Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Krivi su svi što ne pušu u diple ‘Našeg Hajduka’

komentar zdravka reića

Volim se kontrešavati, to je poznato. Isključivo na temu sporta, pogotovo nogometa. Najčešće komentiram događaje u i oko Hajduka. Na osnovu znanja i zaista bogatog iskustva, svakodnevnog rada i analiziranja držim da sam kompetentan. Možda sam u nekim ocjenama suviše izravan, ali to je tako, nastojim gađati “u sridu“.

Ne volim, ne cijenim zaobilaznost, ublažavanje kritike, prešućivanje je baš smrtni grijeh. U stara vremena, kad se izgovarala molitva ispovjedi, tretirali su se grijesi “što sam učinio mišlju, riječju i djelom“, pa se u novije doba dodalo “i propustom“. Često puta novinari pribjegavaju propustu, bilo da su svjesni bilo da su nemarni.

O da, događali su mi se propusti, kao i oni klasični grijesi, znao sam neke stvari i odnose krivo protumačiti, bilo je u karijeri mojih krivih procjena, ali pritom odbijam svaku zlonamjernosti. Ono što me smeta, zapravo grozi, to su nastojanja da se onima koji imaju drugačije mišljenje prijeti, pa i pribjegava nasilju bilo vulgarnom, pogotovo fizičkom.

Evo ovako, poslije očajne predstave Hajduka u Maksimiru u drugoj polufinalnoj utakmici kupa Hrvatske i visokog poraza “bijelih“ rezultatom 0:4, napisao sam za Jutarnji list (citiram):

“Katastrofa Hajduka u Maksimiru napokon bi morala uvjeriti sve sanjare među navijačima “bijelih“ da tu nema lijeka. To je momčad bez budućnosti, one koju splitski klub zaslužuje. I tu nisu krivi igrači, oni su takvi da se ne mogu mjeriti s prvotimcima Dinama. Ovo je krah klupske politike...”

Ružno i nedostojno podmetanje

A kolumnist jedinog političkog tjednika na facebooku je objavio kontru, na svoj način, opet citiram:

“U redu je iznijeti svoje mišljenje, kritizirati, pa i likovati. Ali jedan poraz, ma kakav bio, nazvati “krahom klupske politike” i napisati “To je momčad bez budućnosti, ona koju splitski klub zaslužuje” - to može samo zlonamjerno kvislinško đubre.“

Kako ružno, nedostojno. Odakle snaga da podmeće o nekakvom likovanju zbog teškog poraza. Slično je o likovanju nekih spodoba pisao Goran Vučević, to da je iz kafića na stadionu navodno čuo radosnu pjesmu poslije prve polufinalne utakmice, ono kad je Hajduk u Poljudu izgubio s 0:2.

Jednostavno je, prema “pravovjernima“ za kaotičnu situaciju u klubu (“Slobodna“ je na prvoj strani objavila naslov: Raspad!) krivi su svi koji ne pušu u diple udruge Naš Hajduk, pa se zato kao neprijatelji “bijelih“ osim notornih faca iz HNS-a i naravno Zdravka Mamića locira “klijentela mitskoga poljudskog kafića“, koji su “došli na svoje: u sferu neizvjesnosti i ćakula, gdje se njihova uloga napokon čini važnom kao nekoć i gdje je hajdučka masa sklonija poslušati njihovo viđenje naoko kaotične situacije“.

Pa se objašnjava:

“Drame i kaosa zapravo nema. Ono što se Hajduku događa popratna je pojava demokracije u upravljanju nogometnim klubom – sustava toliko stranog nekada isključivo relevantnim opinion-makerima da ga shvaćaju kao prijetnju svojem ranije nepropitivanom statusu.

Lansirat će sve moguće teorije – od one da je financijsko stanje kluba zapravo lošije “nego što se priča”, pa do toga da je iza smjene rukovodstva zapravo politika, sve preko kalkulacija tko je čiji ‘čovjek’... Ispuštajući pritom činjenicu da su članovi Nadzornog odbora demokratski izabrani od članstva – a ne postavljeni ondje nečijim dekretom ili vezama – te da je za očekivati kako će razmišljati svojom glavom“.

Ispada da je stanje u Poljudu redovno, da se ne radi o “krahu klupske politike“ bez obzira što će se navijači Hajduka načekati barem još tri, četiri godine dok se stanje ne promjeni. I to u prvom redu klupska politika.

Jer, ne može se kriviti igrače za mizerne predstave, pa nisu oni folirali, popuštali, zezali se. Sve je jednostavno, to je – ponovit ću – Hajduku s ovim igračkim kadrom nema povratka na veliku scenu, dakle onu na kojoj se nikako ne smije unaprijed zadovoljiti plutanjem na trećem mjestu.

Burićeva časna lojalnost

Onda je li kriv trener Damir Burić? Ma ne, on je u cijeloj stvari žrtva kao što su ranije bili Mišo Krstičević i Igor Tudor. Buriću služi na čast njegovo ponašanje, lojalnost prema upravi (kakvu nisu pokazali Krstičević i Tudor), nastojanje da se aktualni igrački korpus malo po malo istrenira tako da se mogu upustiti u ravnopravniju borbu s vodećima. Nažalost, to je jeftina iluzija.

Zaključio sam da je kriva klupska politika zbog koje se prodavalo igrače isključivo kako bi se osigurao opstanak Hajduka na životu. Protagonisti te politike, kao i oni koji je podržavaju vjeruju kako dolazi vrijeme, dapače već ovog ljeta, kad će “bijeli“ financijski ojačati do te mjere da će se moći možda kupiti i igrača od milijun eura odštete, koji će predstavljati pravo pojačanje, bez dosadašnjih gatanja tipa Artema Milevskog ili Manueala Arteage.

Sad bivši predsjednik Marin Brbić, pri odlasku s dužnosti, objavio je kako je čvrsto odlučeno da se ne ide u prodaju igrača, osim što se “neće moći zadržati Lovru Kalinića i Tina Sušića“. Dakle, već se računa na odlazak dva najbolja prvotimca!? Pa kako će se “bijeli“ onda ravnopravno boriti s Dinamom?

Naslovnica Glava u balunu
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last

VIŠE IZ RUBRIKE