Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Buriću, Diego Simeone ti je obvezna lektira

GLAVA  U  BALUNU

Ajme gušta, ala uživancije za navijače Hajduka. Napokon ona slika “bijelih” kakvu svi ljubitelji splitskog kluba priželjkuju, traže, u stvari vape za njom. Dakle, žestoka, agresivna, oštra, nepopustljiva, takva da odmah od početka pokažu Dinamu da se igra na Poljudu (citat iz moje prošlotjedne kolumne, baš na dan prve polufinalne utakmice kupa Hrvatske).

– Pokazali smo da se mentalitetom može nadvladati kvaliteta – to je poslije pobjede bio sukus poruke trenera Hajduka Damira Burića.

Poslije pobjede, dapače kazat ću trijumfa Hajduka nad Dinamom, u svlačionici se dogodilo slavlje, gromoglasno se pjevala oda Dalmaciji, ona “Večeras je naša fešta”. Koliko se vidi na snimkama zbor razdraganih igrača predvodio je Tino Sušić, pjevali su svi, čak i Brazilac Jesus Jefferson.

Kolopletu slavljenika, vidi se na snimkama, pridružio se i predsjednik Marin Brbić, na fotkama je i sportski direktor Goran Vučević, koji u posljednje vrijeme broje sumorne dane.

Uvaženi gosti iz Sarajeva oduševljeni

Iz Sarajeva je na derbi došao uvaženi kolega Sabahudin Topalbećirević, “Baho nazionale”, u posljednja dva desetljeća najuvažavaniji, najutjecajniji i najpopularniji televizijski sportski komentator s područja Bosne i Hercegovine koji me iznenadio odlukom da utakmicu ne prati iz press-lože, već je sa tri svoja sarajevska jarana otišao na istočnu tribinu, jer “moram osjetiti kako raja navija“.

Njegov kolega, jedan od važnih u organizaciji “SimpoSara”, jedinstvenog sportskog simpozija u Sarajevu, 42-godišnji Jasmin Ljokaj, zadrti navijač Hajduka, nije krio svoju zanesenost:

– Ovo je kao iz snova, živim u Sarajevu, volim moj grad, ali kad god dođem u Split divim se toj ljepoti, pa kad se to poklopi s pobjedom nad Dinamom, onda se to zove sreća.

Usput, dotični je branio Sarajevo, u toj opsadi iz četničkog snajpera je pogođen u vrat, kažu da je samo “Božjom milošću ostao živ”, jednom je odležao kaznu zatvora, jer je napustio položaj da bi u obližnjoj kući gledao televizijski prijenos Hajduka protiv Ajaxa...

Eto, navijačima Hajduka baš “malo za sriću triba”, jedna minimalna, ali junačka pobjeda u derbiju. Međutim, da se kojim slučajem poslije vodstva od 1:0 dogodilo izjednačenje rezultata, bez obzira na fantastičan dojam o borbenosti, predanosti, žaru, čak igri u duelima na rubu grubosti, stišala bi se sva ta euforija.

Posljednjih godina navijači Hajduka, osim u rijetkim prilikama rezultatskih uspjeha – ono kad je dva puta osvojen kup u režiji trenera Stanka Poklepovića i Igora Tudora ili prigodom sjajnih pobjeda na europskoj sceni, tješili su se svojim idealom, Hajdukom koji živi vječno.

Možemo se zanositi idealima, pa i u svakodnevnom životu, ali je na kraju krajeva bitan rezultat. Pogotovo u sportu, osim u slučaju kad su utakmice navijačima alat za zajebanciju. Kad je Hajduk u pitanju onda se sve svodi na žalopojke, vanjske i unutrašnje lopine i neznalice, pa se zaobilaze, prešućuju, na svoj način tumače okolnosti zbog kojih su “bijeli” konstantno u trećem planu. No, to bi bilo i podnošljivo kad bi se vidio, čak i samo naslućivao kraj uloge treće pratilje HNL-a.

Još u vrijeme kad je, što se tiče Hajduka u ovom prvenstvu, bilo “rože i fjori”, kad se poneseno “mirisalo na titulu”, upozoravao sam da treba “pričekati proljeće za ocjenu sezone” (23.prosinca 2015.). Nikad niti jedna garnitura Hajduka, struka, uprava, pa i nadzorni odbor, nije uživala takvu potporu navijačkih masa kao aktualna.

Isto tako niti jedna postava nije bila toliko osjetljiva i na najblaže kritike u medijima, pa i one dobronamjerne, kao ova. Naime, trend je u Poljudu da se svaka primjedba tretira doslovno kao neprijateljsko djelo.

Brbić - Vučević - Burić drže jedan drugoga

Čudno je, po meni je totalni promašaj, kad trener Burić “pobjedu nad Dinamom posvećuje onim najvjernijim navijačima, koji su bili uz nas kad je bilo najteže”. Trener se usprotivio raspravama o učinkovitosti sportskog direktora, kao da su ga mediji nagnali da stavi mandat na raspolaganje.

Događa se da trijada Brbić-Vučević-Burić skladno djeluje, ne daju jedan na drugoga. Osim što je u jednom dijelu svoje izjave trener zatražio “više respekta za naš rad od svih u klubu”. Kasnije je navodno pomanjkanje respekta gurnuo pod nos i novinarima.

Sve me to podsjetilo na jednu izjavu Miše Krstičevića, po meni nikad prežaljenog stručnjaka (sad crnči i stvara u nekoj iranskoj vukojebini, ali će doći na površinu), koji je u svibnju 2013. zatražio da “svi od portira i radnika na terenu do predsjednika moraju odraditi svoj dio posla”. E, ali je to bilo svetogrđe.

A što mogu kad se moram vratiti na tu eru kad je Hajduk svojom igrom podsjećao na madridski Atletico, u stvari baš na način kojim se sadašnja momčad predstavila i oduševila u nedjeljnom derbiju. A to je ratnička doktrina, to kako je veliki i priznati Diego Simeone postavio cilj: “Igraj svaku utakmicu kao da ti je zadnja i najvažnija u karijeri”.

I Buriću bi, bez obzira na njegovo značajno njemačko iskustvo, preporučio da pročita knjigu pod naslovom “Il mio metodo per vincere” (u originalu “El efecto Simeone”) u kojem El Cholo objašnjava svoju trenersku filozofiju baziranu na “povjerenju, opredjeljenju, entuzijazmu, iskrenosti, respektu, optimizmu, naporu i strasti”. To kako su “bijeli“ odigrali prošle nedjelje protiv Dinama. Čini se jednostavno, neka takvu igru ponavljaju.

Naslovnica Glava u balunu

VIŠE IZ RUBRIKE