Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Žan, fajter za pravo navijanje

Odavno u svijetu nogometa, pogotovo kad je Hajduk u pitanju, nije tako tužno odjeknula vijest o smrti nekog člana goleme obitelji “bijelih“, kao što je slučaj s tragičnom pogibijom Žana Ojdanića, mitskog navijača “bijelih“.

Svaka smrt je teška, preteška, žal i tuga za umrlima, poginulima, stradalima ne mogu se mjeriti, ali je ipak razlika kad netko otiđe poslije teške bolesti u odnosu na takvu tragičnu smrt, iznenadnu kakva je zadesila Žana.

Hajduk se na svoj način zajedno s Torcidom dostojno oprostio od Žana, bilo je ganutljivo to kako su se njegovi drugovi izrazili svoju tugu. Ojdanić je bio jedinstven, baš kako je to Indeks objavio:

Čovjek koji je u mladosti preživio bjesomučne jurnjave motorima, tolika opasna gostovanja i još opasniju pošast koja je vladala Splitom njegove mladosti, fajtove na ulicama, navijačkom i na ratištu bojevom municijom, poginuo je, jer se adrenalina nije mogao odreći ni pod stare dane. Nema smisla reći da je Žan preranom i stravičnom smrću “otišao u legendu“. On je tamo ostao.

Da, baš tako: Ojdanić je dosegnuo legendarne okvire još za života. Kao mladić postao je istinska ikona, njegov lik gleda s mnogih zabata. No, nije Ojdanić bio pojam isključivo među navijačima “bijelih“, njega su respektirali svi drugi.

Hajduk ima armiju navijača, nije potrebno ovom prilikom isticati da su baš oni najveća snaga splitskog kluba. Bilo je poznatih, takvih da se moglo kazati kako su najveći. Stara vremena su bila teška za navijače, nije bilo baš jednostavno sudjelovati na gostovanjima, ali se iz Splita i Dalmacije ipak polazilo.

Kao dječak sam svjedočio onoj pobjedi Hajduka u Maksimiru (6:0, evo sad je minula 61 godina), otac me vodio u Zagreb, treći razred, drvena klupa, spakirao me u onu mrežu u kojoj se odlaže prtljaga.

Uživali smo gostoprimstvo Jože Bukala u Petrinjskoj ulici, domobrana koji se tek vratio s desetogodišnje robije (usput, Joža je bio brijač oficira NDH). To su bila vremena kad su navijači Dinama i Hajduka zajedno, bez problema gledali derbije.

Impresivna navijačka parada usred Beograda nakon 6:1 s Partizanom

Kasnije sam kao novinar pratio “bijele“ i uživao u načinu bodrenja torcidaša. Vjerujte mi, veći užitak mi je bio vidjeti nekoliko tisuća navijača Hajduka kako marširaju i pjevaju od stadiona JNA u Humskoj ulici pa preko Avenije oslobođenja i dalje Bulevarom maršala Tito do Terazija, nego slaviti tih 6:1, nokaut “crno-bijelih“ 9. svibnja 1975.

Je, ta pobjeda je bila baš grandiozna u režiji genijalnog trenera Tomislava Ivića (protivno uzusima proglasio sam ga za igrača utakmice, a prvotimcima Hajduka, svima odreda, dao sam ocjenu deset).

Međutim, ta navijačka parada glavnim ulicama Beograd, bez incidenta od strane “grobara“, uz srdačne aplauze prolaznika, kažu navijača Crvene zvezde, ostala mi je u sjećanju kao nenadmašna.

Ma čovjek osjeti ponos kad god se igraju derbiji i europske utakmice u Poljudu, kad se zaori skladna pjesma u slavu Hajduka, Splita i Dalmacije. No, vratimo se gorostasu Ojdaniću, koji je prošao put od neprilagođenog dječaka, mladog buntovnika, pripravnog da se i fizički obračuna s navijačima iz protivničkih tabora.

Ali kasnije, kad se vratio iz Domovinskog rata Žan je – da tako kažem – evoluirao. I dalje je žestoko i nepomirljivo branio svoj dragi klub, ali i svoje drugove, koje je podučavao, odgajao, predvodio ih.

Posebno se borio protiv huliganizma, divljanja na sportskim terenima i sad je prilika da tisuće njegovih sljedbenika nauče tu lekciju i posvete se bodrenju “bijelih“ bez incidenata, ružnih povika, naročito onih zabranjenih, rasističkih.

Može li se dogoditi preokret u spomen na svoga heroja?

E tu je bitan Klub navijača Torcida, njihove vođe, koji su po svojim koreografijama nenadmašni. Korpus navijača Hajduka u svim segmentima prednjači u odnosu na druge drukerske obitelji, pa bi baš zato trebali shvatiti, prihvatiti da nekim svojim akcijama najviše štete “bijelima“. Može li se dogoditi taj preokret baš u spomen na svog heroja Žana Ojdanića?

Jednostavno je, ne smiju se događati incidenti kao što je onaj kad je u automobil zagrebačke registracije ubačena bengalka, pa je prijetila teška nesreća. Jer ti polujaki, koji misle da su izveli junačko djelo, kao neki revanš na iživljavanja i napade Bad blue boysa prema splitskim studentima, moraju znati da će u Zagrebu možda stradati automobil splitske registracije nekog svećenika, profesora, poslovnog čovjeka, čak njihove obitelji.

Fantastični su napori Hajduka i njegovih navijača u borbi protiv raznih zala u našem nogometu, pa bi takav primjer, sportskog navijanja i fer pleja još više pojačao značaj splitskog kluba i njegovih poklonika. Je li moguće izvesti taj preobražaj, može li se utjecati na nepomirljive, kojima je važan fajt i njihova zajebancija, ispadi razularene manjine, dok su interesi Hajduka u drugom planu?

O kako su mnogi plakali, kako su brojni tužni još i danas, u stvari ostat će, svaki put kad krenu prema Poljudu ili na gostovanja, baš zauvijek svjesni da su ostali bez Žana, pravog rol modela navijača Hajduka. E da, s Ojdanićen nisam bio u nekim naročitim odnosima, ali se odazvao mojoj molbi da mi u St.Petersburgu. kad je Hajduk igrao protiv Zenita, izvuče unuka iz gužve, spremi ga u hotel.

Naslovnica Glava u balunu

VIŠE IZ RUBRIKE