Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Usprkos najezdi turističkih skakavaca, Splićanima grad nikada nije bio dosadniji

UVIK KONTRA
Bune se stanari jezgre već dugo

Splitsko turističko čudo izgleda još nije došlo do vrhunca; premda je nekadašnja službena strategija prijestolnicu istočnog Jadrana pečatirala kao 'tranzicijsku' i 'industrijsku', kad smo ostali bez strategije i konačno se domogli pristojne ceste i interneta, život je odredio nešto drugo - prestali smo biti Grad, a postali 'poželjna destinacija'.

Kad razuman čovjek čuje kako njegov tinel nazivaju 'destinacijom', trebalo bi mu doći slabo. Ali Splićani su se brzo snašli i nakon što su zamalo pocrkali od gladi kad su propale (čitaj: popljačkane i uništene) sve firme i industrija, omotali su se traveršama i oboružali krpama pa postali nenadjebivi ugostitelji, sobarice i rentijeri. Nastala je čitava paleta novih poslova, a meni su najzanimljiviji neki fini likovi koje poznajem, a između dočekivanja, služenja, prijevoza, pranja, peglanja, klanjanja izabrali put bonvivana: subotom ujutro sretneš ih na kavi sa snopom ključa kakav nema ni sveti Petar i dva, tri mobitela, pa samo rapoređuju. Oni su ljudi od povjerenja, pa za gazdu drže hrpu apartmana i biraju brojeve, kako bi se to hrvatski reklo, autsorsaju. 'Ti ćeš ih dočekat, ti ćeš očistit apartman, naoštrit lancune i napečit cviće na stol, a ti se pobrini da dobiju sve informacije.'

Svi nešto zarade, a lipi šoldi ostanu i ovome meštru, velikom pontifeksu koji spaja potražnju s ponudom. Naravno, puno je više onih koji rade, i to teško, po najvećim vrućinama voze, tegle, nose i čiste. I premda roj turista koji dolaze vidjeti Split još uvijek raste, otprilike po stopi od pet posto, a najave su kako će i ove godine, za razliku od većeg dijela turizma u državi, splitski po broju gostiju kvasati, valja nam razmišljati i o onome danu kad špina počne curiti ravnomjerno, sudnjem času kad gostiju više ne bude za svih i u bilo kojoj buži.

Oblanda je kako cijeli grad živi od turizma, privatnih je iznajmljivača ravno 5726, a raspolažu s 22.421 posteljom, dok je u hotelima oko 3,5 tisuća kreveta. Znači, neka od turizma živi maksimalno 20 tisuća ljudi (samo od kreveta), pa neka je u uslužnim, trgovačkim i ostalim djelatnostima još 30 tisuća, doći ćemo, ugrubo i neslužbeno, do broja od 50 - neka je 60 - tisuća građanki i građana kojima je turizam najveći (ako ne i jedini) izvor prihoda. Opet je to manje od trećine. Zato je pitanje što očekuje onih ostalih 120 tisuća stanovnika (ako ih ima i toliko, jer su izvješća o padu broja građana strašna, no do popisa su još dvije godine), što oni imaju od velikog cirkusa koji u toplim danima zahvaća grad? Ali ne u financijskom, jer je očito i jasno kako se Split prehranjuje dobrim dijelom od turizma, nego u smislu kvalitete života.

Tanko je to tlo i veliki problem. Cijene kvadrata su prepumpane, cijena kvadrata u novogradnji na rubu grada je 2,3 tisuće eura! Tko to može priuštiti s uobičajenom hrvatskom crkavicom od plaće? Cijene svega ostalog skaču u nebesa, obično narodno pivo u gradu se ne može naći ispod dvadeset kuna, dec boljeg vina na suludih je šezdesetak kuna, a čak su i obične pizze bliže stotki nego pedesetki. Parking ne tražite, do luke se ne može, proizvode se dnevno tisuće tona škovaca, komunalni kaos sve izjeda.

Turističke zone šire se od jezgre na sve strane i ljudi se već poprilično muče da ostanu pristojni susjedi dok portuni u socijalističkim zgradama odjekuju u ritmu muzike za ples i sretnog kričanja svjetske omladine. Jer, napravimo digresiju, s obzirom na dobne skupine, a pretežu vrlo mladi gosti, jasno je kako ih Splitu privlače jefitni alkohol, party-izletići i gradska kupališta. Ako ih ne zanima povijesna baština, ostaje samo to jer je grad u smislu nekih događanja koji bi privukli zanimanje dođoša užasno dosadan.

Bune se stanari jezgre već dugo, njihov je život doista postao poput sudbine nekog kukca koji upadne u mravinjak. Zadnje, organizira se prosvjed protiv glazbenih, scenskih i sajmenih događanja u Đardinu, jedinom komadiću zelenila u povijesnoj jezgri. Nisam za to, jer je u perivoju kraj Grgura rijedak kutak zabave za 'urbane' građane tijekom ljeta, dovoljno udaljen od najbližih zgrada, no mogu shvatiti prosvjednike. Jer, čini se da je usprkos najezdi turističkih skakavaca, grad baš dosadniji nego nekad dok smo sami sebi tražili zabave. Dosadniji svojim građanima, onima koji nisu okupirani turizmom i ne žive od njega, a žele se nekako zabaviti, i to baš u centru grada, što je mediteranska užanca. I tko im to može zamjeriti, pa ne može se baš sve prikloniti strancima, ali ni grobljanskoj tišini.

Kako se ono u nas kaže 'svaka sila za vrimena', pa će jenjati i splitska turistička sila. Neće grad propasti, nisu ga ni kuge pomorile, pa neće ni gužva i nered. Neki pametni ljudi kažu kako će nakon plime doći i oseka, nagradit će se hoteli u kojima živi neki drugi turizam i smiriti se apartmanija, cijene kvadrata će pasti i mladi ljudi, neki novi klinci nastaniti se u staroj gradskoj jezgri. Koja je, zahvaljujući upravo turističkoj pomami upicanjena kao nikad u povijesti. Mi, generacija novog, turističkog vala imali smo (ne)sreću da smo osuđeni na - kako je svoje dječje memoare naslovio Momčilo Popadić – život u strpjenstvu.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE