Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

NE DIRAJ Klinički o seksu i erosu

FILM: Touch Me Not; drama; Rumunjska/Njemačka/Češka/Bugarska/Francuska, 2018.; REŽIJA: Adina Pintilie; ULOGE: Laura Benson, Tomas Lemarquis, DISTRIBUCIJA: Restart; OCJENA: ** 1/2

U erotici nema erosa, a emotivnom putovanju likova kronično nedostaje emocija. 'Touch Me Not' je nedodirljivo djelce koje pretežno izgleda kao da ga je režirala umjetna inteligencija ili robot, nekakva robo-žena iz art-remakea 'RoboCopa 2' s parametrima festivalskog filma.

HRFF se zadnjih godina upušta u "bitku" sa STFF-om za titulu najjačeg domaćeg filmskog "non-mainstream" festivala. Katalog ovogodišnjeg, 16. HRFF-a krije "više-od-aktivizma" filmove kakve bi se usudio prikazati samo STFF. Uzmimo za primjer vrući, pobjednički naslov iz Berlina "Ne diraj", rubno, "off" ostvarenje koje naizgled pruža devijaciju od normi unutar "A" festivala i materijal je za najžešće filmofile s okom naviknutim na svakojake kinematografske (s)eksperimente, fetišizme i egzibicionizme.

Rumunjski film "Touch Me Not" načelno ne haje za norme u užem smislu te riječi, baš poput jednog od njegovih protgonista Christiana Bayerleina, naturščika i aktivista oboljela od spinalne mišićne atrofije. Svjestan da nema savršeno tijelo i nije lijep "na način kako nalažu 'mainstream' kriteriji", Bayerlein u jednoj sceni kaže "ionako me zaboli neka stvar za norme". Redateljica-debitantica Adina Pintilie je napravila eksperimentalno-dokumentaristički film u krajnoj opreci s (tematskim) normama rumunjskog "novog vala" (tranzicija iz komunizma u kapitalizam), i to treba respektirati.

Još više, treba joj odati priznanje što je u aktivističkom "human rights" modu portretirala društveno marginalne ljude i dala im glas u filmu centriranom na emotivno putovanje likova koji žele doći u dodir sa svojom seksualnošću i osjećati se ugodno u svojoj koži. Poruka koji "Ne diraj" odašilje - svi smo isti iznad gole kože - nesumnjivo je plemenita. No, Rumunjkin pristup temi je dvojbeno plemenit s ljudske strane (od eksploracije do eksploatacije intime), a s redateljske, ironično, u prevelikom skladu s konvencijama koje, kao, razbija, konkretno onima iz generičkog festivalskog filma današnjice (rezervirana režija).

Kakav je ovo film, ilustriraju prvi kadrovi. Kamera migolji od glave do pete dlakavog muškog tijela, ne skrećući pogled s penisa. Tijelo pripada muškoj prostitutki (Georgi Naldzhiev) koju glavna protagonistica, sredovječna Laura (Laura Benson), unajmljuje da masturbira pred njom, ležeći na njezinim plahtama. Nakon toga ona legne na posteljinu i napaja se njegovim mirisom. Laura ima averziju prema fizičkom kontaktu i pratimo njezinu odiseju koja od individualnih ili grupnih  terapija (neizbježno) vodi prema seks-klubu i orgijama.

Ona susreće terapeute s "fetišom na suze", 50-godišnje transvestite voljne izvesti za nju privatni "peep show" i ljude relativno sličnih (seksualnih) trauma, poput Tomasa (Tomas Lemarquis). Razgovara Laura i s Pintilie koja se svako toliko ukaže iza kamere/monitora, a u jednom trenutku s protagonisticom zamijeni mjesta kako bi ispred statičnog, sterilnog kadra osjetila što mora da je i ona osjećala, premda mi s ove strane ekrana ne osjećamo ništa, nikakvu bliskost, dodirljivost, samo voajerski, zahvaljujući redateljici, gledamo njihovu intimu u "peep show" maniri.

Pohvalno je da, recimo, redateljica pušta Bayerleina da govori o svom funkcionalnom penisu, najdražem dijelu njegova nefunkcionalna tijela, no zar mora nužno prikazati taj penis prilikom seksa? Mora, ali samo zato da – proračunato - "Touch Me Not" bude festivalski (s)eksplicitan, dospije na Berlinale, izazove kontroverzije i polarizira publiku. Osim što je do kraja ogoljela protagonista koji joj je dopustio uvid u svoju intimu, Pintilie seksu i erosu pristupa klinički: u njezinoj erotici nema erosa, a osobnom emotivnom putovanju likova kronično nedostaje - emocija.

Možda je to zato što se redateljica odnosi prema likovima više kao prema pokusnim štakorima u laboratoriju, ne ljudima. Mnoge scene odvijaju se unutra kulisa nalik bolničkima i likovi su, k tome, odjeveni u bijelo. "Ne diraj" je nedodirljivo djelce koje pretežno izgleda kao da ga je režirala umjetna inteligencija ili robot, nekakva robo-žena iz art-remakea "RoboCopa 2" s parametrima festivalskog filma i instaliranim programom psihoanalize za početnike. Ova tvrdnja ima smisla: Pintilie se većinski pojavljuje bez tijela, samo kao lice s monitora na stabilizatoru kamere koji se u finalu rastavlja poput stroja.

Islanđanin iz 'Blade Runnera'

Najpoznatije ime u glumačkoj ekipi jest islandski glumac Tomas Lemarquis. Filmofili bi ga mogli prepoznati iz "Blade Runnera 2049", gdje je je igrao arhivara korporacije "Wallace" kojemu Goslingov istrebljivač dođe u posjet.

Naslovnica Cinemark