Mozaik Život

Izgaraju, a drže se junački

Mali grad u Dalmaciji ovih je dana najvrući u državi: stanovnici otkrivaju kako na +42 pronalaze spas; 'Lako za vrućinu, ali svaka druga kuća je napuštena! Niko više ne navraća...'

Izgaraju, a drže se junački

Dok meteorolozi i opet za nekoliko dana najavljuju novo zahlađenje i temperaturni sunovrat, Hrvatska se trenutačno opet kuha u novom toplinskom valu. Rekord je ipak ostvaren u lipnju (nakon kišnog svibnja), a držala su ga dva dalmatinska grada: Vid kod Metkovića i Vrgorac, točnije tamošnji kraj iliti grad koji je – u ovom kontekstu, srećom – sve malobrojniji, pa na vrućini ne pati više od nekih 5000 čeljadi.

I sada vrući Vrgorac tim smo povodom posjetili e kako bismo saznali "ricetu" koju građani rodnoga grada pjesnika Tina Ujevića primjenjuju, dakle, u borbi s jarom i sparinom. Piju li hladnu bevandu, pišu li stihove da im bude lakše?

Kako stvari stoje, više pomaže bevanda nego stihovi, uvjerili smo se u jednom od drevnih ugostiteljskih objekata, nekadašnjoj konobi, a danas caffe-baru otvorenom ratne 1993. godine.

Lokal se zove, znakovito, "Titanic"; naziv koji istodobno osvježava zbog asocijacija na sante leda, ali i sadrži apokaliptičnu, fatalnu notu od koje ne može pobjeći ni sam Vrgorac, grad koji se - bilo je takvih dana - ovoga ljeta topio...

– Koja vrućina, lako ćemo za to. Piši o iseljavanju ljudi; svaka druga kuća je napuštena, evo vidiš i ova do "Titanika" je prazna – na pravi problem, "a ne tamo neku vrućinu" ukazuje Vojko Ivičević (59), deklariran kao "umirovljenik bez mirovine" i dobar znalac vrgoračkih društvenih mijena.

Sve propalo!

– Godine 1985. bilo je 2546 zaposlenih ljudi u Vrgorcu, u privredi: u "Jadrantransa", "Dalmastroja", "Dalmacijakristala", na farmi koza, u duhanskoj stanici i poglavito u trikotaži "Braća Rakić". Od svega toga danas nije ostalo skoro ništa, nešto malo ih radi u industriji kod "Pivca" i na graničnoj policiji. Sve drugo propalo! Čak je i čuveni restoran "Tin" zatvorio ima nekih pet godina... Pazite, iza rata, to jest 1954. godine, u općini Vrgorac živjelo je sigurno četrnaest tisuća ljudi. Danas je brojka prepolovljena; u gradu ima možda tisuću i pol stanovnika – tužno sažimlje Vojko Ivičević u hladu malog, nježno oronulog štekata "Titanica" uz odobravanje još dvojice nazočnih mladića, umirovljenog vodoinstalatera Željka Klarića i glazbenog umjetnika Ante Markotića Đulija.

– Eh, da nije proša autoput, nego stara cesta, još bi nekako života u Vrgorcu i bilo. Ovako više nitko ne navraća, iako nešto malo turizma ima po OPG-ovima u općini – napominje Klarić, inače pasionirani čitatelj "Slobodne", štiva uz koje se u hladovini i nesnosna vrućina dade izdržati. Onome kojemu je doista po ovoj pasjoj žezi gadno, veli, njegov je – pas.

– Psa tuširam pet puta dnevno, moju boksericu Lunu. Beštiji je gore nego nama, mi znamo da će proć, odemo se okupat, popit piće. Meni kad treba hlađenje, stanem blizu moje žene (smijeh). Beštiji, psu treba pomoć; znate, izmjerio sam bio na suncu 52 stupnja u termometru! Kad sam vidio dokle se živa popela, sklonio sam ga da ne pregori. U hladu je bilo 42. Nije šala – Klarić će.

Nije sve u novcu

Ugostitelj Ivan Ivičević se, pak, na vrućinu ne žali, štoviše, spremno servisira goste hladnim pićima. Na vrhu liste najtraženijih je hladna voda u polulitarskim kriglama (orošenim), s kockicama leda; ipak je to "Titanikov" zaštitni znak.

– Ja san vam rodom sa Drvenika kod Makarske, ali moji su preci došli u Vrgorac otamo još u sedamnaestom stoljeću. Virujte mi, kad san ima osamnaest godina, od sirotinje nisam imao di leć, svi su mi bili pomrli. Svojim sam rukama i radom steka ovu konobu, sad kafić, u kojemu se i dandanas zimi unutra loži vatra i igraju karte. Napravija sam i kuću sa bazenom u mjestu Kutac, i neću je namjerno iznajmljivat iako mi nude 450 eura dnevno. Napatija san se sirotinje, sad oću s dicon i unucima uživat. Nije sve u novcima, imam dovoljno za život – dobrodušno će Ivičević, šarmantni konobar u vlastitu lokalu, čovjek na pragu pune starosne mirovine i – začudo – propisno odjeven u konobarski dress code, crne hlače i bijelu košulju, kao da radi u nekom visokokategorniku iz osamdesetih godina prošlog stoljeća! Retro šarm, međutim, ne umanjuje poslovično ugostiteljsko lukavstvo kojim je obdaren; pitamo ga, naime, ima li u interijeru "Titanika" klima-uređaj, na što on, vragolasto se smješkajući, namiguje:

– Da ga stavim, manje bi gosti pili...

Istinitost njegove teorije potvrdio je Tonči Erceg Gole, stalni gost koji se u nedostatku "air-conditiona" hladio uz hladnu crnu bevandu.

– Još je u Vrgorcu izjutra i dobro. Najgore je iza tri popodne, kad se sve ugrije i prigrije – veli Erceg, jedan od zlatnih vrgoračkih nogometaša garniture iz 1972. godine, čija fotografija (s ostatkom momčadi) krasi unutrašnjost lokala na glavnoj vrgoračkoj prometnici u Ulici Tina Ujevića.

Naša bojazan da ćemo po nesnosnoj vrućini u Vrgorcu naći "grad duhova" ipak se nije obistinila. Krepko je, doduše pomažući se štakom, kroz vrući zrak do pošte kročio umirovljenik Vinko Antić. Najprije smo mislili da čovjek povremeno zastaje zbog sparine, dok nismo saznali da ima 94 godine.

– Koja vrućina, pa šta? Evo, unuk me doveo u najljepši grad na svijetu, u Vrgorac u kojem živi puno mojih Ljubušaka, na poštu. Inače živim u Splitu u Vukovarskoj ulici, i ne smeta mi vrućina jer me moja familija lijepo pazi i tetoši – veselo će šjor Vinko, koji nije bez razloga doživio tako visoku životnu dob. Eh, da je takvima vrućina smetala, ne bi ih bilo odavno...

Razmažena mladost

Umirovljenik Neven Ujdur (65) prošetao je do hladovine male butige svojega prijatelja kako bi se s generacijom podružio i prozborio koju riječ.

– Mladi su neotporni na temperaturu, oni su se svi rodili i odrasli pod klima-uređajem, to ih je razmazilo. Mi stariji vrućinu bolje podnosimo. Ja, doduše, pripazim i ne izlažem se suncu previše, prošetam ujutro ranije i navečer. Doma isto upalim klimu, kad je već imam – priznaje Ujdur.

Doista, na ulicama Vrgorca i vanjskim štekatima po vrućini smo uglavnom zatekli mušku čeljad zrelije dobi; ono malo žena koje smo zatekli na klupi u hladovini snebivalo se novinara kao vrag tamjana... Muževan neki gradić, vruć k tomu, s izdržljivim primjercima veterana. Jer, dok Vrgorac "gori", oni se drže junački. Svaka čast!

(Pre)topli jug

– Najviša temperatura zraka dosad u Hrvatskoj izmjerena je 4. kolovoza 1981. Dogodilo se to u Pločama, kada je živa termometra smještenog u hladnu meteorološkog zaklona pokazala 42,8 °C. Dolina Neretve idealna je za ljetno dnevno zagrijavanje zbog reljefnih obilježja. Ne samo hrvatski dio doline Neretve, nego je osobito hercegovački dio općenito najtopliji dio bivše države. Apsolutni rekord za Mostar iznosi nevjerojatnih 46 °C.

Ne čudi stoga da je upravo jug naše zemlje bio najtopliji. Upravo su Vrgoračko polje i dolina rijeke Neretve bili ovoga ljeta na najvećem udaru vrućina, kaže Rade Popadić iz udruge Crometeo.

Naslovnica Život