Mozaik Život

'DID MARKO GA ZARAZIJA'

Bankar Marko Dujić živi nesvakidašnji život, svakog vikenda skida odijelo i iz Zagreba juri u Prominu, gdje ga čeka ova sila života i ljepote; 'Sve je bilo spaljeno...'

'DID MARKO GA ZARAZIJA'

'Nakon ove pušnice, koja nam i danas služi za druženje s ekipom i gostima, napravili smo štalu i ogradu za konje oko cijelog imanja, a 2013. godine prvu kobilu...'

Ima ljudi kojima je teško precizirati stalnu adresu. Iako su prebivalištem i poslom vezani za neki grad ili selo, zapravo žive na relaciji između dva, pa i tri mjesta. Jedan od njih je Marko Dujić, 39-godišnji zaposlenik Kent banke u Zagrebu, koji živi na relaciji Zagreb – Split – Suknovci.

Pri tome svakom odredištu, bilo da je riječ o poslu ili obitelji, nastoji udijeliti ravnopravan tretman i nikoga ne zakinuti, pa ni sebe samoga. A sebe ne zakida ako njegov vikend ne započne i ne završi u pitomoj Promini, odnosno suknovačkom zaseoku Dujićima, s kojim ga vežu geni kameni.

Upravo zahvaljujući tim genima, Marko je od svojih predaka Prominjaca baštinio silnu ljubav i predanost prema drevnoj postojbini njegova plemena i, napose, prema konjima. Tim se prekrasnim, plemenitim životinjama bavio još njegov pradjed, a pitanje je dokle bi Marka odvela ta spirala ljubavi da je moguće kopati dublje u povijest.

Uglavnom, imali smo ludu sreću zateći ga na impresivnom, pomno ograđenom imanju koje je zapasalo tri hektara zemljišta, možda i malo više.

Čistio je boksove svoja tri pastuha ljepotana, a da je to njihov stalni dom, nije bilo teško zaključiti po natpisu "Breeding Promino" nad njihovim glavama, koji sugerira kako je riječ o ozbiljnoj uzgajivačnici. Zapravo, hotelu za konje, ako ćemo pravo.

Skočila je živa u termometru u prominskom kraju iznad 35 "celzijevaca", pa su se Caro Promino, Don Pasquale Promino i Call me Love Promino, konjski manekeni sjajne čokoladne dlake, povukli malo dublje u boksove. Ipak, radoznalost im nije dala mira pa je svako toliko neki od njih, a na trenutke i sva trojica, provirivao iz boksova i pogledavao "šarene" pridošlice.

Marko nam je, u maniri odličnog domaćina, priredio prvorazrednu atrakciju. Samo za naše oči, a i Nikšin fotoaparat, graciozni je Caro Promino napravio nekoliko krugova poligonom za vježbanje i kao od šale preskakao prepone.

Povratak u boks

Primjereno je za to nagrađen nakon što ga je vlasnik vratio u boks, gdje će dočekati mrak, a onda se sa svojim prijateljima, slobodno i po svakom komodu rastrčati po širokom igralištu.

– Pravilo je da noći provode na otvorenom, a ljetne dane u boksu. Zimi je obrnuto. Danju su vanka, a noću u boksovima – objasnio nam je Marko. A onda smo se dali u priču kako se dogodio "Promino Breeding".

– Još kao dijete, sestra i ja smo s ocem i materom redovno vikendima dolazili kod dida i babe koji su se, kao i svi težaci ovoga kraja, bavili zemljom, a tih je 70-ih godina konj bio nezamjenjiva radna snaga, posebno u našoj obitelji. I danas se sjećam i čuvam sliku djedova Jadrana. Krenuo sam u prvi razred i sjeo na konja. Bila je to ljubav na prvi pogled – prisjetio se naš domaćin.

Kasnije su, dodao je, konje zamijenili traktori. Tradicija držanja konja je u većini kućanstava polako izumirala, a zadnji ju je rat totalno iskorijenio. Povratak u potpuno razrušena i devastirana prominska sela bio je, veli, dug i mukotrpan. Život se sporo vraćao na te prostore.

– I didovo je imanje bilo potpuno uništeno, sve srušeno i zapaljeno. Nestala je okućnica i vinograd. Poslije je, kroz program organizirane obnove, obnovljena stara kuća, a otac i stric su se dogovorili da ostane stricu, dok smo mi na nekadašnjoj livadi koja je služila za ispašu izgradili novu kuću.

No, kad smo završili s građevinom, postalo je dosadno. Stalno smo smišljali šta bismo novo napravili. Nakon ove pušnice, koja nam i danas služi za druženje s ekipom i gostima, napravili smo štalu i ogradu za konje oko cijelog imanja, a 2013. godine kupili prvu kobilu, pa još jednog konja.

Kobila se oždrijebila i dobili smo našeg Caro Promina. U međuvremenu sam upoznao sadašnju suprugu koja se u Kninu bavi konjima. I tako, moji pastusi i njezine kobile – broj konja popeo se na deset. U njezinoj ih je štali šest, ovdje su kod mene trojica, a jedna je kobila na pripustu kod mađarskog pastuha u Čazmi. Tako ih uzgajamo... Malo jašemo za svoj gušt.

Ona drži školu jahanja i povremeno odrađuje ture, ali konje, zapravo, jašemo samo mi i naši prijatelji koji u tome imaju iskustva jer pastuh je – pastuh, živ je i jak i njime treba znati vladati – naglasio je Marko.

Dođu nam prijatelji...

Zato se, dodaje, ni ne može zamisliti u turizmu jer ne bi mogao podnijeti da njegove konje netko neuk poteže i vuče, a osobito netko tko nikada nije sjeo na sedlo.

– Dođu nam prijatelji iz Sinja, neki i iz Broćanca... Odsvakud. Svi koji se bave konjima, a sudjelovali su na našoj tradicionalnoj utrci, u Prominu su došli na naš poziv da malo optrčimo, počastimo se, ispečemo janje, zasviramo... Naši konji nisu galopski niti su, iskreno, za utrke i brzine, ali jesu za prepone, skok i dresuru. Oni su čista ljubav.

Vidjeli ste na ulazu u dvorište restaurirani kar pokojnog dida Marka. Koji put upregnemo konja i, onako po starinski, provozamo se njime. Oko naših konja sve sami radimo. Sam ih i potkivam, a nikada se iz Zagreba nisam vratio da svakoga od njih nisam poljubio.

Obiđem ih prije negoli uđem u kuću. U pravilu sam tri radna dana u Zagrebu, dva dana po Dalmaciji na terenu i po našim drugim poslovnicama, ali uvik nastojim da sam petak, subotu, nedilju i ponediljak do pet sati ujutro tu, u Promini. A u devet sam već u uredu. I tako stalno.

A kad mene nema, supruga i stric su tu, uz njih.

Što se imena tiče, konjima su pomno birana. Koji se god konj oždrijebio u Markovoj uzgajivačnici dobio je, veli, "prezime" Promino po Promini, planini koja je odredila i naziv cijele općine, dok je početno slovo imena naslijeđeno od oca.

– Caro Promino je sin njemačkog holštajnskog pastuha Carpaccia, Don Pasquale Promino za oca ima pastuha Diamanta iz francuskog uzgoja, a Call me Love Promino, ili Zovi me ljubav, sin je našega Caro Promina. Dali smo mu englesko ime da bude štos, ali ga, po domaću, zovemo – Kole! To je skraćeno. Ima ih još šta su se ovdje oždrijebili, ali su kod žene u Kninu. Jedna se zove Carolina Promino...

Na odlasku nam je Marko pokazao očevu fotografiju na bijelom konju. Prošle ga je godine jahao na tradicionalnim "Prominskim igrama". Bio je najstariji. Ali i najponosniji. Ponajprije zbog ljubavi koju je sinu ostavio u nasljeđe i koja ne gasne nikada.

 

Naslovnica Život