Mišljenja Vijesti i konteksti

Vijesti i konteksti

Višnja Starešina

‘Aktivno sudjelovanje’ Vatikana u priznanju i opstanku Hrvatske

U poplavi knjiga u kojima političari i bivši političari nastoje fotošopirati vlastite uloge i opći izgled novije hrvatske povijesti, knjiga nadbiskupa Nikole Eterovića “Sveta Stolica i Hrvatska” (izdavač “Kršćanska sadašnjost”) nešto je sasvim drukčije. U njoj aktualni papinski nuncij u Berlinu, mons. Eterović, pozicionira i rasvjetljava presudnu ulogu Vatikana i pape Ivana Pavla II. u međunarodnom priznanju Hrvatske i značaj međudržavnih ugovora Svete Stolice i Hrvatske, u nas kolokvijalno poznatijih kao Vatikanski ugovori.

O ulozi Vatikana i Ivana Pavla II. u međunarodnom priznanju Hrvatske od 1991. do današnjih dana je ispričano mnogo priča i mitova: od srpskog mita o “velikoj vatikanskoj zaveri” protiv Srba, do različitih sjećanja tada značajnih političara i diplomata. Kada, primjerice, čitate memoare tadašnjeg francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa (Le Fil et la Pelote), o presudnim danima i noćima u kojima su se europski ministri vanjskih poslova podijelili oko pitanja priznanja Hrvatske (i Slovenije), imate dojam da je šef vatikanske diplomacije kardinal Sodano bio cijelo vrijeme na telefonu, diktirajući ton te rasprave. I da je odlukom tadašnje Europske zajednice o priznanju Hrvatske u konačnici upravljao Papa, a ne Francois Mitterrand, Helmut Kohl ili John Major. U knjizi mons. Eterovića, vatikanskog diplomata s višedesetljetnim iskustvom, koji je bio i izravni sudionik tih događaja, nema telefona, niti bilo kakvih političkih “pikanterija” iza pozornice. On tumači kako je nastala i na kojim se načelima temeljila tadašnja politika Svete Stolice prema raspadu više Jugoslavije, a koju je kardinal Sodano nazvao aktivnim sudjelovanjem za stvaranje “međunarodne suglasnosti” za priznanje Hrvatske i Slovenije.

Opći je temelj tog vatikanskog “aktivnog sudjelovanja” bio međunarodni utjecaj Katoličke crkve. “Sveta Stolica bila je u kontaktu s mnogim državama i to ne samo europskima”, piše Eterović. Dokument od posebnog značaja za postizanje “međunarodne suglasnosti” bio je Memorandum koji je kardinal Sodano 26. studenoga 1991. uručio svim veleposlanicima zemalja KESS-a (danas OESS), među kojima su uz europske države bili i Rusija (odnosno tada još Sovjetski Savez) i SAD. To je dokument oko kojeg je vatikanska diplomacija uz osobni angažman samog pape Ivana Pavla II. u sljedeća tri tjedna uspjela ostvariti “međunarodnu suglasnost” unutar tadašnje Europske zajednice, a potom i za šire međunarodno priznanje.

U Memorandumu nema nikakvih zavjera, već zabrinuta zbog sukoba na teritoriju Hrvatske, u kojima se najgrublje krši i duh i slovo Helsinške povelje o pravu naroda na samoodređenje, Sveta Stolica poziva međunarodnu zajednicu država da razmotre pravo na neovisnost naroda Hrvatske i Slovenije, uvjerena da je trenutak za to – prije Božića. U nastavku su navedeni pravni temelji za priznanje novih država, predložen model priznanja i definirane obveze novih država prema nacionalnim manjinama. Taj je memorandum uistinu ugrađen u odluku EZ-a o priznanju i postao je svojevrsni protokol za priznanje, dok su zaključci Badinterove komisije bili njegova operativna razrada. Time je, uz presudnu ulogu Vatikana, otvoren put da Hrvatska jednog dana ostvari svoju punu državnost u međunarodno priznatim granicama.

Vatikanskim ugovorima, sklopljenim između Hrvatske i Svete Stolice od 1996. i 1998. godine je pak zatvoren put da bez grubog kršenja međudržavnih sporazuma, u sklopu nekog novog neojugoslavenskog ili neokomunističkog političkog vala, dođe do puzajućeg sužavanja prava na slobodu vjeroispovijesti i do ograničavanja rada Katoličke crkve u Hrvatskoj. Dakako da mons. Eterović, kao obazrivi papinski diplomat to nikada ne bi tako definirao i javno objavio. To je moj zaključak nakon čitanja poglavlja o tzv. Vatikanskim sporazumima, koji su po svojoj formi i sadržaju jedan od uobičajenih modela reguliranja odnosa Svete Stolice i drugih država. A zaključak se temelji na povijesnim iskustvima i činjenicama.

Nakon raspada Austrougarske, Katolička crkva u Hrvatskoj sve do Vatikanskih ugovora nije imala ugovorno uređen položaj sa Svetom Stolicom. Kraljevina Jugoslavija je dugo odbijala sklopiti konkordat. Nakon što je 1935. konkordat napokon potpisan, njegovu je ratifikaciju srušila Srpska pravoslavna crkva. Vatikan nikada nije državno priznao NDH. U komunističkoj Jugoslaviji Crkva je cijelo vrijeme bila izložena više ili manje drastičnom progonu. I što se dogodilo nakon 2000., povratka bivših komunista na vlast i obnove jugoslavenske ideje u vidu “regiona”? Uz sve oblike svjetovnog razdržavljenja (vojska, policija, državna uprava, mediji) krenuli su napadi na Vatikanske ugovore. Kome su najviše smetali Vatikanski ugovori? Neokomunističkoj ljevici i tzv. nevladinim udrugama za promicanje ljudskih prava, koje su u hrvatskom slučaju i duhovno i izravno biološki ponikle iz laboratorija bivše JNA i KOS-a, prvaka totalitarizma i kršenja ljudskih prava. I to traje do danas. Što bi bilo bez Vatikanskih ugovora? Povratak na jugoslavenski model. Papu vjerojatno ne bi smijenili. Ali Bozanić bi morao paziti što govori i što čini.

Naslovnica Vijesti i konteksti