Mišljenja ad hoc

ad hoc

Josip Jović

Sadistička seansa na 'dan ustanka'

Ima li se smisla svake godine osvrtati na proslavu 27. srpnja u Srbu koju organiziraju Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca? Pa ima, dokle god se tom događaju, kojemu, srećom, svake godine prisustvuje sve manja grupica ljudi, posvećuje velika medijska pozornost i dokle god se ustraje na neistinama.

Prva je neistina taj dan nazivati danom ustanka naroda Hrvatske, što čine brojni mediji, među kojima čak i državna televizija i državna novinska agencija. Jer, taj dan već skoro trideset godina ne postoji kao službeni državni blagdan pa na njegovo obilježavanje ne dolaze predstavnici države.

Ono što su ove godine izgovorili glavni govornici Franjo Habulin, Stjepan Mesić i Milorad Pupovac samo je eskalacija laži, izvrtanja činjenica i netočnih tumačenja. Nije to bio nikakav ustanak partizana pa ni komunista, kojih jedva da je i bilo, već izrazito četnički ustanak. Ustanici su ubili čak i Marka Oreškvića, člana CK KPH. Brojni su partizani izginuli koncem rata oslobađajući taj kraj koji je ostao do kraja četničkim uporištem.

Ovaj lažni "ustanak naroda Hrvatske", koji je pokrenut u suradnji s predstavnicima talijanske fašističke vlade, nije bio nikakav antifašizam i ovom prilikom upirati prstom u fašizam i neofašizam posve je deplasirano, osim ako se ne misli na fašističku i genocidnu prirodu samog ustanka. Posebno je besmisleno pričati kako je to bio zajednički ustanak Hrvata i Srba.

Milorad Pupovac je prvi put spomenuo i "ružno lice" ustanka. Ali malo je reći da je to bilo tek ružno lice, bilo je to zločinačko i pravo lice jedne pobune koja je iza sebe ostavila uništene obitelji, spaljena sela, pobijene i protjerane stotne ljudi, svećenike nabijene na ražanj, pogubljenje hodočasnika.

Opravdavati ustanak u Srbu Jadovnim, odnosno osvetom zbog zločina koje su prije toga počinili ustaše isto je kao kad bi se Jasenovac opravdavao Srbom. To što se događalo u jugoistočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni učinjeno je po istom obrascu kao i Bleiburg, Vukovar, Škabrnja ili Srebrenica. Ustanak je bio iz istih motiva kao i ustanci 1939. nakon uspostave Banovine kao i 1991. nakon proglašenja nezavisnosti.

Slaviti, pak, te događaje iz srpnja, kolovoza i rujna 1941. u Srbu i okolici kao nešto veliko, antifašističko, slobodarsko i humano predstavlja žalosnu i provokativnu demonstraciju licemjerja, krivotvorenja, politikanstva, drskosti pa čak i sadizma i nekrofilije, dok državni vrh paraliziran kompleksima, kukavičlukom i pragmom nijemo sve to iz godine u godinu gleda.

A onaj tko progovori jezikom činjenica i povijesne istine, usuprot jugoslavenskoj historiografiji i velikosrpskoj propagandi, unaprijed je osuđen kao ekstremni desničar i revizionist. O tempora, o mores.

Naslovnica ad hoc