Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Festival mediteranskog duha u sezoni berbe novca

Ljetni Split poprište je pravih uličnih bitaka koje redovito završavaju na štetu građana, bilo da je riječ o gradskom središtu iz kojeg su ih izbacile gužve, nedostatak javnih sadržaja, skupoća, gašenje butiga i gomilanje bofl-ponude, bilo da je riječ o začepljenim ulicama, neurednim plažama, komunalnom neredu, kiču i redikuloznosti ponuda gradskog turizma, te jadu splitskog izvanturističkog razdoblja kad je grad pust, zatvoren i mračan. Jednako skup kao i ljeti.

Kroz ta dva dominantna razdoblja jedna ekipa u tišini, marljivo i za male novce priprema početak ljeta – za građane, onu tišu većinu koja i sredinom lipnja ima vremena za kulturu i druženje jer ne mora nosati lancune i tacne, klanjati se fureštima i boriti se za metar više štekata. Oni ne rade biznis i u očima predvodnika splitske turističke raskalašne tranzicije nisu ciljana ni pažnje vrijedna skupina, jer niti privređuju turizmu, niti od njega žive, niti koriste ičemu u sezoni berbe para.

Toj većini ljeto počinje negdje sredinom lipnja, kad zapada sunce, pa tiho u sumrak hodočaste na najvažniju i najčistiju gradsku kulturnu manifestaciju – Festival mediteranskog filma. Prema ljetnom kinu "Bačvice", u "Zlatnim vratima" (zanimljivo, u dva epicentra turistička: najpopularnijoj plaži i srcu Dioklecijanove palače), od ove godine i k Domu omladine, kroz desetak dana slijevaju se potočići građana u majicama, kratkim hlačama, japankama i ljetnim veštama kako bi gledali filmove od kojih velika većina nikad neće postati blockbusteri niti doživjeti prikazivanje u komercijalnim kinodvoranama. Vjerojatno posjetitelji ovog festivala ne bi nikad čuli za njih, filmove koji nastaju u Libanonu, Izraelu, Maroku, Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Grčkoj, Turskoj...

Na obalama mudrog mora koje je izrodilo suvremenu civilizaciju sa svim velikim religijama i filozofijama, nastaju filmovi koji se i danas bave sličnim temama, a u čijem je središtu uvijek čovjek i njegova pitanja. U kojima je, u usporedbi s milijunskim produkcijama, nevjerojatno malen broj mrtvih, nema čudesnih i skupih efekata, ponekad prođe cijeli film bez jednog jedinog pucnja, čak se i ne izgovara ono amerikansko "I love you" svakih desetak minuta, a katkad znaju i upilati, pa ti dođe da zakunjaš. Zar i to nije mediteranski?! Sve zlo u tome!

Filmovi su ovo čija namjena nije - barem tako laički i iz razgovora s prijateljem i filmoljupcem Slavenom shvaćam - okretanje svijeta naglavce, nisu pretenciozni, niti će zaraditi milijune, no bore se na terenu koji je tipičan za Mediteran: za ideju. Dogodi im se da traju i po ure više, da su ponekad i zbrkani, ali sve im se može oprostiti jer su ljudski, inteligentni i duševni. A znaju biti i veoma prodorni, poput ovogodišnje hit-trojke, talijanskih "Sitnih riba", filma koji se bavi regrutiranjem mladih napuljskih mafijaša, Sorentinova "Loro – Oni" o besmislu Berlusconijeve populističke vladavine obilježene najnižim strastima i španjolskog "El Reino – Vlast" o korupciji političara: svi su slika i hrvatskog društva. Prava trešnja na filmskoj torti su i kratkometražne "Ješke", kao uvodi u "pravi" film, vrlo često prvi koraci budućih filmskih umjetnika koji znaju biti neodoljivi zbog spontanosti, dubine i bliske teme, oni su poput poetskog intermezza koje umiri gledalište pod borićima i pripremi ih na gledanje dugog metra.

Pored filmiranja, postoji i druga komponenta koja se sjajno nadovezuje na sjedenje u mraku, a neizbježno prati ovaj festival – druženje nakon projekcija, susreti s nekim ljudima i nakon cijele godine dana, čak od prošlog festivala, začin su filmskog festivala. Nije ljubav Splićana prema kino-projekcijama na otvorenome novoga datuma – sljedeće godine bit će ravno stoljetnica od prve splitske kino-projekcije na otvorenome, koju je u svibnju 1920. organizirao Špiro Tocilj pred svojom kultnom kavanom "Na novoj obali". Već prve večeri vlast je zabranila javne projekcije jer je zbog velike navale građana bio - zakrčen promet lukom!

Festival mediteranskog duha zapravo je spektakl druženja, pri čemu su filmske projekcije poput uvodnog predavanja. Dvanaest godina ovaj užitak gledateljima pričinja ekipa okupljena oko Alena Munitića, čovjeka čija je, izgleda, glavna misija da ostane u sjeni. Bez crvenih tapeta, reflektora, s mikrofonom koji često otkaže, neposrednošću i skromnošću privlače redovito dvadesetak tisuća gledatelja u desetak dana trajanja festivala.

Ako FMFS rade bez pompe, što bi se tek moglo reći za projekt "Kino Mediteran", čiji je cilj oživjeti kinodvorane i dovesti filmske programe u mala mista na obali i otocima. Tijekom cijele godine Munitić i družina misionare po pustim mjestima i škojima, pa organiziraju projekcije kojih je u prošloj godini održano 702, a filmove je gledalo 48.628 ljudi! Istih ljudi koji da nema splitskih filmskih propovjednika ne bi pogledali niti jedan od tih filmova...

Naravno, kao i svi uspješni projekti, i FMFS je godinama imao nestabilne financijske potpore od vlasti (Grad daje trećinu novca manje nego prije), a lani je zamalo izbačen iz šumice iznad Bačvica, koju je okupiralo propalo gradsko filmsko poduzeće, sada u privatnim rukama. Organizatori su ipak maksimalno korektni, teško je i povjerovati da karta od prvog Festivala nije poskupjela i još uvijek iznosi 20 i 25 kuna.

Možda ovog Festivala, koji je jedna od zadnjih bova za koju se drži splitska kultura (uz jednako uspješni "Pričigin") već ne bi ni bilo da nema prije spomenutog projekta "Kino Mediteran", od njega se hrani, ne od potpore institucija! Eto, toliko sve visi o tankoj niti. Jedna teška obiteljska drama s koje svakog ljeta odlazimo sretni.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE