Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

Hasanbegović i snobovi

Kada sam radio magistarski rad o Buberu, kao i doktorski o Pareysonu, prvi uvjet bilo je pitanje možeš li ih čitati na jezicima na kojima su pisali. Sve drugo bilo bi neozbiljno.

Čitam kako su "poznati europski intelektualci" u francuskom Liberationu potpisali peticiju protiv Hasanbegovića, od Finkielkrauta, preko Darija Foa do Antonija Negrija, crvenog terorista. Za razliku od "intelektualaca cinkera" iz Hrvatske i "regiona", koji razumiju jezik na kojem znanstvenik dr. Zlatko Hasanbegović piše o "spornim" temama, pitam se na temelju čega su niže spomenuti "europski intelektualci" donijeli svoj stav o Hasanbegovićevoj "problematičnosti"?

Na tome što su od nekoga nešto čuli? Ništa izvornoga ne pročitati, a donositi snažne sudove o istome je obilježje idiota, a ne intelektualaca. Na takav način donesene stavove ozbiljni intelektualci nekoć su nazivali "idoli trga", svojstven trač-babama, a ne soju ljudi kojima je otpor prema "idolima trga" u opisu posla. Isto bih napisao i da su potpisali peticiju protiv bivše ministrice Andree Zlatar-Violić.

Zato ovu peticiju, mahom, korisnih idiota koje se danas posvuda, pa i kod nas, naziva intelektualcima, nema potrebe ozbiljno komentirati. Pozabavit ću se intelektualnim snobizmom koji isijava iz ove vijesti da su, ne tek intelektualci, već još i "europski" (sada mi se već otima predorgazmički uzdah), potpisali peticiju.

Za mnoge ozbiljne ljude riječ intelektualac je uvredljiva. Ne samo zbog Kovačeve dijagnoze kako su elite gore od rulje, već još više zbog "rulje" koja u svom snobizmu pred riječju intelektualac (pa još europski!) gubi svaki kritički odmak.

Mnogo se pisalo o dekadenciji intelektualaca i "izdaji klerika", kao i o nejasnosti toga pojma danas. Ako bi se put dekadencije intelektualaca ukratko prikazao, mogao bi izgledati ovako: od mudraca do filozofa, od filozofa do intelektualca, od intelektualca do prodavača magle ili dinamitaških kramara stvarnosti, kako ih je nazvao Francis Wheen. Zajedničko mnogim tim pomodnim i zvučnim imenima je da su razum zamijenili nasumičnom refleksivnošću sa, često, sračunatom nerazumljivošću, koja nerijetko skončava u bedastoćama.

Uzmimo tri primjera, o kojima govori Wheen, koji su posvuda na sveučilištima u modi, koji najbolje oslikavaju niže rečeno: Gilles Deleuze, feministica Luce Irigaray i nezaobilazni Lacan. Usput, jednog od potpisnika peticije protiv Hasanbegovića, Negrija, ova ekipa intelektualaca skrivala je u Francuskoj nakon što je Italija raspisala tjeralicu za višestruko ubojstvo.

Što se Deleuzea tiče, on je najbolji primjer nasumične refleksivnosti i sračunate nerazumljivosti za snobove. Evo primjera kakvih se kod Deleuzea može navesti hrpa: "Kao prvo, događaji – zasebnosti odgovaraju heterogenom nizu organiziranom u sustav koji nije stabilan ni nestabilan nego metastabilan, prožet potencijalnom energijom u kojoj se razlike među tim nizovima raspoređuju... Kao drugo, uvijek pokretljive i raštrkane zasebnosti iskazuju obilježje samoujedinjavanja do te mjere da kad neki proturječni element presiječe njihov niz, zasebnosti zatitraju na istoj frekvenciji i sabijaju odgovarajuće pojedinačne točke u jednu aleatoričku, a sve njihove emisije, sva bacanja kocke u jednu."

Da mi dođe neki Einstein i kaže da je ovo razumio, intelektualno bih mu odbrusio – ne seri! Unatoč tome Foucault reče da će ovo stoljeće biti deleuzijansko. Izgleda da je bio u pravu, ljudi se nikada nisu manje međusobno razumjeli.
Kada smo kod Einsteina, njegovu formulu E = mc² feministica Luce Irigaray proglasila je seksističkom jer "brzinu svjetlosti pretpostavlja drugim /manje muškim/ životno potrebnim brzinama". Što reći, treba li biti intelektualac da biste izrekli ovakvu budalaštinu?

Lacan pak, zvijezda sveopće (post)moderne papazjanije te "najutjecajniji intelektualac stoljeća", htio je od svoje teorije napraviti metodičnu disciplinu. To vam ovako izgleda kod Lacana: "Tako i erektivni organ simbolizira lokus jouissance /ekstaze/, ne po sebi, pa ni u obliku slike, nego kao dio koji manjka na željenoj slici: zato je ekvivalent √-1 u navedenoj formuli pridavanje značenja jouissancea koje iznova uspostavlja koeficijentom svojeg izričaja prema funkciji nepostojanja označitelja – 1." Ovo je duhovito prokomentirala B. Ehrenreich rekavši: "Pa što onda ako neki Francuz svoj penis doživljava kao korijen od minus jedan." Da, svaki ozbiljan komentar ove Lacanove "transgresivne misli" bio bi neozbiljan.

Nemojte zamjeriti, ali i ja bih za kraj htio malo biti intelektualac, pa sve skupa zaključiti ovako: Dok se u Francuskoj prema formuli masovno napada sinagoge, a Židovi iseljavaju, dok Marina Le Pen sipa svoj fašistički jouissance /ekstazu/, ne po sebi, pa ni u obliku slike, već po parlamentu, francuske novine traže fašiste po Hrvatskoj, intelektualno prosuđujući osobu i društvo o kojem nemaju pojma.

Ako ste razumjeli ovo što sam zaključio, ako ima veze sa stvarnošću, onda nisam intelektualac.

Naslovnica Agora
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last