Mozaik Showbizz

'TO JE MOJA ZEMLJA'

'Od ekipe liječnika sam dobio majicu dr. Milo Hrnić!': ovaj pjevač zna koliko ga Splićani vole i uzbuđen je zbog Poljuda, ali nam i iskreno otkriva koje ga pitanje oduvijek nervira

'TO JE MOJA ZEMLJA'

Legenda dubrovačke i hrvatske glazbene scene Milo Hrnić vrijedno radi na svom novom studijskom albumu, ali ga to nije spriječilo da se odazove i izdvoji vrijeme kako bi prozborio nekoliko riječi o glazbi koju priprema, o glazbenoj sceni, o nekim kolegama, ali napose o koncertu "To je moja zemlja“, koji se 9. lipnja održava na Poljudu i na kojemu nastupa uz brojne kolege - zvijezde poput Tereze Kesovije, Meri Cetinić, Prljavog kazališta, Dražena Zečića, Miroslava Škore, Thompsona

Kako ste se našli u priči "To je moja zemlja“?

- Navodno je bilo neko glasanje radiostranica u emigraciji i u nas, nisam siguran u to, ali mi je rečeno da su glasali za popularnost pjevača. Pristao sam kad sam čuo da je koncert humanitarnog karaktera. Imam svoju publiku u Splitu koja je jaka, a mislim da je pjesma koju sam odabrao zgodna za takvu vrstu koncerta i takvu vrstu nastupa, riječ je o pjesmi "Dobra večer, prijatelji“.

Zahtjevna je, ali očekujem da će sve lijepo proći. Uvijek sam najviše opterećen vremenskim prilikama kad je koncert na otvorenome, ali gledao sam prognozu, očekujem lijepo vrijeme. Konačno!

Očekujete da vas splitski fanovi neće razočarati?

- Nisu me nikada do sada razočarali. Oni su jednako vjerni, toliko pjevaju da ih ponekad na koncertima moram pitati: Mogu li vam i ja nešto zapjevati? A onda oni odgovore da mogu, a čim ja počnem pjevati oni nastave, ha ha...

Dakle, 'kemija' još uvijek postoji?

- Tako je, kemija postoji. Smatram da sam profesionalac, ali čovjek nikada ne može predvidjeti neke situacije. Zato je jako bitno da se svi skupa dobro pripremimo da to uspije.

Imate li još uvijek tremu, nervozu?

- Imam nervozu pred svako putovanje. Imam već i godina, ali držim se kondicijski dobro koliko god mogu. Međutim, moje su pjesme poznate po nekim rasponima jer pjevam kroz čak dvije oktave. To je naporno! Kad traže od mene da pjevam dva sata bez pauze, to je ipak jedna vrsta "maltretiranja". Vrlo je naporno i teško mi pada.

S čime se kao profesionalni pjevač još uvijek niste naučili nositi?

- Nisam naučio nositi se s amaterizmom. Financije su danas ogroman problem svakome. Ljudi štede, štede na kvaliteti ozvučenja, štede na ovome, onome, i onda ti kažu: "Ajde ti, pa pjevaj!“ Čujte, ako je ozvučenje tako loše da me publika "nadjača“ i da ja ne dominiram situacijom i atmosferom, to su vrlo nezgodne okolnosti.

Kaže Mišo Kovač „pjevanje nije trčanje na 100 metara“. Što je vama pjevanje?

- Sve vam je ista stvar. Ako se održavate, možete biti sportaš na dulje vrijeme. Moram njegovati glasnice, nije me sram reći da, ako treba, koristim i inhalate, veliki sam meteoropat. Smeta mi vrijeme, pogotovo kad je oblačno i kad se sprema nevera. Ti momenti su mi najteži za pjevati.

Kako se onda nosite s ovim vremenom, s ovom "jeseni usred proljeća"?

- Osjećam se loše. Svaki Božji dan je kiša, svaki Božji dan je oblačno, pa dođe malo sunca, pa se opet priprema nevrijeme. Nismo naučili na to, naučio sam se kupati u petom mjesecu, kao mladić sam se kupao za Novu godinu u Dubrovniku!

Kako dosta gledam CNN, vidim po njihovim izvještajima da je u stvari cijeli planet opterećen velikim oblacima, razne smjese koje dospiju u atmosferu formiraju neke čudne verzije oblaka koje utječu na klimu, utječu na raspoloženje, na cijeli smisao života. Događaju se velike plime i oseke, klimatske promjene...

U šali ste jednom rekli da ćete se obrijati kad prestanete pjevati. Niste se obrijali, znači nastavljate, radite na novom albumu?

- Istina! Ha ha... Znate u čemu je stvar?! Stalno me pitaju za brkove i to me užasno nervira, kao da su moji brkovi važniji od svega onoga što ja radim. Pustio sam ih u vrijeme kad su bili Beatlesi i kad su svi oni puštali brkove, i tako je to ostalo.

Što se tiče albuma, mislio sam da ga neću raditi jer kao glazbenik i pjevač kroz tekstove koje sam dobivao nisam pronašao inspiraciju. Sada mi je jedan mladi čovjek s jednog našega otoka poslao tekstove i ja sam izabrao njih deset, 12.

Strašno me motivirao, tu ima dosta poezije, alegorije, lijepih izraza, mašte... Kad dobijete inspiraciju, onda to teče kao voda, kao rijeke iz tebe! I bilo je odlično! Ali treba sve to producirati, treba aranžirati, treba napraviti taj završni proizvod. Ja imam mogućnosti sve to uraditi sam - što i radim. Ali to mi oduzima jako puno vremena, a ja jedva čekam negdje prošetati, jer sjedenje je "smrt" za organizam.

Ne želite otkrivati imena skladbi s novog albuma, ali mislite da imate nekoliko hitova?

- Da, siguran sam da imam jedno dva, tri hita. Cijeli album je vrlo kvalitetan. Vidio sam to po reakcijama ljudi koji su ga imali priliku čuti. Nekima su došle suze na oči. Čak ima i tema koje nikada nisu opjevane, barem ja nisam čuo. Bit će vrlo interesantno pratiti reakcije publike. Nitko neće ostati indiferentan.

Kad izlazi novi album?

- Problem je u tome što imam koncerte, i to me ometa. Ako odem i dođem s koncerta, dva dana nisam ni za šta, a treba raditi. Međutim, ako bih uspio završiti do jeseni, ne rane, nego sredine jeseni, bio bih zadovoljan. Imam odličnu energiju, podnosim teškoće maksimalno koliko mogu, iako dobro znam koliko mi je ponekad teško kad stvari ne idu kako bi trebale ići – ili zbog tehnike ili zbog ovoga, onoga...

Uglavnom, pokušavam dati najbolji dio sebe svugdje, to mi je moto: "Daj najbolji dio sebe, večeras, tu gdje jesi, gdje si došao – bio na selu ili bio u gradu!“

I publika će to cijeniti?

- Publika to cijeni. U Novalji na Pagu, gdje sam koncert održao još u bivšoj državi, bio sam prije godinu dana i dočekalo me osam tisuća ljudi! Došli su neki doktori iz Slovenije, iz Rijeke... svi u majicama s mojom slikom. Na majici je pisalo "doktor Milo Hrnić“, ha ha... Poklonili su mi jednu takvu majicu i čuvam je za uspomenu.

To je bila predivna atmosfera, predivno su pjevali, osjećao sam se kao da sam negdje na nekom važnom svjetskom koncertu! Inače, gdje god dođem, bude dosta ljudi.

Čeka vas radno ljeto, zar ne?

- Da. Unatoč ograničenim financijama za veći broj koncerata, ljudi me zovu i zahvalan sam Bogu što je tako. Sretan sam što me ljudi vole, sretan sam ko grlica. Smatram da sam jako, jako, jako normalan čovjek koji je na zemlji.

Živim skromno, doma sam s obitelji, s prijateljima... Ljudi koji su me pratili po 30 godina su sa mnom, to nije stalni posao pa da smo na radnom mjestu svaki dan, ali ipak smo prijatelji.

 

S kojim ste kolegama s glazbene scene najbliži?

- Ja sam vezan za ljude koji su oko mene, oni su mi važniji nego neki drugi pjevači. Glazbena scena u Dubrovniku polako pada. Hoteli i drugi objekti angažiraju po jednu osobu da nešto tamo "svirucka", a to nije to, nema motiva, ne podržava se... Danas teško možete naći jednog profesionalnog, dobrog bubnjara.

Što vam se čini od hrvatske glazbene scene?

- Mogu biti otvoren i iskren pa reći kako osjećam da su došle neke pjesme koje genetski, kulturološki ili bilo kako ne podsjećaju na ovaj ambijent u kojem živimo. Uvijek se vezujem na onaj Split otprije. Taj Splitski festival nekada je dominirao cijelom scenom bivše države. Danas imamo copy-paste nekih stranih stvari, to je jednostavno otuđenje od onoga nečeg našega. Onda se ljudi čude kako se prihvaćaju neke stvari koje dolaze s istočne strane?!

Nedostaje li Dalmacije, Mediterana u današnjim pjesmama?

- Nedostaje! Evo konkretna stvar: svi su pisali za Olivera, ali najuspješnije uratke za njega napravio je Runjić i oni će živjeti najduže! Čast iznimkama, ali Runjić je znao pogoditi u srce, u bit, u našu genetiku... Jer galeb je galeb! Naime, živimo u jednom posebnom ambijentu.

Neki dan kad je bilo sunčano, sve je propjevalo sa stabala – i kosovići i sve druge ptice. Svi pjevaju, svi se vesele, radosni su kad je lijepo! Sve to je utkano u biće čovjeka koji živi u Dalmaciji. Znači, važno je ne "odlijepiti se" od toga, nego na tome graditi svoju vlastitu umjetnost, svoj vlastiti izričaj, i to je to.

Kad ste spomenuli ptice, „tići Gundulići“ ostali su bez svog maestra Đela, Đela Jusića.

- Da, zvali su me odmah čim se to dogodilo. Ja sam bio samo jedan dio njegove glazbene i životne priče. Kako je to počelo? Došlo je vrijeme u onoj državi da je jedan od članova Dubrovačkih trubadura morao odslužiti vojni rok, mislim da je to bio Laci, a Đelo je napravio jednu tešku pjesmu - kvalitetnu pjesmu, ali tešku za izvedbu "Znam da ima jedna staza“.

Godine 1970. bio je u Opatiji međunarodni festival i ta pjesma odnijela je prvu nagradu stručnog žirija. To je bio moj debi, tu sam bio – što se reče – "zelen ko trava“! To je Đelo napravio, a nakon pet godina napravio mi je pjesmu „Moja Ane broji dane“ kad sam bio s Libertasima na Festivalu u Splitu, i to je postao evergreen.

Nakon toga smo Đelo i ja tu i tamo radili još nešto malo, ali ne više jer se on bio odselio iz Dubrovnika u Zagreb. Njegov najbolji životni uradak u svakom su smislu Dubrovački trubaduri. Tu je on dao najbolji dio sebe i na neki je način zadužio Dubrovnik i Hrvatsku.

Spomenuli ste CNN, gledate li domaću televiziju?

- Vrlo malo.

Zašto?

- Zato što mi treba dobro raspoloženje. Jer, kad bih gledao našu televiziju, ljutio bih se!

Što vas ljuti?

- Svako malo su neke budalaštine. Ako vidim da je „sjaj i glamur“ na televiziji, a u stvarnosti nije, to mi smeta. Daj vrati se u „Malo misto“, idemo nešto najnormalnije raditi na televiziji! Na televiziji samo izlaze problemi, problemi, problemi - problemi koji se ne rješavaju.

Ponavljaju se neke priče, ali samo s različitim sudionicima i onda sam shvatio da sam najsretniji kad to ne gledam. Pogledam CNN samo da čujem što se događa u svijetu.

Kažete „Malo misto“, nedostaje li onda neka dobra serija na televiziji?

- Osjetljiv sam na neke stvari. Upotrebljavamo neke izraze i neke akcente koje prije nikada nisam koristio – naglašava se druga polovica riječi i tako dalje. Nema brzosilaznog akcenta, nema ovog, nema onog... Čini mi se da su ulica i žargon ušli u sve pore društva i u sve medije, nema stručne kritike.

 

Opuštanje i Remetinec

Kako se najbolje opuštate?

- Pravo moje opuštanje je uvijek bio ribolov, amaterski ribolov, ali i sportski angažman. Ali s obzirom na to da sam izgubio svoj brod u ratu, odrekao sam se toga, uzeo sam opremu za studio i sad ne uživam.

Ne uživate?

- Kako ću uživati zatvoren neđe u nekoj sobici? Sâm sam sebe kaznio, ne treba mi Remetinec, ha ha...

 

Naslovnica Showbizz