Mozaik Showbizz

Ponosna na svoje korijene

Zanosna HTV-ova voditeljica bila je druga pratilja na izboru za Kraljicu Hrvatske, ali to nije bio 'njen đir'; Kompletno je okrenula ploču, otkrila nam je i svoju najveću strast

Ponosna na svoje korijene

Otkako se pojavila na televizijskim ekranima, voditeljica Vijesti HRT-a Maja Tanasovski (32) dobiva same komplimente za svoj rad. Staložena, britka na jeziku i ugodne boje glasa, oduvijek je voljela istraživati, pa njezine prijatelje i obitelj nimalo nije iznenadilo kad je zakoračila u svijet medija, iako su je životne staze jednom čak odvele na natjecanje za izbor ljepote.

Njezin je tata iz Sjeverne Makedonije, a Maja je prva u obitelji koja je rođena u Hrvatskoj te je jako ponosna na svoje korijene. Diplomirana novinarka kojoj je velika želja jednog dana raditi kao ratna izvjestiteljica, velika je obožavateljica putovanja pa je tako proputovala čak 47 zemalja, od toga njih 20-ak u Africi o čemu planira snimiti i dokumentarac.

Trenutno vas gledamo u jutarnjim vijestima u sklopu emisije 'Dobro jutro, Hrvatska'. Padaju li vam teško rana buđenja?

- Teže mi padaju ranija lijeganja. Noćni sam tip i uglavnom nikada ne bih išla na počinak prije ponoći, a sada mi je to obaveza. Recimo da mučim muku s promjenom dosadašnje navike. Nekad mi uspije, nekada ne, ali istrenirala sam se funkcionirati i s nekoliko sati sna. Nije lako opustiti se kada znaš da se trebaš probuditi najkasnije u 5 ujutro i biti na poslu već u 6, jer prve vijesti kreću u 7 sati. Prije toga prethodi odlazak u garderobu, šminkeraj te sama priprema vijesti. U tom procesu nisam sama - tu je i backurednik i realizator, bez kojih bi bilo iznimno teško raditi vijesti uživo svakih pola sata. Treba razgibati i govorni aparat i po mogućnosti pozdraviti gledatelje sa smiješkom.

Kako izgleda rad u informativnoj redakciji HRT-a?

- Dinamično. Potrebna je konstantna fokusiranost na više frontova. Treba pratiti vijesti iz zemlje i svijeta, sve događaje taj dan nadopunjavati s najnovijim informacijama s terena. Kada dolazi koji materijal, slika, ton, što je rečeno na presici, sjednici... U stalnoj si komunikaciji s lancem ljudi, od novinara, urednika, fonetičara, lektora, montažera, režijom. Stresne situacije su česte. Situacije 5 do 12, kada minute i sekunde čine veliku razliku.

Je li stresno bilo raditi kao honorarac?

- Da, no u profesionalnom smislu, odnosno načinu rada, nema razlike. Obujam posla također je jednak. Situacije iste. Da mi je bilo stresno, osvijestila sam tek kada sam prestala biti honorarac. Kao stalno zaposlen ipak imaš određenu zaštitu, prava i sigurnost. Manje si na iglama. Tada, bar ja, strahovala sam od krivog zareza. Bez obzira koliko si siguran u sebe i u to što radiš.

Što ste prvo napravili kad ste doznali da ste dobili stalan posao?

- Iskreno, ne sjećam se. Ali sigurno sam odahnula i vjerojatno nazdravila. Nas desetak, koji smo zaposleni u istom valu, s prvom plaćom počastili smo kolege iz informative. Bilo je lijepo druženje. Sjećam se što sam napravila prije nego što sam saznala. Veliki tulum kod sebe u stanu, koji je ujedno, nažalost, bio i pozdravni za neke kolege koji su otišli na neke druge poslove i medije.

Tko vam je dao najljepši kompliment na HRT-u?

- Eh, tu vrijedi ona - ako te previše ljudi tapše i komplimentira, znači da nešto ne radiš dobro. Bitno mi je od koga dolazi lijepa riječ ili savjet. Nekad mi više znači konstruktivna kritika. Potreban mi je feedback ljudi koje poštujem i cijenim profesionalno. Ne mogu uvijek biti sigurna koliko je to što radim dobro iako svaki put dajem najbolje od sebe.

Osim što vas gledamo kao voditeljicu, radite i reportaže. Jednom ste prilikom tako snimali i zatvorske uvjete u Remetincu. Je li bilo teško ući s kamerama u zatvor?

- Na terenu nisam bila više od pola godine. Malo mi i fali, moram priznati. Dozvolu od Ministarstva pravosuđa sam dobila bez ikakvih problema i dogovorila se s ravnateljem zatvora. On je odgodio posjet za dva dana, što me brinulo oko prikaza realne situacije. Protokol je bio jako strog. Kontrolirala nam se ruta kretanja i ono što snimamo. Pokušalo se na neki način nametnuti što bi bilo dobro spomenuti ili snimiti. Prva ćelija u koju smo ušli je bila svježe obojena. Dok smo snimali, u kadar je ušao žohar napola obojen u plavo. To je samo po sebi dosta reklo. A i kasnije kod uzimanja izjava. Uspjela sam dobiti što sam htjela. U takvim situacijama bitne su pregovaračke sposobnosti i razumijevanje psihologije ljudi kako bi istina nekad i neprimjetno izišla.

Na koje ste svoje priče najponosniji?

- Na one koje su nešto potaknule, promijenile. One koje su nekoga usrećile ili čak zabavile. Rad u Africi iskače. Priča o posljedicama 40-godišnjeg rata u Sudanu i djeci ulice, priča o plemenima Omo doline u Etiopiji koja žrtvuju djecu u 21. stoljeću (Mingi praksa), intervjui s djecom vojnicima u Ugandi... Zatim priča o MuayThai borcima na Tajlandu. Priča o majkama ovisnicama, sve priče o marginaliziranima, obespravljenima. Priče o malim pacijentima, o preživjelima, o svakodnevnim borcima emotivni su izazov.

Proputovali ste čak više od 20 afričkih zemalja s putopiscem Davorom Rostuharom. Kako je izbor pao da vam prijevozno sredstvo bude ni više ni manje nego motor?

- Motor je bio logičan izbor zbog vremenskog i financijskog ograničenja. Automobil koji bi mogao izdržati takav put nismo si mogli priuštiti, a biciklom ne bismo stigli napraviti sve što smo zamislili niti bi bilo moguće svladati zahtjevniji teren. A o javnom prijevozu nismo htjeli ovisiti.

Odakle ta velika strast prema Africi?

- Odmalena. Doživljavala sam je mistično, daleko, divlje. Privlače me mjesta gdje još uvijek postoji prostor koji nisu dotakli krakovi sistema. Nekako imam dojam da je tamo sve moguće. Da je nekako stvarnije. Da je najbliže onom iskonskom. Na fakultetu sam se i politički zainteresirala za afrički kontinent. Magistrirala sam na temu geopolitike Afrike.

Kako su djeca u Africi reagirala kad bi vas vidjela, što su vam sve govorili?

- Uvijek sa smijehom i oduševljenjem. U početku je to bilo klasično žicanje - 'money, money', 'dolar, dolar', ali nakon nekog vremena, kad izgubiš tu patinu turista i stranca, kad te put i zemlja uzmu, postaješ njihov i to prestane. U nekim selima i plemenima, mala djeca su se znala i rasplakati jer bi im to bilo prvi put da vide bjelkinju.

Jeste li razmišljali o tome da napravite dokumentarac o vašim afričkim putovanjima?

- Jesam. Imam sate i sate neobjavljenog videomaterijala, koji samo čeka i tiho me zove. Ali u Afriku se moram vratiti. Više puta. Ostala je još recimo polovina. Voljela bih nekako zaokružiti i dovršiti cijelu tu priču.

Od koga ste naslijedili ljubav prema putovanjima?

- To nitko ne zna. Moji baš nisu od nekih putovanja. Mislim da moja ljubav prema putovanjima dolazi iz moje želje za slobodom, promjenom. Na putovanjima nekako brže spoznaš sebe i druge. Izađeš iz okvira i uloge. Sve je brže. To je kao život na speeddialu.

Zanimljiv detalj u vašoj biografiji je onaj da ste sudjelovali na izboru za Kraljicu Hrvatske gdje ste proglašeni drugom pratiljom i princezom medija. Jeste li se vidjeli u svijetu mode ili je to bila prolazna avantura?

- Odmah sam uvidjela kako to nije moj đir. Prvi i posljednji casting bio je taj izbor za kraljicu Zagreba i kasnije kraljicu Hrvatske. Meni je to bio jedan od načina da steknem dodatnu dozu samopouzdanja i da lakše prođem kroz transformaciju iz djevojčice u ženu te da mami dam princezu koju je cijeli život priželjkivala.

Što vas može rastužiti, a čemu se uvijek iznova radujete?

- Nepravda. Zlo. Ljudska glupost. Očekivanja. Radujem se susretima s dragim ljudima i putovanjima.

Naslovnica Showbizz