Mozaik Život

POLA MILIJUNA KILOMETARA

'Doživio sam dva infarkta, ali ja vozim dalje!': životna priča ovog Dalmatinca je impresivna, u 80. godini iz njegove garaže i dalje izlaze čarolije na dva kotača; 'Da mi daju Mercedes, bacio bih ga u more!'

POLA MILIJUNA KILOMETARA

– Kad sam imao šest godina, moj rođak je dobio mali bicikl na dar. Nije imao ni gume pa smo crijevo za zalijevanje vrta stavljali umjesto pravih guma. To se često znalo pokidati, zapeli bismo negdje i tijelima "izmjerili" teren po kojem smo vozili – okrenuo je na šalu odmah na početku razgovora 80-godišnji Šime Bajlo, fetivi Zadranin i višestruki prvak Jugoslavije u biciklizmu.

Šime je u zadarskim krugovima, a i šire, poznat kao jedan od najuspješnijih biciklista bivše države i jedan od najdugovječnijih biciklista uopće.

U 12 godina natjecateljske karijere odvozio je više od pola milijuna kilometara, natjecao se diljem Europe i svijeta, no unatoč danas visokim godinama, nije odustao od toga prijevoza na dva kotača, baš kao ni od sudjelovanja na brojnim utrkama u zadarskom kraju.

Nedavno je na biciklijadi od Zadra do otoka Vira, od organizatora, u znak zahvale za sudjelovanje, dobio bicikl. Nije da barba Šimi fali bicikla, ali, kaže on, "nek se nađe još koji".

Bajlo iz 1877. godine

Priča o barba Šimi Bajlu zanimljiva je i zbog jedne neobične povijesne koincidencije. Prema legendi, prvi bicikl u Zadar donio je 1877. iz Engleske poznati talijanski prozvođač likera Luxardo. Bicikle je dao svojim tekličima kako bi im olakšao posao prigodom svakodnevnih obilazaka velike tvornice. Među tim glasnicima našao se i jedan Arbanas koji se zvao – Šime Bajlo!

Njega se tako uzima za prvog biciklista u zadarskoj povijesti, a gotovo stotinu godina kasnije njegov imenjak je, slučajno ili ne, postao sportska ikona zadarskog biciklizma.

Ne prođe ni dana da barba Šime ne sjedne na bicikl i odvozi nekoliko kilometara. Čini se da je fizička aktivnost ključ dugog i zdravog života našeg sugovornika.

Iako na biciklu leti kao da mu je dvadeset godina, barba Šime je imao dva infarkta i ima ugrađena dva stenta.

– Na biciklijadi od Bibinja do Polače 2001. doživio sam predinfarktno stanje. Na usponu Sv. Martin poguravao sam mlade koji su zaostajali, pa sam se malo više isforsirao, a kad sam došao na cilj, osjetio sam da sam se počeo preznojavati, falilo mi je zraka...

Tu je bio jedan doktor koji mi je izmjerio tlak, pa me uputio u bolnicu. Odmah su me stavili na aparate. Što sam ja tad znao što je infarkt, ponašao sam se sasvim normalno, kao da mi nije ništa, ali sam nedugo nakon toga, dok sam još bio u bolnici, doživio prvi infarkt. Pa su mi ugradili stent, pa nakon toga još jedan.

Ali ne sprječava to mene. Vozim ja još. I dalje u meni tinja onaj sportski duh!

Osamdeset godina Šime nosi kao mladić, a tako i pamti. Godine, mjesta, suparnike, prijatelje, kolege, publiku, ne biste vjerovali čega se čovjek sve sjeća. Kaže da se bez problema može sjetiti svega što smo ga pitali, ali da mu malo teže ide kad ga pitate što je njegova ljubljena Mirela jučer spremila za ručak.

U tom povijesnom sjećanju, barba Šime se prisjetio i prve utrke, na kojoj je, prema njegovoj priči, i sam sebe iznenadio kako je pobijedio.

– Kad sam imao 15 godina, održavalo se prvenstvo grada Zadra. S obzirom da tada, 1945. godine, nije bilo puno biciklista, juniori i seniori su vozili zajedno. Vozili smo Zadar – Babin dub – Bokanjac, i tako pet krugova. Na natjecanje se prijavio i moj rođak i mentor Josip Bajlo, a na utrku je stigao i poznati biciklist iz Zagreba Branko Bogović.

Još od toga lebdim u zraku!

Kad smo vozili posljednji krug, Josipu se dogodila nezgoda i trebao je zamijeniti gumu. Pitao me hoću li mu svoju dati tako da na našoj utrci pobijedi bar jedan Zadranin. Rekao sam mu da se dobro osjećam i da mogu nastaviti. I tako sam i nastavio, sve do kraja, da bih na kraju u cilj ušao prvi. Još od toga lebdim u zraku – prisjeća se barba Šime prve pobjede, oduševljenja, ali i anegdota.

Novinar ga je nakon pobjede pitao ima li neku fotografiju koju bi mogao staviti u novine, a on je rekao da ima jedino onu s prve pričesti. U to vrijeme, govori nam, i nije baš bilo zgodno spominjati crkvu, ali na kraju su se zbog njegove izjave svi dobro nasmijali, a Šime je sutradan sa svojim biciklom slikan na Muraju.

Kaže kako mu je najveća podrška u vrijeme natjecanja bio njegov rođak Josip Bajlo, ali i publika koja mu je davala nevjerojatan vjetar u leđa. Svaki put kad bi je čuo, potegnuo bi na uzbrdici najjače što može. U vrijeme kad je morao odslužiti vojni rok, Šime je otišao u Skoplje.

Tražio je prekomandu kako bi se premjestio u neki grad gdje je biciklizam bio jači i gdje je bilo klubova u kojima bi mogao trenirati.

– Na kraju sam završio u Beogradu i vozio za Partizan. Dali su mi da u slobodne vrijeme idem na treninge. Kao vojnik sam imao sve privilegije. Išao sam na pripreme, vozio utrku kroz Jugoslaviju, išao na utrke oko Tunisa, oko Poljske, bilo mi je dobro, žao mi je bilo doći kući, a sportaši su u vojsci dobivali dodatnu hranu, zavajun – žbaćeno jaje s cukrom!

To su mi bili vitamini

To su mi bili svi vitamini i minerali – smije se Šime, koji u svojoj karijeri ima tri naslova juniorskog prvaka države i jednu titulu seniorskog prvaka iz 1963. Prisjetio se i 1962., kad je bio viceprvak i kada je, kako kaže, mogao pobijediti da je sve bilo pošteno.

– Nesportski me tadašnji prvak pobijedio jer me je u zavoju približio ogradi i publici, a nisam ga mogao prestići iako sam imao snage. E te sam se godine zainatio da ću biti prvak! Tako sam iduće godine sam sebi rekao da ću osvojiti prvenstvo. Tri utrke su se vozile, prva je bila Zagreb – Rijeka i na njoj sam završio drugi, druga je bila kružna u Beogradu i na njoj sam pobijedio, imao sam prednost od 11 bodova.

Treća je bila u Sarajevu, nisam osvojio prvo mjesto na toj utrci, ali u ukupnom poretku jesam – zadovoljno govori Šime, koji je svoju natjecateljsku karijeru završio 1966. godine.

– Tad sam se skinuo s bicikla i kazao "ne mogu više". Bila je to utrka kroz Jugoslaviju koju smo započeli u Beogradu, a išlo se prema Crnoj Gori. Na Lovćenu sam jednostavno osjetio da nisam onaj koji mogu pratiti ritam i skinuo sam se i kazao dosta. Bicikl s kojim sam završio sportsku karijeru bio je nedavno izložen u Državnom arhivu. On je isti kao i tog dana.

Ništa na njemu nisam radio ni dorađivao – sjetno će barba Šime. Kaže da u tom trenutku nije bilo teško otići, dapače laknulo mu je što je završio s utrkom. Ali nakon što se "ohladio", priznaje kako mu je ipak bilo malo teško.

– Ali svemu dođe kraj, pa tako i tome. No kasnije sam bio i vođa puta mladim biciklistima, volim i dandanas popravljati i spajati bicikle, to me opušta – govori Šime pokazujući nam staru radionicu koja se krije u prizemlju njegove kuće u Arbanasima.

Iz 1935. s drvenim felgama

U toj garaži ima otprilike 30-ak bicikla i svi su oni u savršeno voznom stanju, a dijelova ima, šali se Šime, za napraviti još 30! Najstariji bicikl koji trenutačno posjeduje je iz 1935. godine i on na sebi ima drvene felge. Šime ga je uspio preurediti i iste felge staviti na okvir drugog, ženskog bicikla. Kaže kako ga sad popravljanje i pravljenje novih bicikla opušta, pa tako u radionici zna provesti i po nekoliko sati dnevno.

– Često vam i danas sudjelujem u biciklijadama, s tim da se današnji dani uvelike razlikuju od onih natjecateljskih – smije se Šime, pa nastavlja.

– Ujutro doručkujem, pa onda đir biciklom, sretnem vršnjake i malo porazgovaramo, pa u radionicu oko 11, jedno uru-dvi, pa ručak, pa se opet vratim u radionicu, odem malo na buće i kući biciklom. Sve u svemu, ja i bicikl smo još uvijek nerazdvojni – ističe barba Šime, koji smatra da se današnji biciklizam puno ne razlikuje od biciklizma u vrijeme kad se on natjecao.

– Meni znaju reći kad vide neki dobar bicikl: "Da si ga bar ti imao", ali ja im kažem da to nema nikakve veze jer bi je onda i moj protivnik zasigurno imao. Uvijek bismo bili na istom. Danas se vozi duže, ali se vozi više dana. Prije su, na primjer, bila putovanja teža.

Truckali se prije natjecanja

Na natjecanje se išlo autobusom, vlakom, brodom, nema čime nismo. Cijelu noć bismo se u vlaku truckali, sjedili na podu, a onda ujutro vozi utrku. Nije to bilo lako – priznaje Šime, kojeg smo pitali što misli o današnjim električnim biciklima.

– Hm... Možda će oni ugasiti sport. To sve prelazi u biznis. Sad su se razvile neke nove discipline, pa imate planinske utrke koje su jako atraktivne. Sve se mijenja u ovom svijetu pa tako i to – sjetan je Šime, koji svoje bicikle stare desetke godina ne bi mijenjao ni za što. Kaže nam da će voziti dokle god mu to zdravlje bude dopuštalo.

– Da mi sad tu daju da biram između najskupljeg Mercedesa ili bicikla, ja bih im rekao da Mercedes bace u more. Kad sjednem na bicikl, kao da oživim...

Katamaran-bicikl

Barba Šime toliko voli bicikle i more da je te dvije ljubavi prije šest godina spojio u jednu zvanu "aquabike". Novine su pisale o pothvatu tada 74-godišnjeg Šime, koji je u svojoj radionici u zadarskim Arbanasima od dijelova starog katamarana i "brzinke" napravio moderno čudo.

Na ideju o vodenom biciklu došao je gledajući stari katamaran koji mu je dulje vrijeme ležao u dvorištu obiteljske kuće u Arbanasima.

– Kako sam po zanimanju tokar, došao sam na ideju kako spojiti bicikl i more. Malo sam razmišljao i spojio stare dijelove katamarana i bicikl s propelerom koji sam uzeo sa starog broda.

Prednje kolo je povezano s kormilom sprijeda ispod katamarana. Dok vozim bicikl i okrećem volanom, istodobno se okreće propeler koji je spojen lancem za pedale – kazao je barba Šime.

Tuđman - predsjednik Partizana!

Drago Marić napisao je knjigu "120 godina biciklizma u Zadru", a krajem osamdesetih je o tome napravio i izložbu na Kalelargi. Među izloženim fotografijama bila je i ona gdje je Šime Bajlo bio u dresu Partizana, jer kad je otišao na odsluženje vojnog roka u Beograd, vozio je za Partizan.

– Došao mi je tad jedan novinar i govori mi: "Priča se da ste vi prodana duša i da ste vozili za Partizan iz Beograda." Ja sam mu rekao da jesam jer sam služio vojni rok, ali sam i nakon vojnog roka ostao voziti za Partizan jer je u Zadru biciklizam bio zamro.

Onda sam pitao toga novinara da tko je njemu predsjednik. Franjo Tuđman, kaže on. Pa sam mu lijepo rekao da ja imam knjigu gdje je on meni bio predsjednik prije nego je njemu!

On me gleda, ostao je u šoku. Objasnio sam mu da su Franjo Tuđman i Janko Bobetko bili predsjednici sekcije Partizana. Nisam ja onda prodana duša kad mi je Tuđman bio i prije i poslije predsjednik!

 

Naslovnica Život