Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola: Ili islamizacija Europe, ili europeizacija islama

AGORA

U izvanrednim situacijama, kao što je izbjeglički val, etikete su uvijek prečica za stvarno razumijevanje, zapravo dokaz nesnalaženja. Tako je i s pojmovima ksenofobije i ksenofilije.

Ako ćemo, ugrubo, ksenofobiju povezati s desnicom, a ksenofiliju s ljevicom, naša je teza da je i u jednom i u drugom slučaju Drugi, stranac, ovdje zlorabljen kako bi se uz pomoć njega projicirala idealna vizija sebe, ili ih se koristi za eliminaciju sugovornika u javnom diskursu.

Tzv. ksenofobu on je dobro došao da bi ukazivao na jaki europski identitet koji zapravo ne postoji, koji je tlapnja, pa i onaj kršćanski na koji se poziva Orban. Tzv. ksenofilu stranac je dobro došao da bi relativizirao pojam granice, da bi romantičarski uzdizao Drugog kao “prezrenog na svijetu”, u kojeg projicira svoj ljevičarski imaginarij društva bez granica, bez nacionalnih identiteta i jasnih civilizacijskih i kulturnih značajki koje bi trebale biti norma, a ne prijetnja bilo kome, da bi kriminalizirao vlastiti kulturni krug i “sebičnu i bezdušnu Europu”.

Naime, prva oznaka barbarstva je glad za rušenjem, brisanjem granica, a ne njihovo postojanje.

Ksenofili i ksenofobi

Kada je u pitanju prosječni europski tzv. ksenofil, on previđa da čeljad koja nam dolazi “u kuću” ne dijeli s nama istu ideju slobode, razuma, pravnog poretka, dostojanstva žene, ravnopravnosti spolova, ljudskih i građanskih prava, da će se porastom (ilegalnih) imigracija Europi otvoriti neslućeni problemi, među kojima su i sigurnosni, kako je upozorila kod nas Mirela Holy, koja jamačno nije “ksenofob” ni “ljuti desničar”.

Tzv. ksenofil previđa i da je taj “poželjni, jadni Drugi” iz islamskog svijeta, kako je donio A. Socci, s broda na Mediteranu pobacao desetak ljudi u vodu, izbjeglica poput njih, kada su shvatili da su kršćani. Vijest široko prešućena. Među tim poželjnim Drugim ima, dakle, “autoksenofobije”, zločina i diskriminacije za koje nije kriv niti Europljanin niti Amerikanac, gdje je kršćanin ipak “očajnik drugog reda” i među samim očajnicima.

O principu reciprociteta između zapadnog i islamskog svijeta u pogledu prava kršćana u islamskim zemljama, i pravima muslimana u Europi, da i ne govorimo. Ne čujemo među našim tzv. ksenofilima nikakvu riječ sućuti za masovne progone kršćana u islamskim zemljama.

S druge strane, prosječni europski tzv. ksenofob previđa kako je stranac, Drugi, naša sudbina. Kako su donijeli demografi s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, analitičari Migration Policy Centre at the European University Institute, Florence, na pitanje što bi se dogodilo da u sljedećih 20 godina prestane useljavanje u EU, nude sljedeće odgovore:

“EU bi izgubio 33 milijuna radno aktivnih osoba (-11 posto); stopa starosne ovisnosti EU‑a, broj osoba starijih od 65 godina u odnosu na broj radno aktivnih osoba, povećala bi se s 28 posto na 44 posto; udio mladih radnika, dobna skupina između 20 i 30 godina, u radnoj snazi EU‑a smanjio bi se za 25 posto, a udio radnika u dobnoj skupini između 60 i 70 godina povećao bi se za 29 posto.”

Nasuprot tih brojki, tzv. ksenofob pokazuje se kao čovjek koji je “odlijepio” od realnosti. Stranac, Drugi, sudbina je Europe, pri čemu ovdje ne želimo ulaziti u pitanja migracijske politike EU-a, jer bih i sam mogao završiti među tzv. ksenofobima, prostim inzistiranjem da stranac mora poštovati “kućni red” doma u koji je primljen, da ne razvija paralelno društvo ili, ne daj Bože, protudruštvo. Ne može se od Europe, kao na švedskom stolu, uzeti samo socijalna država, a odbiti, ili ne poštovati, vrijednosti na kojima počiva.

Dakle, kada je stranac, Drugi u pitanju, emocije su razumljive kada vidite mrtvo dijete koje je Erdogan svojom politikom “bacio” u more da se utopi. No emocije, pa ni etikete u liku ksenofobije i ksenofilije koje su tek idealtipska projekcija sebe na Drugoga, ništa ne rješavaju, dapače. Te etikete pokazuju da je i Europa postala samoj sebi stranac, da smo “izbjeglice” u vlastitoj zemlji, da nemamo elementarni jezični aparat mimo političke korektnosti u kojemu bismo se “udomili”.

Heroji razuma i vjere

Stranac, Drugi, je ne samo sudbina Europe, već i šansa. No dok je Europa samoj sebi stranac, ni “nama” ni “njima” ne piše se bajna sudbina. Europa mora najprije samu sebe izabrati, i tu su, kako je tridesetih godina pisao Husserl, suočen također s velikom krizom europskog duha i civilizacije, samo dvije opcije u igri: ili propast, ili ponovno rođenje: “Ili zalaz Europe..., ili ponovno rađanje Europe iz duha filozofija putem herojstva razuma.”

Jest, pred nama je vrijeme koje će zahtijevati heroje koji će odgovoriti na izazove novog vremena, heroje kakvi su bili i utemeljitelji Europe u svom dobu, odreda praktični kršćani.

Zato, dodali bismo Husserlu, ne samo heroji razuma, već i heroji vjere, lišene nasilja i nerazumnosti. Ako bismo, dakle, Husserlovo “ili – ili” danas primijenili na dugoročnu situaciju EU-a, onda bi to zvučalo ovako: Ili islamizacija Europe, ili europeizacija islama. Hrvatska sa svojom islamskom zajednicom tu može biti primjer.

IVICA ŠOLA

Naslovnica Agora