Mozaik Život

STALNO U POTRAZI

'On ne bira na koji način će uvrijediti, niti ima svijesti o tome!': sjajna istraživačka novinarka komentira nam Bandićeve spletke i Plenkovićevo ignoriranje

STALNO U POTRAZI

Danku Derifaj već dulje vrijeme pratimo na malim ekranima, a zadnje dvije i pol godine neumorno donosi priče u sklopu RTL-ova istraživačkog magazina "Potraga".

Javnosti je tako predstavila niz nepravilnosti koje se događaju u našem društvu, a među njima je i "slavni" Memorandum o razumijevanju o projektu "Zagreb City", koji je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić potpisao u Dubaiju s poduzetnikom iz "Eagle Hillsa".

Upravo je to bio povod za razgovor s Derifaj, a fokus je bio na profesionalnom životu jedne od naših najpoznatijih istraživačkih novinarki.

Na pitanje ima li kakvih hobija izvan radnog vremena, odgovara da joj je hobi Hrvatsko novinarsko društvo (čija je potpredsjednica, op.a.), a čitateljima otkriva kako izgleda istraživačka potraga za pričama te se osvrnula na uvrede i neprimjereno ponašanje prema novinarima.

Strpljivo do informacije

Nakon dva mjeseca traženja dobili ste uvid u Memorandum o razumijevanju koji je Milan Bandić potpisao u Dubaiju s poduzetnikom Mohamedom Alabarom iz "Eagle Hillsa"? Kako je tekla ta priča, s kakvim ste se sve poteškoćama susreli?

– Poslala sam prvi upit i paralelno se nastavila baviti drugim temama, čekajući odgovor, koji nije stizao, odnosno nakon petnaest dana je stigao odgovor iz Ureda zagrebačkoga gradonačelnika u kojem zapravo objašnjavaju da im treba još vremena da bi odgovorili. Time su ispunili zakonsku formu i "kupili" još petnaest dana vremena.

To je tek jedna od metoda kojima se nerijetko služe u javnim institucijama kako bi izbjegli davanje odgovora novinarima, računajući da ćemo, pritisnuti rokovima, odustati od te teme ili da će prestati biti aktualna.

Srećom, ja sam to vrijeme imala, strpljivo sam čekala da isteknu svi zakonski rokovi i uputila žalbu povjereniku za pravo na pristup informacijama, koji im je dao zakonski rok unutar kojeg moraju odgovoriti, tj. dati mi dokument, ili obrazložiti zašto ga ne daju, za što, naravno, nema nikakve zakonske osnove jer je riječ o javnom projektu.

Zatim sam iskoristila jednu od konferencija za novinare zagrebačkoga gradonačelnika, gdje sam ga javno upitala zašto skrivaju od javnosti memorandum koji je Grad potpisao s privatnim partnerima, na što je on odgovorio da ne skrivaju i tako sam praktički iznudila priliku da taj dokument pročitam.

No, još uvijek mi ga nisu htjeli fizički dati, pravdajući se da su se obvezali investitoru da ga neće pokazivati trećim stranama. To je nečuveno, s obzirom da se radilo o, ponavljam, dokumentu na kojem se temelji javni projekt koji bi trebao biti izgrađen na 1,1 milijun metara četvornih gradskog zemljišta, pa sam nastavila zahtijevati papirnatu kopiju, također šaljući pritužbu uredu povjerenika.

U međuvremenu, istu informaciju su pokušavali dobiti i gradski zastupnici, kojima se također mjesecima onemogućavao uvid u taj memorandum, također pod izlikom da to privatni partner s kojim je memorandum potpisan nije odobrio, što je skandalozno.

Na kraju je taj ukupni pritisak urodio time da je zagrebačka gradska uprava zaključila da ga mora objaviti, i jesu, dan prije nego je istekao zakonski rok koji im je naložen u rješenju povjerenika.

Koliko često u svom poslu trebate kontaktirati povjerenika za pravo na pristup informacijama?

– Sve češće jer su javne institucije sve zatvorenije prema novinarima, a informacije koje javnost ima pravo dobiti tretiraju poput poslovnih tajni, što je apsolutno neprihvatljivo i nikako u skladu s demokratskim društvom kakvim se deklarativno volimo hvaliti.

Neke institucije idu toliko daleko da ne daju informaciju ni nakon intervencije povjerenika, nego novinare tjeraju da pokreću upravne postupke kako bi došli do informacije od javnog interesa. Takav način utjerivanja informacija na koji nas prisiljavaju strašno otežava novinarski posao i sve govori o transparentnosti poslovanja tijela javne uprave.

Mislite li da ponašanje političara prema novinarima, poput onog obrušavanja ministra okoliša Tomislava Ćorića na vas u ožujku ove godine, zapravo daje vjetar u leđa svima ostalima da se slično ponašaju? U to, među ostalim, spada i policijsko privođenje novinara Indexa Gordana Duhačeka, pa naposljetku i navijačke majice s uvredljivim porukama "novinari crvi".

– Naravno da utječe, takvo spuštanje razine javne komunikacije otvorilo je prostor za stvaranje netrpeljivosti prema novinarima, i apsolutno krivim političare koji upravljaju ovom zemljom za takvu atmosferu. Premijer kaže da su mediji slobodni u Hrvatskoj i da mogu napisati što god žele o kome god žele, ignorirajući neprimjereno ponašanje bilo svojih ministara, bilo gradonačelnika grada Zagreba prema novinarkama i novinarima.

Nisam čula da je javno osudio takvo ponašanje. Vrijeđanje i ponižavanje novinarki i novinara postalo je uobičajena diverzija za izbjegavanje odgovora na novinarska pitanja, i to nam pokazuje na koji način oni shvaćaju svoju javnu funkciju. Ukazuje na potpuni izostanak svijesti o tome da su oni ovdje da polažu račune građanima, čiji su novinari glas, a ne obrnuto.

Koliko je situacija ozbiljna govori upravo držanje kolege Duhačeka u pritvoru jedanaest sati kako bi ga se odvelo na ročište zbog ostavljanja komentara na društvenoj mreži, i to nakon što se javio policiji da neće moći stići u dogovoreno vrijeme!? Primijetila sam da se u javnosti povela rasprava je li novinar Duhaček u boljem položaju u odnosu na građanina Duhačeka, kao zašto se ističe uopće činjenica da je on novinar.

Pa zato što posao novinara jest da upozorava na anomalije sustava, da kritizira vlast, što Duhaček u svom radu čini. Ako on ne smije ostaviti kritički komentar na društvenim mrežama, zamislite što tek može očekivati građanin koji nije novinar? Koju poruku je sustav poslao; pazite što govorite jer ćete završiti u zatvoru?! Takvo "discipliniranje" novinara je jasna poruka svima, bez obzira čime se bavili.

Dakle, to okretanje pile naopako, odnosno protiv novinara, protiv nas koji smo glas javnosti i po svojoj definiciji radimo u javnom interesu, od strane politike i represivnog aparata trebao bi biti alarm za sve građane u kom smjeru vodeći ljudi ove zemlje žele da ona ide.

Seksizam

Mislite li da će zagrebački gradonačelnik, a tako i ostali moćnici, nakon zadnjeg seksističkog ispada prema novinarki, zbog kojeg se morao ispričati, drugi put ipak malo pripaziti na svoje ponašanje?

– Ne očekujem, jer on ničim ne pokazuje svijest o tome da je takav način komunikacije neprihvatljiv. Gradonačelnik Bandić ne bira na koji način će uvrijediti novinarke i novinare, a sve u cilju već spomenutog izbjegavanja konkretnih odgovora.

Imate nekih pet dokumenata koji osuđuju nasilje nad ženama ili pozivaju na ravnopravnost spolova koje je Gradska skupština usvojila, koji su očito, ako uzmemo u obzir ponašanje njihova šefa u praksi, tek puko zadovoljavanje forme, a ne odraz istinskog shvaćanja temeljnih odrednica civiliziranog društva.

Hrvatsko novinarsko društvo je javno osudilo takvo ponašanje političara, pokrenuli smo kampanju pod nazivom "Samo odgovorite na pitanje", i izradili bedževe za kolegice i kolege, ne bismo li podsjetili političare na odgovornost koju su preuzeli prihvaćajući svoje funkcije, ali ne vidim da je netko u Vladi osudio takvo ponašanje, ili da su uvažili poruku.

Kako se osjećate nakon što "provalite" neku tako veliku priču poput famoznog memoranduma s investitorima iz UAE-a? Rekli ste tada da se novinarstvo isplati. Učini li vam se ponekad da to nije tako?

– Zadovoljna sam, naravno, kad dobro obavim svoj posao. Malo je, ali vas drži. Iako se taj ideal da će novinari promijeniti društvo nabolje često čini naivnim, dogodi se tako neki pomak, novinarski rad rezultira time da gradonačelnik ipak mora pokazati memorandum, da premijer pod pritiskom novinarskih otkrića mora smijeniti Lovru Kuščevića, da se razotkrije zlostavljač žena, da možete pročitati kritički osvrt novinara kolumnista koji upozorava na anomalije u sustavu, da građani znaju da nas ima koji svoj posao shvaćamo ozbiljno, i koliko je pošteno novinarstvo važno.

Kažem, slaba je to utjeha dok istodobno institucije pravne države nisu ustrajne u tome da takvi slučajevi imaju i odgovarajući pravosudni tretman, ali ne mogu zamisliti kako bi tek društvo izgledalo da nema novinarskog propitivanja.

Kao potpredsjednica HND-a osudili ste tužbe Uprave HRT-a protiv svojih novinara... Dokle se stiglo s pokušajem mirenja između HRT-a i HND-a?

– HRT je podignuo više od trideset tužbi protiv novinara i medija, među njima i protiv dvoje svojih dugogodišnjih novinara, inače čelnih članova HND-a, a onda i tužbu protiv Hrvatskog novinarskog društva, kao strukovne organizacije koja broji više od dvije tisuće članova, koja je takvo ponašanje osudila.

Dakle, oni troše javni novac kako bi ušutkali novinare, dakle, moj i vaš i svih koji plaćaju televizijsku pretplatu, da bi tužili strukovnu organizaciju i medije koji kritički propituju njihov rad. Za takav slučaj ne možete čuti ni u jednoj europskoj zemlji. Nakon toga su ponudili nagodbu mnogim medijima, koji su, nažalost, pristali, zaboravljajući činjenicu da je upravo HND javno ukazao na broj tužbi i razmjere HRT-ova sudskog progona novinara.

Žao mi je što je tu izostala strukovna solidarnost, i što nisu prepoznali priliku da zajednički pošaljemo poruku kako je takav sudski progon novinara od strane javnog servisa neprihvatljiv, te da moramo zajednički obraniti struku, odnosno zatražiti povlačenje svih tužbi.

No HND je odlučan to jasno pokazati. Odustali smo od nagodbe, koja je zapravo, svojevrsna ucjena, da se novinarsko društvo ispriča zbog kritika rada na račun HRT-a, dakle da odustane od svog posla, pa će oni zauzvrat odustati od tužbe. Na takvu pogodbu HND ne može pristati jer bi to značilo odustati od novinarstva, stoga smo odlučili izići iz procesa nagodbe i obraniti istinu na sudu.

'Volim ljude'

RTL-ov istraživački magazin "Potraga" emitira se već gotovo dvije i pol godine. Koliko ste zadovoljni ovim razdobljem? Koje biste trenutke izdvojili?

– Zadovoljna sam. Radim što volim, imam dobru ekipu u redakciji, trudimo se u vrlo zahtjevnoj formi i minutaži raditi pošteno novinarstvo i mislim da to gledatelji prepoznaju jer smo u relativno kratkom roku, od samo dvije godine, postali jedan od najgledanijih segmenata RTL-ova programa.

Jeste li ikada pomislili da bi bilo jednostavnije baviti se nekom drugom vrstom novinarstva, i u kojim trenucima?

– Ne, okušala sam se u raznim novinarskim formama, pa i u dnevnom informativnom programu, i što se dulje bavim ovim poslom, to sam zahvalnija što imam dovoljno prostora i vremena da se temeljito posvetim svakoj temi.

Tjera li vas, možda, odabir tema i u stroži odabir prijatelja i poznanstava? Naime, koliko istraživački novinari moraju uložiti truda u način života kada je privatnost u pitanju?

Koliko prijatelja imate izvan novinarskih krugova i jeste li ikada bili u situaciji da pri odabiru teme morate dvojiti hoćete li je uopće raditi? Jeste li se možda zbog neke za javnost važne priče morali sukobiti s nekim tko vam je do tada bio više od poznanika?

– Volim ljude i nisam ih nikad dijelila na novinare i ne-novinare. Jedino se s godinama učim da na neke ljude ne treba trošiti previše vremena, i to najčešće nema nikakve veze s tim što su po struci. Što se odabira tema tiče, javni interes je moj osnovni kriterij, no nikad ne bih povrijedila nekog bliskog zbog dobre priče. Barem ne namjerno.

 

Mladi Milan pokazuje apsurd države

Što mislite o mladom Milanu Bandiću, odnosno filmskom redatelju Dariju Juričanu koji je promijenio ime u Milan Bandić te najavio predsjedničku kandidaturu? Može li on, po vašemu mišljenju, pokrenuti protestno glasanje?

– Možda se nekom čini da je Dario Juričan cirkusant, no ja bih rekla da je on svoju ozbiljnost pokazao kroz svoj dosadašnji rad. Onaj tko to ne misli slobodno može pogledati njegova dva filma u kojima se bavio vrlo ozbiljnim temama, kojih se nisu ni dotaknuli mnogi koji se predstavljaju ozbiljnim novinarima.

Čini mi se da je ovo što sada radi samo nastavak tog rada, kojim želi pokazati sav apsurd države u kojoj se nalazimo. Nisam previše entuzijastična u očekivanju da će pokrenuti nekakve promjene, no čini mi se da mu je ionako prije cilj ilustracija, a ne mobilizacija.

 

Naslovnica Život