Mozaik Showbizz

članovi Hajduka

'Što se imam bojati? Što me nazvao smećem?: s nagrađenim novinarima N1 pričali smo o sukobima s političarima, uspjehu, navijačkim prijetnjama...

članovi Hajduka

Prošli tjedan završio je podjelom nagrada Hrvatskog novinarskog društva i po reakcijama koje su preplavile društvene mreže ove godine dobili su ih “novinarčine” s terena, reporteri i komentatori koji uživaju veliku simpatiju i odobravanje čitatelja i gledatelja. Među njima su i dva televizijska reportera, oba s TV N1: stasiti Hrvoje Krešić (38) je Novinar 2018. godine, a Ranko Stojanac (53) dobio je Nagradu za televizijsko novinarstvo “Marija Jurić Zagorka”, što je svakako veliki kompliment i za ovu mladu televizijsku redakciju.

- Nije da nije ponosan N1, jer imali smo dva nominirana od ukupno četiri u kategoriji “Novinar godine”, osim Krešića još i Novokmeta, a onda sam upao još i ja koji sam tu jedva godinu dana, a da prije toga 25 godina na HRT-u nisam dobio ništa – komentira Riječanin splitskih korijena Ranko Stojanac.

- Poharali smo, s obzirom na to da smo u odnosu na druge televizije mala krojačka radionica, takoreći obrt. Mnogi su se smijali kabelskoj TV, ali sad se više uopće ne smiju. Htio bih naglasiti da je ove godine stvoren sveopći konsenzus oko ovih nagrada. Za razliku od prošlogodišnjega laganog skandala kada je Ivana Petrović s Nove TV dobila nagradu za televizijsko novinarstvo, za izvještavanje iz Haaga sa suđenja generalu Praljku, kada je popio otrov, i kada je desetak novinara vratilo svoje nagrade HND-u, među njima Boris Pavelić, Vojo Mazzoco, Ernest Marinković, Drago Pilsel..., vrhunski novinari koji se nisu slagali s tim izborom, ove godine je opći konsenzus da je nagrađena najjača ekipa - u ovom trenutku, naravno – govori Stojanac.

Kakav je osjećaj bio dobiti nagradu od svojih kolega?

KREŠIĆ: Naravno da je ogromna čast, ja uopće nisam očekivao da ću je dobiti. Ne znam je li bilo vidljivo, al' bio sam stvarno u šoku. Očekivao sam da će nagradu odnijeti Ilko Ćimić zbog svega što je otkrio prošle godine, on je definitivno najviše uzdrmao političku scenu. Velika je čast i pozitiva, a na neki način i odgovornost.

STOJANAC: Još uvijek sam pod dojmom i još uvijek stižu čestitke sa svih strana. Upravo zato što je od kolega, sjajan je osjećaj. Ja radim već “sto” godina, 25 godina na HRT-u je iza mene, uvijek sam bio u polufinalu i četvrtfinalu. Puno priloga su slali na natjecanja, ne samo pod kapom HND-a, stalno sam bio blizu - “joj nije prošlo” - i sve se svodilo na tapšanje po ramenima. A ja sam bio O.K., dobro, šta sad? Nagrade su za starije ljude, kao posmrtna pripomoć pred kraj karijere, da ti ublaže tugu šta ideš ća – tako sam se tješio dok sam bio mlad, ha-ha... Nisam puno razmišljao. U mojoj kategoriji su sad bila čak 22 novinara i kad sam shvatio da sam dobio, rekao sam sebi: “E ovo je baš dobro.” Baš zato što su je dali kolege. Ja od početka radim za sebe, za svoj gušt. I za nekoga tko će skužit moj đir, a ako mu se svidi, meni je drago. Draže mi je da mi je deset ljudi skužilo “foru”, nego da imam deset tisuća lajkova na Fejsu, razumijete me?

Kakve su reakcije okoline? Obitelj, susjedi?

KREŠIĆ: Super, nije prestajao zvoniti telefon dan i po, dva. Svi su bili jako pozitivno nastrojeni. Nije bilo ružnih komentara.

STOJANAC: Ljudima je još uvijek ta televizija “vau”, ja sam heroj u mom neboderu. Živim u neboderu od 21 kat, pa moram odgovarat na milijun pitanja u liftu. Što mislim o Plenkoviću i slično. Nonićima i bakama sam idol, idol starije populacije.

Na svečanosti dodjele nagrada, Hrvoje, održali ste jedan vrlo upečatljiv govor. Za one koji ga nisu čuli, kako biste ga prepričali?

- Bio sam iznenađen u tom trenutku nagradom pa sam “iz glave” govorio prvo što mi je palo na pamet i što mislim da je u ovom trenutku problem, ne samo našeg, nego i svjetskog novinarstva. To je – da smo se svi dobrim dijelom zbog društvenih mreža udaljili od svojih čitatelja. I da smo zaboravili koliku nam oni moć daju, koliko povjerenje imaju ljudi u nas. Koliko, ovisno o tome što im mi donesemo, oni mogu donositi važne odluke u svom životu. A sve zbog toga što smo u jednom trenutku počeli sve davati budzašto, uništili smo jedne poslovne modele, a nismo stvorili nove - čini mi se da jedan dio medija, pogotovo na ovako malom tržištu, ovisi o tome da nekog političkog ili gospodarskog moćnika vuče za rukav.

I da stalno mora potpisivati neki prešutni pakt. Bojim se da je to nešto što našoj struci, industriji, najviše šteti. I mislim da se to vidi i u jednom relativno novom fenomenu, koji nije samo hrvatski specifikum, porastu populizma, nekih antisistemskih stranaka i pokreta. Mislim da je jednim dijelom to odgovornost medija, jer nas naša publika, ljudi koji su se oslanjali na nas da smo njihove oči, uši i glas – nisu više prepoznavali kao njihov glas. Pa su se okrenuli nekima koji nude brza i vrlo bolna rješenja kako bi se riješili svojih frustracija. Mi smo doprinijeli rastu tih frustracija, osjećaju zapostavljenosti, nemogućnosti da se kaže što nekog muči, zašto, što ne valja. Mislim da su neki mediji postali dijelom establišmenta, više nego prije.

Koji vam je lani bio najdraži novinarski zadatak? Za koji ste prilog nagrađeni?

KREŠIĆ: Nerijetko u novinarstvu treba imati i sreće, što dokazuje zgodan događaj kad sam izvještavao sa samita o Brexitu iz Bruxellesa. Nakon što je on trajao i trajao, zaputio sam se s par kolega popiti piće. Blizu je bio trg Grand Place i odlučimo napraviti đir nakon pića, kad u jednom od kafića naiđemo na Angelu Merkel, Emmanuela Macrona te luksemburškog i belgijskog premijera kako piju piće, odmaraju. Okolo ih ekipa gleda, oko njih su “sigurnjaci” i nema nikakve drame, kordona uokolo.

Za stolom pored Merkel su sjedili neki ljudi, i mi smo sjeli, naravno. Fotografirali smo ih i objavili na Twitteru, Facebooku, poslali u svoje redakcije. Imam dosta čitan Twitter profil i zbog brze reakcije, a snimio sam i par videa i razgovarao s ljudima koji su sjedili do Merkel kad su se oni digli i otišli. Ja sam te večeri od toga gotovo napravio izvještaj. To su sutra prenijele apsolutno sve svjetske agencije, moje fotografije su se vrtjele na BBC-ju, CNN-u, sve uredno potpisane, pa Reuters, Assosiated Press. To mi je draga slika i drag događaj. Tko bi rekao da ćemo na njih naletjeti?

STOJANAC: Nagrađen sam zapravo za seriju priloga o propasti naših brodogradilišta, riječkog i pulskog. Znači, ne za jednu reportažu, nego za praćenje, javljanje uživo, za milijun toga jer iz dana u dan smo tamo visili. A i takva je N1, radi se puno intervjua i živih javljanja. S puno radnika sam razgovarao, s puno njih sam u dobrim odnosima, uspostavio sam “štokholmski sindrom”. Između mene i njih se stvorila jedna suluda povezanost. Iz prve su me odbijali, a onda, iz dana u dan, uspostavio sam prisne odnose, toliko da su me zvali doma. “Šta ima novog?” “Šta će bit s nama?” “Šta misliš?”...

Tisuće ljudi su prošle ispred mene, koji su otišli, dali otkaz, nisu više mogli izdržat. Ta lica, sarkastična na svoj vlastiti račun, to je bilo teško. Nagrađen sam praktički za svoju muku koju sam iz dana u dan gradio na njihovoj muci. A opet, nisam htio upadat u patetiku.

Jeste li se našli u situaciji da vam političari prijete ili utječu na vaše izvještavanje? Osim što vam je predsjednica čupala mikrofon iz ruke ili vama, Ranko, gradonačelnik Obersnel poručio da možete mikrofon staviti u dupe, što se vidjelo pred kamerama?

KREŠIĆ: Ne znam kako bih rekao, nisam to nikad osjetio na svojoj koži iako znam za neke situacije iz nekih starih vremena za koje sam saznao naknadno. Imao sam sreću da sam imao sjajne urednike koji su bili moja prva linija obrane. Neki političari su se trudili difamirati me pred nekim vlasnicima medija, urednicima, sve kao tobože prijateljski, “pa dajte, maknite tog malog, on vam čini štetu”, a ja bih bio “ujunio” upravo u neku priču. Nisam znao u danom trenutku i to nije utjecalo na moje pisanje, nego sam to saznao tek naknadno. Da je netko nešto meni radio o glavi.

STOJANAC: Ja sam s Obersnelom imao stalno problema, vani je izašlo tek deset posto njih. Mikrofon je piz...ija, mi smo imali ozbiljne političke sukobe, prekidanje snimanja, zvanja kući, vrijeđanja po portalima i novinama, ali nismo nikad prešli onu granicu privatnog. Mi smo se politički sukobljavali, pale su i teške riječi, ali moram priznati da mi je gradonačelnik čestitao na Korzu na ovoj nagradi. Iako me je mogao zaobići, ali nije. S njim je bila i njegova žena, vrsna pedijatrica, koja je u vrijeme kad smo imali najžešće sukobe liječila mog sina i bila je fantastična.

Otkad sam na N1, sukobi su na još višoj razini. Milan Bandić - nisam ni krenuo raditi za N1, na press konferenciji svađa s njim. S njim je šou program. Imao sam i s Plenkovićem, ali sam srećom otišao u Rijeku, njega sam ostavio da ga rješava Hrvoje Krešić, ha-ha. Imao sam i s Krstičevićem fajt, oko aviona, kad sam mu rekao da nismo mi na “ti”... Ali, nemojmo dramatizirati, pa novinari ginu, gube živote. Zbog vrijeđanja se ja ne sekiram. Moj otac je poginuo u ratu, što se ja imam bojati? Što me netko nazvao smećem? Dalmatinskim, četničkim, mrziteljem svega što je hrvatsko? Pogotovo je paradoksalno od kada sam na N1 – u Srbiji smo ustaška i američka TV, a u Hrvatskoj četnička, naravno govorimo o desničarima. Mi drugi znamo da je to televizija koja radi ozbiljan posao i izuzetno korektno. Ali ne možeš svakome udovoljiti.

Osjetite li nekada strah, što vas može uplašiti?

KREŠIĆ: Na počecima, u Novom listu gdje sam počeo raditi, radio sam priču o zbrinjavanju napuštenih pasa, neku malu gradsku priču s desete stranice novina, koja je meni bila velika kao cijeli svijet. Sjećam se točno trenutka kad sam morao nazvati nekog “zamjenika promoćnika pročelnika gradskog ureda za...” ne znam što, nekog vrlo nisko rangiranog u gradskoj strukturi. Meni su noge klecale od straha što ću sad ja toj osobi reći, a tih strahova, ili trema, ima kroz cijelu karijeru. To te prati i cijelo vrijeme ih moraš pobjeđivati. Da će sad doći “neko važan i utjecajan, stoput pametniji od tebe, tko te može poklopiti i da ćeš ispasti totalni idiot”. Zato se jako važno dobro pripremiti za temu, znati o čemu govoriš i u nekom trenutku - stisnuti petlju.

Jeste li imali strah od javljanja uživo?

KREŠIĆ: Nisam. Iz jednostavnog razloga što sam sam sebi objasnio u glavi, ne da me gleda sto ili 200 tisuća ljudi, jer onda ste gotovi, nego da je ispred mene komad mašine, neka kamera i da ću govoriti njoj kao svom prijatelju kojem želim nešto objasniti na neki razumljiv način ono što želim reći. Nikad nisam razmišljao što misle o meni dok sam pred kamerama.

STOJANAC: Nije me strah, osim za obitelj. Dok sam bio na HRT-u, imao sam ružne i užasne prijetnje, kad je i policija intervenirala. Ja sam navijač “Hajduka” iz Rijeke, pa sam imao veoma opasne, navijačke prijetnje. Moj mali trenira nogomet u jednom riječkom klubu i policija je čuvala njegove treninge, a ja sam tada bio u Slavonskom Brodu, pratio izbjegličku krizu, bilo je užasno. Radio sam izvještaje za “Gospićku skupinu”, sa suđenja Norcu 2000-ih godina, tad sam dobivao prijetnje telefonom, ali otkada se pojavio Fejs, to je vrijeđanje na dnevnoj bazi. “Srbočetniko, jugo-unitarističko-orjunaško smeće”, bez toga ništa. Al' to me nije briga.

Što mislite o autocenzuri? Čime biste se rukovodili u odlučivanju da nećete nešto objaviti?

KREŠIĆ: Uvijek je kriterij javnog interesa, dakle je li to nešto što je u interesu ovog društva, je li to neka činjenica važna za ovo društvo, da se zna, ili nije? Pored svega što učimo kroz praksu, čitanje, na kraju dana se sve svede na neki osobni osjećaj u želucu – jesam li napravio nešto dobro ili nisam? Je li sad to toliko važno ili nije? Postoje neke stvari koje, kad zbrojiš i oduzmeš, i nije najvažnije objaviti. Neki banalni prekršaj, jer postoji mogućnost da nemaš širu sliku. Ako je netko zaboravio platiti papirnatu vrećicu u dućanu, pa nećeš ga sad valjda zbog toga razvalit na naslovnici novina? Postoji neki osjećaj proporcija. Ali, svi mi znamo za bitne stvari, kad je nešto stvarno važno i kad je nešto u javnom interesu, jer to osjećamo u želucu. Boli nas želudac od nekih stvari. Znamo u sebi da je nešto loše ili dobro. Profesionalni i moralni kompas, naprosto znamo ako smo novinari.

Možete li usporediti uvjete za rad na N1 TV u odnosu na svoje prethodne redakcije?

KREŠIĆ: Ogromna je razlika u vremenu koje imam na raspolaganju. Kad radite za RTL, cijeli dan radite informativni program koji traje sat vremena i tu trebate utrpati sve što se u danu dogodilo, u politici, gospodarstvu, svijetu, crnoj kronici, kulturi, sportu, pa životne priče, turizam... i onda imaš javljanje uživo od 30 sekundi i prilog od minut i pol. I to je to. I to je veliki izazov i zanat, to moći napraviti. Sada imam vrijeme, mogu nadugačko i naširoko o nečemu pričati. Imam mogućnost više se posvetiti i postaviti sto pitanja jer vremena ima, to je ogromna razlika.

STOJANAC: Ne možemo uspoređivati te stvari. Ovim pitanjem otvarate Pandorinu kutiju, ja sam i otišao zbog neizdržive klime s HRT-a. Otkako je došla zadnja garnitura tamo, od pobjede Karamarka pa dalje, tu više nije bilo mjesta za ljude koji misle svojom glavom. Amen! Nije bilo života, kad sam dobio signale od pouzdanih ljudi da ne računaju na mene, ja sam počeo razmišljati o odlasku. Imao sam više ponuda, ali moj uvjet za N1 je bio hoću li moći govoriti što hoću? Kod N1 se može govoriti, otvoreno pričati, to vam može potvrdit i Hasanbegović. Imam apsolutnu slobodu!

Imate li još neostvarenih profesionalnih želja?

KREŠIĆ: Ima ih dosta, ima puno događaja po svijetu koje nisam pratio i volio bih o njima izvještavati. Volio bih raditi putopisne serije, dokumentarce. Imam osjećaj da smo se provincijalizirali kao društvo i da smo užasno opterećeni sami sobom. Drago mi je kad odem u Davos, ubit se od posla. Evo sad smo bili u siječnju, snimatelj i ja s tri kamere, i svaki dan smo bili u programu uživo, jedno dva, tri sata, jer smo se javljali i za Zagreb i Beograd i Sarajevo, a paralelno smo radili intervjue koje smo navečer pakirali u emisiju od sat vremena. Taj posao za svjetske medije radi po deset, 15, 20 ljudi. I bez obzira što smo padali s nogu: tamo je teško naći smještaj jer je neshvatljivo skupo i onda to znači spavati nekih 50 kilometara od Davosa; svako jutro za javljanje u 8 sati moraš ustati u 6, voziti se u gužvi ako je snijeg, i onda do navečer u 10 sati raditi, a između 11 i ponoć bismo krenuli natrag, na spavanje. Svejedno, gušt mi je naći priče i ispričati ih, čime se taj svijet bavi, što se u njemu događa, gdje smo mi u njemu, što želimo od njega? Sve te važne teme su mi izazov i volim raditi takve stvari.

STOJANAC: Pa, još nisam odlučio što ću biti kad odrastem, ha-ha. Ja sam počeo otkrivati televiziju kasno, u novinarstvo sam ušao u 27. godini kao sportski novinar na Radio Rijeci. Radio sam po stihiji, kasno sam krenuo s tom igračkom, televizijom, kad sam počeo razmišljati kako da što bolje kažem nešto u slikama. I najbolji sam počeo biti tek nakon 40-e, kad su moji već podobivali nagrade, ha-ha. To je bio strašan izazov. N1 je drugi izazov, morao sam više raditi uživo, u pucanj... neusporedivo s ranijim vremenom. Ciljevi? Nemam pojma! Svoju zvijezdu slijedim, kako kaže Oliver, to mi je najvažnije. Pičim po svom. Tko zna gdje će me put odvesti, ali – želio bih da imam force. Da – izdržim. Rukovodim se motom mog kolege novinara Andrea Marsanicha koji je upravo otišao u penziju, a radio je na Hrvatskom radiju u Rijeci: novinarstvo je jedan težak, odgovar i ozbiljan posao. A bolje i to nego raditi.

Imate li uzore, ljude koji vas inspiriraju?

KREŠIĆ: Uglavnom jako volim pratiti kolege vani, britansko novinarstvo općenito, ne samo TV, volim dozu istančane oštrine u javnom nastupu i hladnog humora. Poruke hladno isporučene. I obožavam rad Jeremyja Paxmana, sjesti, gledati i – učiti.

STOJANAC: Zvuči brutalno, ali puno više sam u ovom poslu imao prilike vidjeti onakve ljude kakav ne bih želio biti.

 

ŠTO MISLE JEDAN O DRUGOME?
Krešiću, što mislite o svom redakcijskom kolegi Stojancu?

- Apsolutno je zaslužio nagradu, stvarno je ostavio kosti pred 'Uljanikom'. U razgovoru sa svim tim ljudima imao je informacije koje je trebao imati, bio je u kontaktu sa svima, sve skupa još uspio priču ispričati na svoj način. Prepoznatljiv, njega se ne može zamijeniti za nikog drugog. I to je velik uspjeh,
Stojanac, što mislite o kolegi Krešiću?
- Fantastičan. Supermen. Clark Kent. Nadimak mu je Supermen, ali takav i jest. A1, top level novinara.

 

Naslovnica Showbizz