Mozaik Život

KAPA DOLJE

Bio je gladan kruha, a odijelo za dodjelu diplome je posudio; Priča o uspješnom Imoćaninu zaista impresionira, kao vrhunski stručnjak obišao je svijet, u 77. godini u teretani je svaki dan

KAPA DOLJE

Za dvadesetak dana na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu podijelit će se zlatne diplome svim nekadašnjim polaznicima toga prestižnog fakulteta koji su točno prije pedeset godina, znači 1969. godine, diplomirali i stekli zvanje inženjera elektrotehnike.

Među slavljenicima će biti i jedan Slivanjac, iz Slivna kod Imotskog, 77-godišnji ing. Miljenko Parlov.

Upravo ova priča je o tom čovjeku i njegovom životnom putu, priča koja je zapravo preslika mnogih sličnih priča pametnih Imoćana koji su završavali fakultete sami se brinući o svom školovanju.

Izdvajamo Miljenka Parlova i kao prvog Imoćanina koji je nakon dobivanja diplome inženjera elektrotehnike dugo radio u poznatoj firmi "Velebit" iz Zagreba, a onda za svjetski poznate firme medicinske opreme, američki "Geimc" iz Denvera, potom "Sequoi Turner" iz Silicijske doline, pa za poznati "Sismex" iz japanskog Kobea, poznat po hematološkoj opremi.

O njemu su nekoliko puta opširno pisali tiskani mediji, potom i specijalizirani stručni časopisi, kao o vrhunskom stručnjaku za medicinsku opremu.

Čovjek koji je obišao uzduž i poprijeko kuglu zemaljsku i kako kaže, uvijek i samo s jednim gorivom koje se ne troši. A gorivo se zove Slivno. To ubavo selo na jugoistoku Imotske krajine u svijet je poslalo sa škrte zemlje i kamena na desetke poznatih inženjera, profesora, liječnika, svećenika.

Pa što ima u tom Slivnu, priupitasmo Miljenka, kojega smo susreli u Makarskoj, gdje sada živi zajedno sa suprugom i djecom.

Upravo je izišao iz teretane. Sa svojih 77 godina svaki dan je u teretani, dajući lekcije daleko mlađim naraštajima o kondiciji i zdravom načinu života.

Ma da, nije meni teretana neki trendovski izdanak. Bio sam ja reprezentativac u veslanju, veslao za zagrebačke veslačke klubove po Savi, Bundeku, Jarunu, pa izvrstan sam i tenisač, atletičar. Tenisom se i dan-danas bavim. Nema praktički dana a da nisam na teniskim terenima u Makarskoj.

A Slivno? To se ne može tek tako opisati. Kada vam je najteže, kada vam se pokažu životne prepreke, sjetim se Slivna i sve mi se poravna, možete na kraj svijeta, započe nam priču Miljenko i nastavi:

- Sjećam se te jeseni, davne 1957. godine. Završio sam u mom Slivnu osmogodišnju školu. Moj otac, koji je bio u to vrijeme učen čovjek, uputio me je u Zagreb. Sama samcata. Sjeo ja u vlak u Splitu i ujutro u pet sati banuo prvi put u Zagreb, u veliki grad. Toga jutra na željezničkom kolodvoru bilo mi je kao da sam došao na Mjesec - priča Miljenko.

- Na peronu me čekao učitelj koji je učio moga oca. Zvao se Kurtin i po nacionalnosti je bio Kozak. Bio je prvi učitelj u mome Slivnu od 1925. godine, kada se škola i otvorila. Promislih tada da sam u svojim Parlovima, mom zaselku, ostavio oca, majku, tri brata, sestru i selo u kojem je živjelo šezdeset šest duša. Za usporedbu, danas u Parlovima nema nikoga - objašnjava.

I onda sam u Zagrebu završio školu za telekomunikacije, te nakon godine dana rada u Splitu upisao elektrotehnički fakultet u Zagrebu i završio studij u roku. Pitat ćete zašto nisam odmah upisao fakultet. E, zato što nisam imao ondašnjeg dinara i pare za moje školovanje. Sam sam se školovao - kaže Miljenko.

- Najveći moj problem i u školi i na fakultetu bila je glad. Da, glad, bio sam gladan i morao sam učiti i raditi. I to kako raditi! Tijekom cijelog mog studija sam radio. Godinu dana u "Ericssonu", pa noćne smjene u "Zagrebačkoj pivovari", pa kada sam položio sve ispite, išao sam u Francusku u berbu grožđa. Radio sam preko student-servisa i na Veterinarskom fakultetu.

Tamo sam crtao neke grafikone, a predstojnik fakulteta bio je naš Imoćanin prof. Rako. Puno mi je pomogao pišući mi više radnih sati.

I onda je došao dan primanja diploma. Diplomu mi je uručio ondašnji dekan, znameniti Hrvoje Požar. Bio sam u toj generaciji diplomanata jedini iz Imotske krajine. Koji ponos! Majci sam poslao samo dvije riječi brzojavom: "Ja diplomirao" - dodaje.

- Onda rad u "Velebitu", pa "General Electricu", "GI Medical", družeći se s kardiološkom opremom, EKG-om, holterima... To iskustvo odredilo je moj životni put i usmjerio me da obiđem cijelu zemaljsku kuglu. Zastupajući te velike firme, bio sam u svim europskim državama osim Bugarske i Rumunjske. U Americi sam bio više od pedeset puta, u Aziji osamnaest puta, od toga tri puta u Japanu. Bio sam kao prvi Imoćanin u društvu s tamošnjim princem, bratom sadašnjeg japanskog cara, družio se s njim, pričao mu o Hrvatskoj, Slivnu. Pili smo piće iz istih plastičnih čaša. Ugodan čovjek. Bilo je to na svjetskom kongresu kliničke kemije u japanskom gradu Kyotu, na kojem je sudjelovalo četiri tisuće svih tadašnjih svjetskih stručnjaka. Princ je bio oduševljen - kaže Miljenko za Slobodnu Dalmaciju.

U Južnoj Americi sam obišao mnoge zemlje, a u Buenos Airesu sam slučajno banuo na neku moju rodbinu iz Parlova i Lozina. Koje li tada sreće za mene! Da ne govorim da sam privatno bio u mnogim zemljama daleke Azije, Nepalu, tko će više znati gdje.
Znate ono, kada perfektno govorite četiri svjetska jezika - engleski, njemački, francuski, talijanski i još i moj majčinski hrvatski, onda su vam sva vrata svijeta otvorena - ističe.

- Nije bilo svjetskog kongresa kardiologa na koji nisam došao u ulozi promotora moje firme i kardiološke opreme. Moj zadatak je, osim prodaje opreme, bio i edukacija medicinskog osoblja za rad s tim uređajima. Tako sam obišao sve bolnice u ondašnjoj državi, učeći osoblje. Posebno sam ponosan da sam bio u timu stručnjaka kada se u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu otvarala prva koronarna jedinica. Svu tadašnju svjetski poznatu opremu sam ja instalirao i uputio osoblje u rad. Uskoro ćemo obilježiti pedeset godina toga važnog događaja. Tadašnji uređaji u toj jedinici bili su isti kao u Bruxelesu, Denveru, Bostonu ili bilo gdje u svijetu. Moja firma "GI Electric" ugradila je tada besplatno svu opremu - priča Miljenko i odjednom zastade u razgovoru, sjetno pogleda u crno-bijele fotografije ispred sebe i reče:

- Znate zašto mi je ovo uručenje zlatne diplome koju ću uskoro dobiti posebno? Sjetih se sada da sam, čim sam dobio diplome, slikao se i otrčao u dom, jer sam morao vratiti odijelo. Pozajmio sam ga za promociju, nisam imao odijelo već jedne hlače i par košulja. E, to su vam bila takva vremena. Nikada mi nitko od mojih nije poslao nešto iz moga Slivna. Nisu imali, jednostavno, pa sam sve ovo morao sam odraditi. Eto, to bi trebale pročitati i neke današnje generacije. Znam da će im biti čudno, ali tako je to - reče nam na kraju razgovora Miljenko Parlov.

Miljenko je sada u mirovini, provodi dane u Makarskoj, obvezno skokne najmanje nekoliko puta tjedno u svoje Slivno, tek tako da napuni akumulatore, pa onda pravac Makarska, Brač, gdje ima kuću, ili pak skokne do Zagreba. U Zagrebu se prisjeti dana iz jeseni 1957. i dolaska na kolodvor, pa konačno i 1969. i primanja diplome.

Za ovu zlatnu, koju će uskoro dobiti, odlučio je kupiti posebno odijelo. Njega neće vraćati nikome, već ga čuvati za posebne prigode, jer će ga, kako kaže, sjećati na neka davna, teška, ali srcu draga vremena.

 

Sjeo ja u vlak u Splitu i ujutro u pet sati banuo prvi put u Zagreb, u veliki grad. Toga jutra na željezničkom kolodvoru bilo mi je kao da sam došao na Mjesec.

Naslovnica Život