Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Split je vječni dužnik pokojnicima na Sustipanu

Ostala je ledina na kojoj se desetljećima nije uredilo ništa

Upravo na šezdesetu godišnjicu jednog od najmonstruoznijih razaranja ljudske baštine – i to u svjetskim razmjerima – rušenja staroga groblja na splitskom Sustipanu, ovome mjestu tragične povijesne sudbine bit će vraćen mir.

Sljedećeg tjedna otkrit će se spomenik pjesniku Tonču Petrasovu Maroviću, jednom od rijetkih glasova koji je tada kriknuo "nitko ne smije groblje rušiti" u antologijskoj poemi "Sonata za staro groblje na Sustipanu" prema zamisli kipara Lorena Živkovića Kuljiša, profesora na splitskoj Umjetničkoj akademiji.

U spomen na tridesetak tisuća pokojnika koji su pod sustipanskom travom ostali ležati, održat će se i Mozartov "Requiem", remek-djelo posvećeno sudbini od koje se ne može pobjeći – traženju vječnog mira nakon patnji ovozemaljskog života.

I premda su groblja kroz čitavu gadnu ljudsku povijest bila posvećeni prostori na kojima nam je svima jednog dana leći, pa su pošteđena historije razaranja kad god se to moglo – Sustipan nije bio te sreće. Premda je splitska povijesna "svetinja nad svetinjama".

Umjetnička djela

Od naseljavanja ljudi na ove prostore Sustipan je poželjno mjesto, nad klifovima na poluotočiću pod Marjanom pronađeni su ostaci antičkih građevina i sarkofaga iz starokršćanskog razdoblja, a u ranom srednjem vijeku ondje je podignuta jedna od najstarijih i najuglednijih benediktinskih opatija srednjovjekovnoga hrvatskog kraljevstva.

Sustipansku opatiju su povlasticama obasipali hrvatski vladari, njegovi opati bili su uz splitske nadbiskupe najcjenjenije osobe duhovnog života, a čak su i pape pokušavali utjecati na njihov izbor. U samostan se 1078. godine povukao Stjepan II., nećak kralja Petra Krešimira IV., koji je nakon kralja Zvonimira naslijedio hrvatsko prijestolje 1089. godine uz titulu "kralj Hrvata i Dalmatinaca" i nakon čije je smrti započeo rat za hrvatsku krunu.

U bazilici sv. Stjepana Prvomučenika, koja je dominirala poluotokom, postavljeni su antički stupovi s korintskim kapitelima iz Dioklecijanove palače (ili Salone), koji i danas rese malu crkvu istog titulara podignutu 1814. godine. Do 14. stoljeća sustipanska opatija ostaje bez redovnika benediktinaca, pa kompleks dolazi pod upravu Nadbiskupskog sjemeništa. Objekti su porušeni krajem 17. i početkom 18. stoljeća, a 1826. godine ondje je otvoreno groblje.

Do zatvaranja 1928. godine na Sustipanu su podignute brojne obiteljske grobnice ukrašene skulpturama poznatih umjetnika, poput Ivana Rendića, Šimuna Carrare, Artura Ferraronija, Josipa Bariškovića, Ivana Mirkovića, Tome Rosandića, Ivana Meštrovića i drugih. Bilo je to tipično građansko groblje na sasvim netipično lijepom mjestu s grobnicama plemićkih obitelji, među njima i posljednjih Marulića, te obiteljskim i grobnicama mnogobrojnih bratovština, kao i istaknutih Splićana i gradonačelnika: Gaje Bulata, Vicka Mihaljevića, Ante Bajamontija, Dujma Rendića Miočevića, Vicka Andrića, Josipa Karamana, Petra i Vicka Katalinića...

Ukupno je na Sustipanu bilo oko 400 zidanih grobnica, a sa zemljanim ukopima ondje je počivalo oko 50 tisuća Splićanki i Splićana.

Kako je krajem pedesetih godina prošlog stoljeća vlastima palo na pamet da započnu rušenje staroga groblja, ni do danas nije razjašnjeno, uglavnom oko takvog prijedloga Općinskog savjeta za kulturu razišla su se mišljenja, no utiho, pa su se izostankom s kobnog sastanka izbjegli očitovati akademici Milan Prelog, Andro Mohorovičić i Cvito Fisković kao direktor Konzervatorskog zavoda, a izdvojena mišljenja imali su Vladimir Rismondo, Ksenija Cicarelli te Duško Kečkemet, koji se jedini oštro suprotstavio uništenju groblja.

Zaprepašteni Krleža

Barbarski pir je započeo: dinamitom su rušene stare grobnice, kiparski radovi mrvljeni su macama i mašklinima, ostaci pokojnika i kameni fragmenti bacani su u more, željezne kovane ograde prodavane na otpadu, noću su pljačkane grobnice, vrijedne mramorne ploče čak su ugrađivane i na privatne kuće, a uklonjena su i 74 čempresa pod izlikom da ih je napao – potkornjak!

Baš se tih dana u Splitu zatekao i Miroslav Krleža, koji je posjećujući stare gradove po svijetu običavao meditirati na njihovim grobljima. Zatekavši vandalsko razaranje na Sustipanu, zaprepašten je pobjegao domaćinu Živku Jeličiću te mu poručio da će "ako ikad više dođe u Split svratiti samo do njegove kuće".

Sumanuta akcija je završila, tijela pokojnika su izvađena tek djelomično, dvije trećine ih je ostalo pod zemljom i tek kad bi jaka bura prevrnula koji preostali čempres, korijenje bi izvuklo i njihove kosti. Zgroženi T. P. Marović nazvao je to mjesto pravim imenom: "Judina ledina". I ostala je ledina na kojoj se desetljećima nije uredilo ništa, tek bi se na Dan mrtvih održavale zadušnice i palili lumini za one hiljade zaboravljene pod zemljom.

Organizirali su se na ovom prelijepom kutku raja zadnjih godina i vrlo kvalitetni ljetni koncerti, no kad čovjek promisli kakvo je to mjesto, neizbježno je zaključiti kako su takva događanja baš ondje, na travnjaku koji prekriva masovnu grobnicu, vrlo bizarna, blasfemična i stravična...

Umorstvo mrtvih na Sustipanu, šezdeset godina poslije, ne smije tražiti osvetu, prebiranje po imenima krivaca ili bijes zbog šutnje tadašnjih utjecajnih ljudi. Ne, gotovo je, čin ludila je izvršen i više se ne može ispraviti. Split Sustipanu može još dati samo ono što jedino vrijedi: spomenik zaplakanom pjesniku, dostojanstvo iskrene sućuti i obećanje konačnog mira. I glasno kazati: ne zaboravilo se i ne ponovilo se!

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE