupali su u gradu pod Sljemenom i ja sam tu divotnu kulturu udisala punim plućima.

No, kada sam prvi put došla na Palmižanu (1965.) zaljubila sam se u karizmatičnog otočanina Jurja Totu Meneghella, koji je od komunističke vlasti uništenom i značajno smanjenom posjedu svojih predaka želio vratiti stari sjaj.

Bio je nevjerojatne energije, šampion u jedrenju i ronjenju. Jednom je Jacques Cousteau doplovio svojim “Calipsom” samo da bi upoznao velikog lovca na kirnje i o tome pisao u svojoj knjizi.

Kao potomak kulturne venecijanske obitelji govorio je pet jezika i, što je najvažnije, uzvratio mi je velikom ljubavi, ali sam uz njega morala prihvatiti njegov škoj i život na njemu.

Pretpostavljamo da nije bilo lako?

– Otočić je tada bio zastrašujuće zapušten, bez dovoljno ruku za održavanje, propadanje se vidjelo svugdje. Bio je to škojić bez i jedne civilizacijske tekovine, bez sanitarnih čvorova, u stalnoj nestašici vode, živjeli smo od kišnice iz cisterni, a kiša je na Palmižani bila rijetkost.

Večeri su se provodile uz svijeće ili pod plinskom lampom ribara. Znala sam da me čeka potpuna izolacija i veći dio godine težak fizički rad. Godinama sam se kupala u moru, koje je zimi bilo toplije od vode iz gustirne.

I pranje velikih količina posteljine i stolnjaka odvijalo se u moru, a tek se na kraju ispiralo u “ulovljenoj” kišnici. Bez hladnjaka, televizora, telefona...

Da bih imala svježe mlijeko, suprug mi je nabavio kozu s jaretom, koju sam tada kao gradsko dijete prvi put vidjela, a morala sam je musti da bih prehranila djecu.

Ovisili smo o malim motornim čamcima bez kabina za odlazak na kopno, u Hvar, za bilo što nužno za posao i život, po lebićadama, burama, olujama i pljuskovima...

Naši gosti većinom su bili stranci, koji su nedostatak komfora kompenzirali s ljepotom djevičanske prirode i izvrsnim svježim morskim delicijama.

Kako ste opstajali bez kulturnih događanja na koja ste u Zagrebu navikli?

– Da bih preživjela izolaciju, dom sam otvorila mladim slikarima, kiparima i glazbenicima. Brojni su prihvatili moj poziv, mogućnost svoga rada i njegove prezentacije, moju gostoljubljivost i pasiju za umjetnošću, cijenili su osjećaj sveopće slobode na škojiću.

Na zidovima restorana nizale su se raznovrsne maštovite slikarske vizije, a lugovi arboretuma punili se kipovima. Brojni moreplovci su uz morske delicije i sidrište, dobivali uvid u hrvatsku likovnost. Dnevno ljeti najmanje nekoliko stotina ljudi razgleda terasu ukrašenu slikama i kipovima. Bude ih i do desetak tisuća mjesečno.

Suprug vam je rano obolio i umro?

– Bio je to za mene velik i nenadoknadiv gubitak, Toto je bio smrvljen stalnim sukobljavanjem s komunističkom okolinom i terorom raznih vrsta. Ostala sam sama s troje malodobne djece, trebala sam voziti brod i goste, traktor, nabavljati hranu, brinuti se o malom agregatu za povremenu struju na tada pustom otoku.

S vremenom su k vama počeli dolaziti i već afirmirani umjetnici?

– Otočić je kroz pet desetljeća postao međunarodna meka slikara i kipara, pisaca i pjesnika, fotografa i glumaca. Slavni klasičari iz čitavog svijeta škoju besplatno nude svoju glazbu svirajući zajedno sa cvrčcima... O Palmižani se piše u brojnim turističkim i kulturnim publikacijama.

Arhivirali ste Zbirku amfora, osnovali knjižnicu...?

– Zbirka amfora, što ih je sakupio moj suprug, stavljena je pod državnu zaštitu. Započela sam rad na bogatoj arhivi obitelji Meneghello, koji su aktivni sudionici društvenih kretanja gotovo 300 godina u Dalmaciji, te među pionirima turističke povijesti Hrvatske.

Prikupila sam nekoliko tisuća knjiga s područja kulture, posebno likovne, te botanike. S vremena na vrijeme izlagala sam djela iz svoje zbirke radova poznatih slikara i kipara, a u njoj je oko 2000 artefakata.

Gdje ste do sada izlagali tu impozantnu zbirku?

– Svoju kolekciju vrlo uspješno sam izlagala u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine i Umetničkom paviljonu “Rajko Mamuzić” u Novom Sadu 2017., zatim iste godine u prestižnim “Klovićevim dvorima” u Zagrebu.

Bilo je tu mnoštvo ljudi, koji su pokazali da cijene moj rad u turizmu i kulturi. Svi oni znaju za moju tezu da svaki turizam zapravo mora biti kulturni turizam.

Izložba u “Klovićevim dvorima”, reklo bi se, na vas je ostavila najveći dojam?

– Duboko sam dirnuta velikim odazivom ljudi. Posebno sam zahvalna na izrazima štovanja premijeru Andreju Plenkoviću i gradonačelniku Milanu Bandiću. Predsjednica TZ grada Zagreba, Martina Bienenfeld, prepoznala je moju stalnu potrebu da odsjaj zagrebačke kulture prenesem na Palmižanu.

Je li ova nagrada kruna vašem cjeloživotnom doprinosu hrvatskoj kulturi i turizmu?

– Duboko sam dirnuta nagradom. Uz ranije nabrojene od srca zahvaljujem akademiku Tonku Maroeviću koji me je bodrio gotovo punih 50 godina, a puno su mi značili Margareta Šimat Banov te časni mag kiparstva Ivo Šimat Banov, Nikola Albaneže...

Gospođa Romina Peritz je 2011., nakon izložbe “Čudesni krajolik” u “Villi Meneghello”, napisala da se ni muzeji ne bi posramili imati brojna djela palmižanske zbirke. Sa zahvalnošću se sjećam pokojnog akademika dr. Krune Prijatelja i dr. Vlade Buzančića.

Ponekad nisam čitavu godinu mogla napustiti Palmižanu, prijateljice su mi kupovale obuću, kreirale odjeću. Nekada je to bila profesorica tekstila i slikarica Snježana Vego, pa kiparica i dizajnerica Ivana Popović, a sada već desetak godina o meni se svesrdno brine profesorica Amra Zulfikarpašić.

Uvijek su uz mene bili i prijatelji, ali ću naglasiti i to da je za sve što sam postigla najviše zaslužna moja majka Beata, ona je kad nam je bilo najteže na sebe preuzela brigu o djeci, a ja o Palmižani i svemu ostalome.

Kćeri je štite od pijančevanja i buke

Puno ste truda uložili u podizanje jednog od najljepših arboretuma u Europi?

– Arboretum se započeo stvarati 1906. rukom Eugena Meneghella, a 1988. dobio je impozantan novi dio “Toto’s” s raskošnom zbirkom palmi, juka, nolina, kaktusa, agava i egzotičnih stabala.

Njih je zasadio i njeguje njegov istoimeni unuk (rođen 1968.). Moje kćeri paze na Palmižanu i goste, pokušavaju odstraniti ružne pojave masovnog turizma, pijančevanja i buke.

Romina je preuzela veliki dio mojih obveza i time mi omogućila da se u poznim godinama potpuno posvetim umjetnosti, koja je bila moja strast tijekom čitavog života.

Majstori kista i objektiva

Izdali ste i opsežnu monografiju o Palmižani?

– Povodom stote obljetnice turističke djelatnosti obitelji Meneghello na Paklinskim škojima, dakle, uz pomoć istinskih zaljubljenika u naš otočić izdala sam monografiju na 400 stranica “Palmižana – Saga o kvintesenciji – Cvat kamena”.

Knjiga je objavljena na engleskom, njemačkom, talijanskom i hrvatskom jeziku, a sadrži više od 200 reprodukcija djela znamenitih recentnih umjetnika, poetska i prozna djela poznatih hrvatskih literata te dvjestotinjak fotografija Ive Pervana.

Čak 2700 primjeraka našlo je svoj dom na svim kontinentima svijeta i vrhunska su promocija hrvatskog turizma..., jednako kao i desetak drugih mojih publikacija o hrvatskim umjetnicima.

 

Naslovnica Život