Mišljenja Priroda i društvo

Priroda i društvo

Zlatko Gall

Spomenik i ruina umjesto DJ-a

Siniša Labrović za jedne instalacije u Zagrebu

„U korpusu 'alternativne' nove umjetnosti, koja se razvija istodobno s novim pokretom 'kontrakulture' nakon prijelomne 1968. godine, važno mjesto zauzima konceptualizam koji se (...) razmatra u okvirima subverzivnih umjetničkih praksi (...) Time se strategije subverzije adresiraju (...) na konkretne (totalitarne) sustave moći koji imaju ovlasti nad njihovom kontrolom."

Tako piše Karla Lebhaft u tekstu „Benigna subverzija: umjetnost i ideologijau visokom modernizmu" (Art and Subversion No. 1 - 2012.). Jer, konceptualna umjetnost u svojoj osnovi i jest subverzija. No „subverzija" je to kojoj nije cilj rušenje zbog destrukcije same, već promišljanje same biti umjetnosti i karaktera umjetničke prakse. A takav je i rad Siniše Labrovića predstavljen u podrumima Dioklecijanove palače u sklopu natječajne izložbe "Mjesto za umjetnost".

Izložbe koja prvenstveno treba propitati stanje postojećih javnih spomenika/skulptura u Splitu, ali i koncept aktualnih javnih natječaja. Labrović je izložio rad kojim predlaže „redizajn" (odnosno resemantizaciju) postojećeg spomenika Franji Tuđmanu na Rivi, koji bi trebalo „razbucati", a onda njegove dijelove/krhotine posložiti u novu (drugačiju) skulpturu na postojećem postamentu kocki. Riječ je, naravno, o spomeniku koji su osmislili i 2013. realizirali arhitekt Branko Silađin i kipar Zoran Jurić.

Labrovićev izloženi rad pak uključuje skice tog novog spomenika sastavljenog od krhotina starog te teksta koji obrazlaže autorsku zamisao. Naravno da Labroviću nije bilo ni na kraj pameti realizirati svoj rad miniranjem spomenika baš kao što mu nije bilo ni na kraj pameti ozbiljno se potući u boks meču s bivšim ministrom kulture Biškupićem.

Konačno, rad je temeljen na konceptualnoj praksi odustajanja od stvaranja (konkretnog) umjetničkog djela, no unatoč tome on je savršeno usklađen s glavnom idejom natječajne izložbe koja je problematskog karaktera. On je naprosto promišljen i autorski artikuliran rad koji na „nematerijalan način" postavlja ključna pitanja vezana uz spomeničku plastiku, način provedbe natječaja, ali i kulturnu i političku klimu u kojoj oni nastaju. Naravno, realiziran je labrovićevski duhovito s nemalom dozom ironije i sarkazma koji su - uzgred rečeno - također jedno od „izražajnih" sredstava konceptualne umjetnosti.

U popratnom tekstu kojim obrazlaže ideju svog staro-novog spomenika (koji je kao i njegova skica sastavni dio konceptualnog djela), Labrović se nadahnuto poigrava Chateaubriandovim citatima i tezama iz knjige „Genie du Christianisme".

Točnije poglavljima koji se bave ruinama te ih koristi kao potkrepu za vlastitu misao da bi rušenje spomenika i njegovo ponovno sastavljanje bilo idealno za našu spomeničku praksu. Jer, veli, "historijski, mi smo navikli da se kod svakog ozbiljnijega povijesnoga zaokreta spomenici prethodnoga vremena uništavaju i zatiru.

Ovim postupkom mi bismo uveli novu praksu po kojoj bi graditelji spomenika nakon nekog vremena iste te spomenike sami rušili, ostavljajući budućim generacijama čist početak i mekaniji ulazak u novo doba bez potrebe da potomke osuđujemo na barbarizam". Labrović taj razbucani pa ponovo sastavljeni spomenik-ruinu nadalje vidi u širem kontekstu splitske lokacije pa - s nemalom dozom sarkazma - kaže da bi se „turistički, ruiniranje Tuđmanova spomenika i njegovo posljedično izlaganje (...) sjajno uklopilo u njegov neposredni okoliš koju čine ruinirani ostaci Dioklecijanove palače, splitskog najslavnijeg i najvažnijeg turističkog aduta". Odnosno, veli, uz izložene ruine Tuđmanova spomenika moglo bi se noću, posebno u vrijeme turističke sezone, napraviti i light show koji bi nas podsjećao na drugi veliki splitski turistički adut - festival elektroničke glazbe Ultra Europe.

Zna li se da je smještaj i izvedba splitskog spomenika Tuđmanu od samog postavljanja izazivala i prijepore i podsmijeh - jer figura naslonjena na kocku nalik je disc-jockeyu koji „scratcha" na gramofonu, a taj dojam naglašava glazba te light-show iz disko-kluba u susjedstvu - Labrovićevo obrazloženje nije ništa drugo doli nastavak polemike o karakteru spomenika, natječaju i njegovoj neprimjerenoj lokaciji. Ujedno onako „usput" dotičući se i većine spomenika pokojnom hrvatskom predsjedniku i njihovoj najčešće grotesknoj, tragikomično karikaturalnoj ili diletanstki smiješnoj izvedbi.

Je li riječ o „blasfemiji", o jeftinom gegu i banalnom politiziranju, o politički uvredljivom radu koji vrijeđa i hrvatskog predsjednika, ali i samu umjetnost? Malo sutra.

Riječ je naprosto o prvorazrednom konceptualnom radu koji postavlja sva ona ključna pitanja koja valja postaviti na temu spomeničke plastike i njihova mjesta u javnom prostoru. Na osebujan način umjetnika čija je poetika odavno jasna i dosljedna. Umjetnika koji je duboko uvjeren da „umjetnost, s obzirom na to da nije odvojiva od društva, nije odvojiva ni od političkog" (Karla Lebhaft). Baš kao i život u prirodi našeg društva.

Naslovnica Priroda i društvo

VIŠE IZ RUBRIKE