Mišljenja Međutim

Međutim

Ivan Ugrin

Božanski dodir za Francka Ohandzu

Bog je dao snagu doktorima koji su me liječili, trenerima koji su me trenirali, mojoj obitelji, prijateljima, suigračima koji su me bodrili. Bog je najzaslužniji za moje čudesno ozdravljenje - kazao je Ohandza

Cili san se dan uoči istrčavanja dice naše na 'U Nisy' stadion u Liberecu pita: Oće li igrat moj usvojenik Frane ili neće, šta će reć doktori, šta će reć Šolta (bivši trener Damir Burić op.p.)? Tresa san se i molija Boga.

Sitija se, božemeprosti, i afričkih vračeva, svašta mi je glavon prolazilo - samo da nan Zoa, moj prezimenjak na kamerunski, zaigra... I mučilo me jesan li dovoljno dobar Franin skrbnik, je li brinen kako triba o njegovu mišiću?...

Tako je prije otprilike godinu dana uoči prve utakmice play-offa za ulazak u skupine Europske lige, koja se protiv Slavena igrala u češkom Liberecu, pisao kolega Robert Žaja u svojih "Robijevih 11", strepeći što će biti s njegovim usvojenikom Franckom Ohandzom, kojeg su navijači od milja prozvali Frane Zolja, a Žaja ga, barem literarno, posvojio s namjerom da ga dovede u njegovo rodno Aržano.

Dugotrajno liječenje

Nažalost, ne samo da smo ispali od Čeha i nismo dalje vidili Europe - do ovih dana i novih europskih kvalifikacija - nego je nedugo potom nesretni Franck, na čijim smo krilima plivali kroz kvalifikacije, teško ozlijedio koljeno u rujnu na derbiju protiv Dinama, gdje je imao mrtvu šansu da pobijedimo modre, i potom ga mjesecima nije bilo na nogometnim travnjacima.

Čekalo se na njegov povratak, odgađalo operativni zahvat, dugotrajno liječilo konzervatnim metodama, pa je negdje koncem travnja po nekoliko minuta ulazio u igru, tek toliko da se navijači mogu nadati kako je Ohandza još uvijek tu i da struka na njega računa. U svibnju su u Hajduku počeli razmišljati kako je ipak vrijeme za operaciju.

I onda se iznenada ovih dana ukazao na početku drugog poluvremena u rumunjskom Iašiju. Prvi dio gubili smo s 2:0, a kad ga je novi trener Marijan Pušnik uveo u igru, on je već u 48. minuti smanjio rezultat, da bi na kraju izvukli remi. Na uzvratu u Splitu prošli smo Rumunje a pogodak za pobjedu 2:1 i prolaz u treće pretkolo Eurolige, bilo je, a čije nego Franckovo djelo.

Nakon mučenja navijača na Poljudu, opet je zaigrao u drugom poluvremenu, i samo mu je jedna prilika na samom kraju dvoboja trebala da razgrne sve oko sebe i pokaže sav raskoš svoga talenta za kojeg smo se bojali da ga više nećemo moći gledati.

(Pov)ratnik i spasitelj splitskih bilih ovako je o svom ozdravljenju govorio u našim novinama kolegi Frani Vulasu:

- Prije dva mjeseca trebao sam otići na operaciju. Stalno sam razgovarao s obitelji i odlučili smo da ne odem na operaciju nego da se vratim u domovinu. Otišao sam kod obitelji u Kamerun. Stalno sam se molio Bogu. Bog me izliječio. Jednog dana sam se baš osjećao dobro. Odlučio sam pokušati trenirati i nisam više osjećao bol. To je kao čudo. Samo Bog to može – istaknuo je Ohandza. Oko vrata, na lančiću nosi veliki križ.

Bog i vjera igraju veliku ulogu u tvom životu?
- Bog je prvi i najvažniji, sve ostalo dolazi iza Njega. Prije dvije godine prolazio sam izrazito teško razdoblje, stalno sam imao probleme s ozljedama. Moja obitelj i Bog su mi pomogli da se vratim nogometu i da mi se vrati osmijeh. Bog me blagoslovio. Nisam želio odustati iako se svako malo prolongirao moj povratak, još dva mjeseca, još tri mjeseca...

Jesi li se u ijednom trenutku pobojao da je to kraj tvoje profesionalne karijere?
- Nisam se toga bojao, imao sam povjerenje u Boga. Kada god mi se nešto dogodi, On je htio da se to meni tako dogodi. Čuvao me za nešto drugo. Ja sam borac i uvijek se borim. Nisam više ozlijeđen i nadam se da će tako ostati, da ću igrati za Hajduk i zabijati golove, razveseljavati navijače. Zato sam i došao tu.

Komu najviše zahvaljuješ na čudesnom oporavku?
- Bogu. Bog je dao snagu doktorima koji su me liječili, trenerima koji su me trenirali, mojoj obitelji, prijateljima, suigračima koji su me bodrili. Bog je najzaslužniji, ali onda i svi koji su se brinuli o meni, liječnici, fizioterapeuti... Mislim da su i oni sada sretni zbog mene, a ja sam sretan zbog njih.

Bojiš li se povratka ozljede? Imaš li straha u igri?
- Ne razmišljam o tome, razmišljam samo o golu ha, ha. Pun sam povjerenja u Boga.

Jedan je komentar na internetu ispod citiranog teksta glasio ovako: "Svaka čast i Ohandzi i uredništvu koje je dopustilo ovakav naslov. Mnogi naši mediji danas se boje i spomenuti riječ Bog. A Bog je jedina nada i jedina snaga."

Složio bi se s navedenim komentarom. I sam bih skinuo kapu Francku, poput one pod kojom smo ga dugih nekoliko mjeseci s novinarske tribine promatrali dok je ozlijeđen gledao svoje suigrače na poljudskoj ljepotici. Pitali smo se imali nade za njega, kad bi se opet mogao vratiti na teren, je li ga Zdravko Mamić svojedobno odbacio jer je uvidio da se radi o igraču sklonom ozljedama od kojeg nema budućnosti?!

Međutim, kako sada stvari stoje, izgleda da su sva ova razmišljanja samo povijest. Jer, ako je vjerovati Kameruncu i njegovu svjedočenju, on je uistinu osjetio božanski dodir koji je zacijelio njegove rane. I nad tom se činjenicom jednostavno treba poniziti i priznati: čuda su moguća i u sportu. I sportaši su samo ljudi, neki od njih i vjernici.

Kad sam prije pola godine napisao dogovorenu kolumnu "Čudo u Krakovu" o svjedočanstvu vjere izbornika hrvatskih rukometaša Ivice Babića, nakon što su naši "kauboji" izborili polufinale europskog prvenstva senzacionalno svladavši domaćina Poljsku s 37-23, Max Domej mi ga nije htio objaviti u austrijskom Gebetsaktion Medjugorje. Sad mu je, nažalost, sin David Domej, raskinuo ugovor s Hajdukom. Šteta.

Ali zato naš aržanski usvojenik Frane Zolja nastavlja oduševljavati Hajdukove navijače. Zabio je i treći gol u glatkoj pobjedi nad Oleksandrijom u Ukrajini. Smiješi nam se opet play-off za ulazak u skupine Europske lige.

I za sve to bi trener Pušnik i cijela momčad trebali zahvaliti i Bogu i našoj Gospi Sinjskoj - a ne nekakvim, božemiprosti, afričkim vračevima - kad jednog dana s Franckom Ohandzom na čelu kolone pohode Aržano i uz janjetinu proslave Franino usvojenje, koje je još prošle godine javno objavio kolega Žaja. Naravno, ako Franck prihvati aržanski krsni list.

Naslovnica Međutim