Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

BILO JEDNOM U... HOLLYWOODU Bilo jednom Kino Tarantino i finale za anale

CINEMARK

FILM: Once Upon a Time In... Hollywood; drama; SAD, 2019.; REŽIJA: Quentin Tarantino; ULOGE: Leonardo DiCaprio, Brad Pitt; DISTRIBUCIJA: Continental: OCJENA: *****

'Once Upon a Time In... Hollywood' je potvrda koliko će nam kino Tarantino nedostajati jednog dana kad/ako doista prestane vrtjeti filmove. To je možda i 'najtarantinovskiji' Tarantino koji izgleda kao da su svi njegovi prijašnji filmovi imali orgiju. Ujedno, ponajbolji Tarantinov novomilenijski film, 'summa summarum' njegova opusa i svega što ga interesira kao filmaša i filmofila. Film na prvi pogled možda nema neku izrazitu šprehu kojom će se filmofili dodavati do kraja godine i šire jer nije primarno urnebesno zabavan kao prethodnici, ali zato će se pričati o njegovoj završnici.

Kojim slučajem da Quentin Tarantino ne snimi posljednji, deseti film i (o)stane na devetom, "Bilo jednom u... Hollywoodu" će biti njegov oproštaj za pamćenje. "Once Upon a Time In... Hollywood" je potvrda koliko će nam kino Tarantino nedostajati jednog dana kad/ako doista prestane vrtjeti filmove.

To je možda i "najtarantinovskiji" Tarantino koji izgleda kao da su svi njegovi prijašnji filmovi imali orgiju. Ujedno, ponajbolji Tarantinov novomilenijski film (u društvu "Kill Billa" i "Mrske osmorke"), "summa summarum" njegova opusa i svega što ga interesira kao filmaša i filmofila.

Naime, Tarantino ne skriva da je ponajprije filmofil pa tek onda filmaš. On nije išao u filmsku školu. Išao je u kino, najveću od svih škola za filmofilske redatelje. Ljubav prema kinu osjeća se u svakoj minuti filma "Bilo jednom u... Hollywoodu", ambijentiranog u osvit zlatnog doba "tvornice snova", kinematografski prijelomnu i prijelaznu 1969. godinu.

 

Već sami naslov "Once Upon a Time In... Hollywood" odaje počast filmovima "Bilo jednom na Divljem zapadu" i "Bilo jednom u Americi" Sergija Leonea. Glavni lik, Rick Dalton (Leonardo DiCaprio u vrhunskoj glumačkoj formi), odlazi u Italiju snimati "digiće filmove" na nagovor agenta Marvina Schwarza (Al Pacino).

Nevoljko pristaje ne bi li pokrenuo neostvarenu filmsku karijeru zapelu u kaubojskoj seriji "Bounty Law" i preporodio se, baš poput Clinta Eastwooda i njegovih putešestvija od "Rawhidea" do špageti vesterna i dalje. Jebeni Rick Dalton, kako ga zove kaskaderski dubler, vozač i potrčko Cliff Booth (nikad akcijskiji Brad Pitt), svojevrsni je Eastwood iz alternativne filmske dimenzije, uz razliku što ovaj vjerojatno neće postati takva megazvijezda, ali tko zna.

Tarantino gušta u kreacijama scena iz Daltonovih filmova, jednako kao što je uživao u stvaranju lažnih "trailera" reklamiranih prije "Otpornog na smrt". Prednjači ratna akcija u stilu "Nemilosrdnih gadova" ("14 šaka McLuskyja") koja kulminira Daltonovim prženjem nacista bacačem plamena.

"Kakav film, mnogo ubijanja", Schwarz je pun hvale na račun "Fourteen Fists Of McLusky". Osim scena, imamo i sjajne falše plakate poput špageti-vesternskog "Nebraske Jima" i kvazi-bondovskog "Operation Dyn-O-Mite". To nije sve.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

A post shared by Once Upon A Time In Hollywood (@onceinhollywood) on

Jer, kad netko spomene da je Dalton zamalo glumio glavnu ulogu u "Velikom bijegu" Johna Sturgesa, Tarantino ga i ubacuje umjesto legendarnog heroja Stevea McQueena u jednu scenu akcijsko-ratnog klasika pomoću specijalnih efekata patentiranih u "Forrestu Gumpu" (susret s Kennedyjem).

Time je naviješćena filmski bajkovita "što-bi-bilo-kad-bi-bilo" poetika "Bilo jednom u... Hollywoodu" na razmeđi kinematografije i stvarnosti. Nostalgičan film koji bi na svako novo gledanje mogao dospjeti u redateljev panteon ("Pakleni šund", "Psi iz rezervoara", "Jackie Brown") boravi upravo tu, između ove i one strane ekrana/kinoplatna.

Sumacija čitavog "Once Upon a Time in... Hollywood" stiže u ponajboljoj sceni filma, kad vedra Sharon Tate (Margot Robbie), supruga Daltonova susjeda Romana Polanskog (Rafal Zawierucha), dođe pred jedno kino u Los Angelesu i ugleda svoje ime na plakatu špijunske komedije "The Wrecking Crew" Phila Karlsona s Deanom Martinom.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

A post shared by Once Upon A Time In Hollywood (@onceinhollywood) on

Nakon što se predstavi blagajnici i biljeteru, Tate se krišom uvuče na matinejsku projekciju vlastita filma. Gledatelji nemaju pojma da među njima u publici sjedi glumica s velikog ekrana kojoj se smiju u scenama "slapstick" humora i za nju navijaju u kung fu obračunu. I ona sama jednako gušta u filmu i prati ga širom otvorenih očiju s osmijehom koji sjaji u tami, oduševljena reakcijama auditorija.

Robbie kao Tate gleda stvarnu Tate (na neki "meta" način i samu sebe). Kako bi zatvorio krug meta-metafilmičnosti i mitologizacije, tj. besmrtnosti filmskih zvijezda, te naglasio filmofilsku opijenost magijom ekrana u "Bilo jednom u... Hollywoodu" i izvan njega, Tarantino nije htio umetnuti glumicu u Karlsonov film kao DiCaprija u Sturgesov.

Današnja zvijezda (Robbie) gleda nekadašnju (Tate) koju glumi i divi se njoj i sebi samoj, kao što se mi divimo njezinoj/njihovoj izvedbi u filmu (unutar filma) i čaroliji scene. Tate sija poput anđela kao simbol nevinosti, optimizma i sreće datog razdoblja, svega što je 1969. polako nestajalo u filmskom (pesimistički, revizionistički vesterni "Divlja Horda", "Butch Cassidy i Sundance Kid"...) i pravom svijetu (rat u Vijetnamu, umorstva Charlesa Mansona itd).

Vijetnam prelazi preko usana hipi djevojke Pussycat (Margaret Qualley). I Manson se nakratko pojavljuje, a njegova "obitelj" ima veću minutažu (prepoznajemo Dakotu Fanning, Sydney Sweeney...). U jednoj vrlo tenzičnoj sceni zlokobna eha (znamo što slijedi) Booth dolazi na Mansonov filmski ranč i gledatelj strepi za njega, premda se prije toga upustio u ravnopravno šaketanje s Bruceom Leejem (Mike Moh) na setu "Green Horneta".

No, vratimo se Tate. Ona je krajnji kontrapunkt melankoličnom Daltonu koji s Boothom kao da utjelovljuje nekakvog Butcha Cassidyja i Sundance Kida iz paralelnog akcijsko-tragikomičnog filmskog svemira (Pitt je isti Robert Redford), junake suočene s novim poretkom.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

A post shared by Once Upon A Time In Hollywood (@onceinhollywood) on

Elegični osjećaj prolaznosti i starenja, transgeneracijskog sutona, projiciran je u Daltonu, lako moguće Tarantinovu supstitutu. Dok čeka na snimanje iduće scene Dalton na setu čita vestern roman o ostarjelu kauboju koji se pribojava da više nije što je bio i gleda kako se (po)miriti s tim.

Međutim, kad kucne čas demonstrirat će "najbolju glumu ikad viđenu", posredno s njim i glumački sazreli DiCaprio. Sazrio je i Tarantino. Ubaci Tarantino poneki kadar napaljenog adolescentskog fetišizma (ženska stopala), ali "Once Upon a Time in... Hollywood" je uz "Jackie Brown" njegov najzreliji film, vjerojatno najosobniji i najhumaniji.

Film o starenju koji odgovara redateljevim godinama (56) i bio bi sasvim drukčiji da ga je režirao ranije. Jednostavno, morao je snimiti sve što je snimio da bi došao do ovoga. Nije "Bilo jednom u... Hollywoodu" samo (bez)vremenska kapsula kraja šezdesetih, već i Tarantinova zimzelena opusa.

Svaki zaštitni znak Tarantinove "pulp fiction" poetike je nazočan u kadru (filmske i popkulturne referencije, crni humor, crveno nasilje, punomasni dijalozi i monolozi, takozvani jukebox soundtrack), svaka filmofilska ideja, tema, nadahnuće.

Okej, film na prvi pogled možda nema neku izrazitu šprehu kojom će se filmofili dodavati do kraja godine i šire jer nije primarno urnebesno zabavan kao prethodnici, ali zato će se pričati o njegovoj završnici koja se priprema prizorom do zuba trudne Tate.

Završnica donosi sudar žanrovske kinematografije, autorske imaginacije i povijesne zbilje kao u "Inglorious Basterds" (nacizam) i "Django Unchained" (ropstvo), filmovima optuživanima za trivijalizaciju historije. Slične optužbe mogle bi sustići i nešto suptilniji "Bilo jednom u... Hollywoodu".

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

A post shared by Once Upon A Time In Hollywood (@onceinhollywood) on

Premda, Tarantino koristi priliku da u toj "trivijalizaciji" propita "trivijalno" destruktivno nasilje u (svojim) filmovima koje seže puno ranije od "Reservoir Dogsa", i dopire iz realiteta. Destrukcija i dekonstrukcija idu ruku pod ruku u filmu. Jedan član Mansonove obitelji svodi fascinaciju nasiljem: "Ako si odrastao gledajući TV, odrastao si gledajući ubojstvo. Moja ideja je da ubijemo ljude koji su nas naučili ubijati".

Pa ipak, TV je onda još više vrtio i nasilje iz stvarnosti (Vijetnam) s kojim se QT razračunava. Finale za anale postavljeno je tamo gdje se nasilno spajaju fikcionalna i stvarna 1969. U još jednom obračunu s povijesti kino Tarantino otvara vrata svijeta kakav je mogao biti. Savršenog svijeta u kojem ni film ni (filmska) stvarnost nisu još završeni, zamrznuti u vremenu u Tarantinovu zauvijek.

Quentin kao Marvel

"Bilo jednom u... Hollywoodu" potvrđuje ne smo da su Tarantinovi filmovi vlastiti žanr, već i povezani svemir, poput Marvelovih. U sporednoj ulozi koordinatora kaskadera pojavljuje se Kurt Russell koji je u "Death Proof" igrao Stuntman Mikea. Njegova filmska supruga, također koordinatorica kaskadera, stvarna je kaskaderka Zoey Bell koja je također glumila u spomenutom filmu. Jednako tako, pred kamerom će prošetati i Taratinov kućni glumac Michael Madsen.

Naslovnica Cinemark