Mišljenja Završni račun

Završni račun

Frenki Laušić

Što je više 'uljanika', manji nam je standard

Završni račun

Ekonomija je složena igra, na makro i mikro razini, čiji su ishodi često nepredvidljivi, ali postoje i određene zakonitosti pod određenim uvjetima. Te zakonite međuovisnosti postoje između faktora kao što su visina proračunskog deficita neke države, visina javnog duga, te, na primjer, loših makroekonomskih politika i odluka vlada u toj državi. Problem je u tome što veći javni dug, u pravilu, vodi do većih kamata po kojima se zadužuje država, što onda znači i veće kamate za građane i poduzetnike. Dakle, skuplje kredite za sve, manje investicija i radnih mjesta.

Sukladno „zakonu međuovisnosti“, naime, svaki manjak u državnoj kasi se može financirati samo novim zaduživanjem (ako nema proporcionalnih prihoda od privatizacije), novo zaduživanje povećava javni dug, a loše politike poput davanja jamstava "Uljanik Grupi" koja nisu adekvatno kontrolirana dovode do plaćanja za ta jamstva koja se mjere u milijardama kuna. A to onda povećava budžetski deficit i javni dug. Toga smo se, Bogu dragom hvala, nagledali zadnjih 29 godina, a rezultat toga je da je javni dug države u jednom trenutku došao do razine od 86 posto bruto domaćeg proizvoda, što je za tranzicijsku krhku državu poput naše daleko previše.

Proračunska šteta

Ipak, prema posljednjim podacima HNB-a, dug konsolidirane opće države na kraju listopada (iskazan prema metodologiji ESA 2010) iznosio je 280,3 milijardi kuna, odnosno oko 75 posto BDP-a. U odnosu na kraj 2017., izračunali su analitičari RBA, dug opće države bio je niži za tri milijarde kuna (bio je manji za 1,1 posto), pri čemu je smanjena inozemna komponenta javnog duga (za 7,4 milijardi kuna), dok je unutarnja komponenta duga zabilježila rast za 4,4 milijarde kuna po osnovi povećanja duga središnje države. Dodatno, aprecijacija domaće valute u odnosu na euro (u promatranom razdoblju) utjecala je „pozitivno“ na nominalni kunski izraz duga budući da je više od 70 posto obveza opće države u eurima ili vezano uz euro.

Kako je to povezano s "Uljanik Grupom", pitate se. Evo ovako: S posljednjim danom 2018. plaćena su protestirana državna jamstva za "Uljanik" u iznosu od 2,5 milijardi kuna, što je do kraja godine utjecalo na pogoršanje salda općeg proračuna, a ujedno i na kretanje javnog duga. S obzirom na to da se radi samo o dijelu glavnice jer prema navodima iz Ministarstva financija u ovoj godini potencijalna obveza RH po drugom dijelu glavnica prema "Uljanik Grupi" iznosi oko jednu milijardu kuna, a nije plaćen iznos kamata koji se još treba servisirati, konačan iznos podmirenja jamstava će biti veći. Dakle, da nije bilo loše politike prema "Uljanik Grupi" (riječko brodogradilište "3. maj" i pulsko "Uljanik brodogradilište") u 2018. bi imali suficit, a ne deficit (iako se to još treba potvrditi) državnog proračuna, niti bi bilo budžetske štete u ovoj godini. A javni dug bi bio manji za 3,5 milijardi kuna, odnosno za jedan posto BDP-a. Dapače, kako stvari trenutno stoje, Vlada će možda prihvatiti prijedlog strateškog partnera (još nepoznatog) koji će trošak države u restrukturiranju "Uljanik Grupe" povećati za još nekoliko milijardi kuna.

Cijena zaduženja

Tu, pak, dolazimo do cijene zaduživanja države. Ministarstvo financija je prošlog petka investitorima na upis ponudila dva izdanja: obveznice dospijeća 2022. denominirane u eurima, te drugu tranšu kunskih obveznica dospijeća 2029. uz ciljani ukupni iznos izdanja oko šest milijardi kuna. Tako se Hrvatska na lokalnom tržištu dodatno zadužila za 500 milijuna eura na trogodišnji rok uz prinos od 0,66 posto, te za 5 milijardi kuna na rok od deset godina, te prinos do dospijeća od 2,41 posto. Iako se radi o rekordno niskom zaduživanju, može se postaviti legitimno pitanje bi li cijena zaduživanja bila niža da Hrvatska nije preuzela obvezu plaćanja minimalno 3,5 milijardi kuna na ime jamstava i da ne postoji bojazan od još nekoliko milijardi kuna troška. Odnosno, da se investitori ne boje da država koja sebi dozvoljava takve „pogreške“ mora u cijeni zaduživanja nužno imati veći premijski rizik u odnosu na, recimo, susjednu Sloveniju, koja se zadužuje uz cijenu od oko 1,06 posto. Naravno, Slovenija ima euro, pa je to odmah čini jeftinijom, ali ne za 1,24 postotni poen. Plus, takvim "greškama", poput "Uljanika", nikada nećemo doći do moguće konverzije u euro, ako već pričamo o tome. Završni račun, međutim, pokazuje da svako smanjenje kamata ostavlja više na računu građana poduzetnika, veće plaće i više radnih mjesta. Pa sad birajte.

Naslovnica Završni račun