Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Grabar-Kitarović mogu zamisliti kao predsjednicu Srbije

Jučer, danas, malo sutra

Kad god vidim gospođu Grabar-Kitarović, sjetim se Nadie Comaneci. Proslavljena rumunjska gimnastičarka osvojila je srca gledatelja sa svih strana globusa bravuroznim nastupom na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Dok si gledao tu djevojčicu staru četrnaest godina i nekoliko mjeseci, morao si se križati lijevom i desnom rukom, toliko su nevjerojatne bile vratolomije što ih je izvodila s dotad nezabilježenom ljupkošću i elegancijom. Kao da nije bila građena od kostiju i mesa, nego od elastične užadi i kaučuka, istezala je i uvijala svoj torzo i udove do konačnih granica fizike ne skidajući pritom osmijeh s lica.

Nemam pojma je li se naša predsjednica ikada bavila gimnastikom. Ako i jest, čisto sumnjam da je uspjela sačuvati nekadašnje performanse. Godine čine svoje, pa pretpostavljam da ni gospođa Comaneci više nije kadra raditi lupinge po dnevnom boravku kao nekada. No, usporedbu nisam ni potegao da bih vagao, odnosno mjerio atletske sposobnosti dviju dama. Htio sam naprosto istaknuti neupitnu činjenicu kako je umijeće gospođe Grabar-Kitarović da napravi intelektualnu zgrčku i raznošku usporedivo samo s talentom velike Nadie Comaneci. Jer, dok je slavna gimnastičarka izazivala divljenje sposobnošću da u djeliću sekunde neočekivano izmijeni položaj tijela, tako i naša predsjednica javnost ostavlja bez daha sasvim rijetkim talentom da dok kažeš keks, promijeni ne samo političku platformu, nego i čitav svjetonazor.

Da ne bude nikakve zabune, ovdje se ne radi o klasičnom primjeru kameleonstva, ni slučajno. Tradicionalni preletači ili prilivode ipak se ne prestrojavaju u hipu ili afektu. Oni prvo temeljito i dugo izviđaju situaciju, potom minuciozno odmjeravaju svoje izglede, pa tek onda donose odluke o prelasku iz jednog u drugi tabor. Naša predsjednica, pak, impresionira brzinom. Znate li možda tko je Clark Kent? Ma sigurno ste za njega čuli. Dotični je junak mnogih stripova i filmova, zanimanjem novinar, a u slobodno vrijeme megapravednik poznatiji pod imenom Superman. Kad god se ukaže prilika da intervenira u korist pravde i dobra kao takvog, Clark potraži najbližu telefonsku govornicu i u njoj se u djeliću sekunde uspije presvući iz građanskog odijela u herojski kostim načinjen od plavih tajica i crvenog plašta. Brzina kojom se gospodin Kent presvlači usporediva je samo s brzinom kojom gospođa Grabar-Kitarović srčano zauzima politička stajališta koja je do jučer (ma što do jučer, do prije nekoliko minuta!) gorljivo napadala.

Prazan templejt

Isprva me ta njezina sasvim iznimna vještina nasmijavala, onda me nakon nekog vremena počela nervirati, ali sada skrušeno priznajem kako iz dana u dan osjećam sve veće poštovanje prema njezinoj dosljednoj nedosljednosti. I siguran sam da će se o njoj i za sto godina govoriti kao o sasvim iznimnom primjeru državnice koja je kudikamo manje konkretna osoba s jasno definiranim identitetom, a puno više prazan templejt u koji se po volji može upisati bilo koja politička ideja ili program.

Ako ćemo pravo, ona bi bilo gdje na svijetu mogla biti predsjednica države. Ma koliko god se trudio, ne mogu zamisliti nijednu ideologiju ili partijsku platformu koju ona, ustreba li, ne bi bila kadra braniti s toliko uvjerenja kao da je osobno stvarala dotični program. Ako je u istome danu, iako pred različitom publikom, kadra klicati antifašizmu, a onda abolirati i ganuto komemorirati fašiste, zašto je ne bismo mogli zamisliti kako danas-sutra u nebesa uzdiže „svoju“ štatigajaznam Bugarsku, Estoniju ili Sjevernu Koreju.

Ona je toliko prilagodljiva i otvorena za sve mogućnosti da je meni uopće nije problem zamisliti čak ni kao predsjednicu Srbije. I tamo, kao što znamo, ujutro možeš biti antifašist, a popodne fašist, što će reći da se radi o ambijentu u kojemu bi Grabar-Kitarović plivala kao riba u vodi ili barem kao Esther Williams u bazenu. Okej, zezam se, ali ne previše. Kada bi ispunjavala formalnu pretpostavku za ulazak u izbornu utrku (kada bi, dakle, imala državljanstvo Srbije), siguran sam da bi napravila popriličnu frtutmu na tamošnjoj političkoj sceni i na koncu zabilježila sasvim pristojan rezultat. Jer kao što birače s ovih prostora (u širem, regionalnom smislu) nikada ne možeš dovoljno podcijeniti, nju ne možeš dovoljno precijeniti. Kako se, uostalom, boriti protiv nekog tko jest, ali nije, tko hoće, ali neće, tko se kune u jedno, da bi onda prisegnuo suštoj suprotnosti?

Baš bi to bilo zgodno. Zatvorite oči i dajte si oduška mašti, zamislite Grabar Kitarović na Trgu Nikole Pašića kako se obraća okupljenom mnoštvu: „Drage moje Srpkinje i Srbi!“

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE