Mozaik Život

otvorila dušu

Evo što je natjeralo 50-godišnju Šibenčanku da spakira kofere i krene put Britanije: Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, mržnje i neću se nikada vratiti

otvorila dušu

Tisuće mladih je otišlo iz Hrvatske u potrazi za boljim životom. Međutim, u posljednje vrijeme odlaze i ljudi u pedesetima, šezdesetima... Što tjera naše žene i muškarce da i u ozbiljnim godinama ostave sve i upute se u nepoznato, pitali smo Višnju Drmić (50) iz Šibenika, koja je spakirala kofere i uputila se u Veliku Britaniji gdje s djecom želi početi neki novi, bolji život.

– Kada to pitate ženu od 50 godina, sigurno je da iza toga mora stajati neki dobar razlog. Majka sam triju kćeri, najstarija ima 32 i udata je. Druge dvije se još školuju, jedna je na fakultetu, a druga u srednjoj, maturantica. Kako se obje školuju u Splitu, to je zahtijevalo ne samo odvojen život nego i dobru financijsku konstrukciju.

Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas – kaže nam Višnja, navodeći da bez obzira na trud ne bi uspjele preživjeti u Hrvatskoj.


Znači financije su presudile da odete iz zemlje?

– Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.
 

Spomenuli ste da vam je jedno pismo otvorilo oči?

– Falila je samo još jedna godina da moje kćeri dohvate svoje ciljeve. Samo jedna. Financijski nedostižna. Kako je trećerođena već dvije godine aktivno radila na skupljanju informacija o daljnjem školovanju, i to u EU-u, očaj me je sve više obuzimao. Imala je talenta, svoje vizije i svoje želje. I ništa više. A nisam joj mogla pružiti ništa više. Ali... tako je krenula moja priča. U Splitu postoji jedna jezična gimnazija koja priprema djecu za takve programe, informira i daje certifikat za jezike.

Nakon nekog vremena, pošto je kćer poslala motivacijsko pismo sveučilištima u UK, stigao je odgovor. Pročitala sam ga i bila u nevjerici – primljena je! Nakon što sam se isplakala od sreće, pročitala sam ga opet. To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.
 

Izabrali ste posao njegovatelja?

– Da, ali najprije sam morala proći stručno obrazovanje za njegovatelja, polagati ispit kako bih dobila certifikat. U Ujedinjenom Kraljevstvu je velika potreba za njegovateljima, no kod njih je sustav drukčije ustrojen. Njegovatelji nisu medicinska pomoć već pomoć pri svakodnevnom životu. To nije moje zanimanje, ali shvativši da je edukacija kvalitetna i da u tom poslu nema puno troškova jer živite kod klijenta, osiguran je smještaj i hrana, odlučila sam se na taj korak.

Ubrzano sam učila engleski (u školi sam učila ruski) i prošla razgovor nakon kojeg sam odmah sređivala dokumente koji su mi nedostajali i, naravno, kupila avionsku kartu. Rješavanje papirologije je vrlo jednostavno. UK prima hrvatske građane i sva zakonska regulativa je s tim usklađena.
 

Koji ste grad izabrali?

– Salisbury. Gradić od 40-ak tisuća stanovnika, jugozapadno od Londona, sa svim potrebnim sadržajima za kvalitetan život te odgovarajuću klimu. Grad okružen farmama, sa zdravom hranom, bogat baštinom i jakom turističkom djelatnošću, činio se baš po mjeri malog čovjeka.
 

Britanija slovi kao skupa zemlja, posebice za stanovanje. Kakva su vaša iskustva?

– Sada znam da sam došla s predrasudama. I to mnogima. Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže. Jedan naš momak iz Zagreba je izrentao cijelu kuću s cimericom za 1200 funti (10.300 kuna), a on zarađuju četiri tisuće funti ili 26 tisuća kuna. Mislim da je odnos jasan.
 

A kakve su cijene kad iziđete u grad?

– Restorani i caffe barovi, pabovi i dodatni sadržaji su skupi. No, kada osoba zarađuje 2 tisuće funti (17.300 kuna), može si priuštiti povremeno i odlazak u restoran, na dnevnoj bazi u takvim restoranima pristojan ručak košta 10-15 £ (85-130 kuna), večera 15-20 £ (130-170 kuna). Odlazak u pab, gdje je pivo 3-10 £ (25-85 kuna), mislim da je svakom dostupan.
 

Kako je bilo kad ste se opraštali od prijatelja, poznanika...?

– Svoje prijatelje sam okupila zadnju večer. Nije bilo lako. Neki su se veselili što idem, neki su bili razočarani, a neki tužni. Ako sam ja odustala od ostanka u Šibeniku i Hrvatskoj, rekli su, mogu onda svi odustati. Koliko je to kompliment, sami procijenite.
 

Jesu li vas nagovarali da ne idete?

– Kažu da sam žena sa stavom, pa možda nitko zbog toga nije ni pokušao. Sada kada razmislim, jest, jedan prijatelj novinar. Plašio se te skupoće i nije bio siguran da li se odlazak isplati.
 

Sada odlaze i ljudi sa sređenom financijskom situacijom jer im Hrvatska više ne odgovara kao društvo te bježe iz zemlje?

– Nisam sigurna da li bih mogla ostati, da vam sada počnem nabrajati sve moje razloge zbog kojih sam otišla. Koliko su me do prije godinu djeca držala vezanom za Hrvatskoj, toliko su sada bila razlog mog odlaska. Kao majka, znam koliko je teško bilo odgojiti tri djevojčice u predivne mlade žene koje ne mrze nikoga, koje su vrijedne i čestite, koje imaju srce za svakog čovjeka, invalida, stranca, gaya, za svako ljudsko biće. To je bilo jako teško.

Mojoj trećerođenoj je jedan profesor tjelesnog pokušao staviti ruku u trenirku. Prijavila ga je. Bila je hrabra i nepokolebljiva, i sve je izdržala. A što je bilo s profesorom? Ništa. Nakon tri godine, nije počelo ni suđenje. Jeste li čuli za talačku krizu u Brodarici, kada se domar zaključao u školi, te i petero djece sa sobom u hodniku? I kada je policija rekla da nitko nije bio u školi. U školi je bila zaključana moja unuka. Jer je domar odlučio prosvjedovati, pošto je ravnatelj izgubio izbore za svoje mjesto. Policija je lagala. Ta moja policija. Policija moje djece. Nema dalje, rekla sam sebi. Ako ni policiji više ne mogu vjerovati, nema dalje.

Sve moje borbe, za opstanak, pravo na rad, pravo na priliku i šansu, politički aktivizam, humano i dobrotvorno djelovanje, širenje optimizma i nade, bilo je uzalud. Moj projekt boljeg života, potrošenog da stvorim bolji život svojoj djeci, propao je.


Što vam je smetalo u Hrvatskoj?

– Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, "fake news"... jesam li nešto zaboravila?
 

I kakvi su prvi dojmovi života u Britaniji?

– Sjajni. Kada sam sletila i išla na podzemnu, do terminala za bus, prišao mi je djelatnik, uniforma aerodroma Heathrowa, pitao me može li kako pomoći, sigurno sam izgledala uplašeno. Gledala sam ljude oko sebe, svi su se smješkali. Mislila sam što je ovim ljudima, na čemu su? Na terminalu gdje se čeka bus, ista situacija, pitaju trebam li pomoć.

Kada je stigao bus, vozač mi je prišao i pitao kuda idem, kada sam htjela odgurati kofer do boksa za prtljagu rekao je ne, ne ni slučajno, ja ću to uraditi. Taksist koji me je dočekao u Salisburyju bio je iznimno ljubazan, poželio mi je dobrodošlicu i ispratio me do vrata. Kada je vidio da zvonim nekoliko puta, vratio se i pitao jesam li se najavila.

Odgovorila sam da jesam, a on je rekao O.K., ipak ću pričekati s vama. Ispričala sam sve s namjerom da vidite kako sam ja, kao stranac, bila i sigurna i zaštićena.


Znači, sviđa vam se odnos i ophođenje ljudi u toj zemlji.

– Sve ove dane, ne mogu se načuditi ljubaznosti, pažnji, diskreciji, uvažavanju, lijepom ponašanju, od banke gdje sam otvarala račun, u trgovinama, kod gospođe u koje sam spavala. Zakonske regulative štite ljude koji se bave ovim poslom, zakoni o sigurnosti na radu, od požara, te razne druge regulative koje su mi pokazale kako jedno društvo iz svih svojih iskustava, statistika i saznanja izvlači zaključke i implementira ih u zakon te ih vrlo lako primjenjuje, a građani ih prihvaćaju i respektiraju. Sjajan je osjećaj da si u državi koja je servis svojih građana, u svakom pogledu i u svakoj životnoj dobi.
 

Moram vas pitati, planirate li se vratiti u Hrvatsku?

– Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. "I hope" (nadam se).

U Šibeniku sam se bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja. Inače sam stilist interijera i dekorater balona, a baloni, kao što znamo, usrećuju ljude. To je moj posao i životni cilj: biti sretan i činiti druge sretnima svojom kreacijom.

Hvala prijateljima

– Da. Moj dobar prijatelj iz Zagreba, moja velika podrška, bio je tu, uvijek uz mene, pomažući mi da izdržim. Kada sam se nakon nekih problema u poslovanju, kontrola i pritisaka, javila njemu i rekla: Krešo, ne mogu više. Pući ću. Idem vani, bilo gdje. On je rekao hej, imam jednu prijateljicu, upravo došla iz UK. Spojim te. Hvala Kreši i Kristini, do neba.

Također, sve što sam znala o UK-u, osim povijesti, TV-a i serija, ispričao mi je moj dobri prijatelj Zoran, koji je prije godinu i pol odlučio otvoriti tvrtku u Londonu i tamo organizirati svoj život. Iskustvo koje mi je on prenio, iznimno mi je značilo pri dolasku ovamo. Vjerovala sam da ovdje jeste moj mali dio svemira, zahvaljujući Zoranu. Hvala mu.

 

Naslovnica Život