Kultura Kultura

muke prvakinje čitanosti

Marina Vujčić: Oliver iz moga novog romana 'Pedeset cigareta za Elenu' junak je za kojeg sam imala najmanje empatije i suosjećanja u cijelom mom opusu
 

muke prvakinje čitanosti

‘Nakon Interlibera i Sa(n)jam knjige u Istri čeka me gostovanje kod Patricije Horvat na Bookvici u Splitu 5. prosinca, a 6. prosinca u Zagrebu je premijera monodrame ‘Susjed’, koju po mome romanu u Exitu radi Vesna Tominac Matačić

Jedna od najčitanijih književnica kod nas, Marina Vujčić,u utorak navečer  u Gradskoj knjižnici u rodnom Trogiru promovirala je novi roman.

“Pedeset cigareta za Elenu” izišao je u izdanju “Frakture” nakon što su joj u Hena Comu, gdje radi kao urednica, izišli romani “Pitanje anatomije”, “Otpusno pismo” u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, “Mogla sam to biti ja” i “A onda je Božo krenuo ispočetka”, te knjiga drama “Umri ženski”.

Svi koji prate rad Marine Vujčić znaju da piše puno i redovito te da je nagrađivana i kao dramski pisac. Albanski Teatar Migjeni s velikim uspjehom igra “Čekaonicu”, a u prosincu u zagrebačkom “Exitu” pred publiku izlazi “Susjed”.

“Pedeset cigareta za Elenu” priča je o muškarcu koji odluči probdjeti 24 sata, uglavnom šećući i razmišljajući o svojoj davno preminuloj sestri. Za to vrijeme slučajno se susreće s troje nepoznatih ljudi kojima taj susret mijenja životni smjer: ženu čiji muž leži u zatvoru, suprugu depresivnu nakon muževljeva preljuba te mladića spremnog da započne posao svog života.

Tema romana zapravo je “leptirov efekt” iz teorije kaosa, po kojem i naizgled nevažna sitnica može pokrenuti lančane događaje i izazvati promjene u nečijem životu. Nudeći brojne psihološke natuknice o svakom od likova, s velikim smislom za dramski naboj, književnica je ispripovijedala priču za čitanje u jednom dahu.

S Marinom Vujčić, koja uvijek rado iz Zagreba dolazi doma, porazgovarali smo uoči književnog druženja s Trogiranima.

Nije vas strah da zagovarate štetne navike odabirući ovakav naslov?

- Nije me strah zato što je mala vjerojatnost da će se netko od čitatelja povesti za mojim junakom Oliverom Radmanom pa propušiti zbog njegova bizarnog rituala. S njim bi se malo tko htio poistovjetiti. Naslov romana u tekstu je pronašao urednik Seid Serdarević i na tome sam mu baš zahvalna jer mi se radni naslov nije sviđao, a bolji nisam uspijevala naći. Kad je knjiga izišla, čitatelji su odlično reagirali baš na naslov i po društvenim mrežama bilo je duhovitih dosjetki tipa: “Jedva čekam da popušim ovu knjigu” ili “Pušenje ubija, ali čitanje ne”.

Oliver je primjer osobe koji je samo prividno živ, više nekako životari. Dijelite li nešto s takvim likom?

- To mi je bio najteži zadatak u ovom romanu – ući u glavu čovjeka koji izbjegava život i gubitak sestre blizanke koristi kao izgovor za sve što ne čini. S njim doista ne dijelim ništa pa mi je to bio veliki autorski izazov. Doduše, imam brata blizanca, ali oboje smo živi i zdravi pa mi je iz Oliverova života poznat jedino osjećaj blizanačke povezanosti. Stvarala sam tog junaka pokušavajući razumjeti stanje uma zauvijek zaglavljenog u nesreći, koje je meni dovoljno strano da slobodno mogu reći da je on u cijelom mom opusu junak za kojeg sam imala najmanje empatije i suosjećanja. Ali da bi ispunio svoju funkciju u romanu, morao je biti baš takav jer mi je bilo važno kroz priču se uvjeriti da su i naizgled najbeskorisniji ljudi važan kotačić u mehanizmu funkcioniranja svijeta.

 

Vjerujete li da u životu ne postoje slučajnosti?

- Vjerujem da ništa nije slučajno i da se sve događa s nekim razlogom, kao preduvjet za neki sljedeći događaj. Ponekad u životu moraju proći godine da shvatimo zašto su se neke stvari dogodile baš onako kako jesu i kakva je zapravo bila računica sudbinske matematike koju nismo mogli pojmiti u trenutku kad su nam se neke stvari, pogotovo one loše, događale. Dugo me “kopkala” ta tema jer mi je teško ostati ravnodušna prema činjenici da nam o tome jesmo li izišli iz kuće minutu ranije ili kasnije doslovce može ovisiti život. Čovjek se mora zateći na određenom mjestu u točno određeno vrijeme da bi ga snašlo nešto dobro ili loše, a da bi se tamo zatekao, mora se ispreplesti niz okolnosti koje su dovele do toga. Kad počnemo intenzivno razmišljati o toj slagalici, čitav se život može činiti kao jedan produženi niz lančanih reakcija.

Svi likovi u romanu žive u prošlosti, s traumom kao opravdanjem za njihovu nesreću, no ipak se uspiju pokrenuti. Novinar Viktor izlaz nalazi u pisanju – ima li on nešto od vašeg iskustva?

- Nisam o Viktoru razmišljala kao o junaku s kojim imam nešto zajedničko, ali kad sad to ovako kažete, zapitam se je li možda doista negdje iz podsvijesti isplivao u priču ovoga romana. I ja sam u nekom trenutku života našla izlaz u pisanju, no kad sam pisala Viktora, nisam imala sebe na umu. Viktor je samo primjer da izlaz uvijek postoji, pa iako u njegovu slučaju pisanje kao izlaz možda nije slučajno, moglo je to biti i planinarenje i sviranje i izučavanje ptica – bilo koja strast koja čovjeka može navesti da ponovno uživa u životu.

Roman nema puno dijaloga, likovi su uglavnom osamljenici, s unutarnjim glasom. Rekli ste da ste ga pisali “dugo i na kapaljku”, zašto?

- Najveći izazov, osim Oliverova karaktera, bila mi je matematika. Stvarno ne volim brojke ni računanje, najradije smještam svoje junake u situacije u kojima su i prostor i vrijeme nevažni – a ovdje sam morala voditi računa o svakoj minuti dana i o kalendaru unazad pedeset godina. Ne možeš pobjeći od toga u ovakvoj temi. Dok sam pisala prvu verziju, nisam se dovoljno bavila računicom jer sam bila posvećena unutrašnjim glasovima svojih junaka – pa je kasnije bilo dosta popravljanja. Roman sam pisala dugo i zato što sam ga bila ostavila, prvo zbog “Pitanja anatomije”, pa onda i zbog drame “Podmornica”, a kad jednom stisneš pauzu u nekoj priči, više ništa nije isto kad joj se vratiš.

Zašto ovaj roman nije izišao u Hena Comu, gdje radite?

- Mislim da je trebalo odvojiti autorski život od uredničkog. Za autora nije baš zahvalna situacija objavljivati u kući u kojoj radi jer izlazak svake nove knjige počne uzimati zdravo za gotovo, a i drugi te lako mogu početi doživljavati kao nekoga tko objavljuje “zato što može”. Nakon četiri romana u Hena Comu poželjela sam se vratiti u onu, za pisca zdravu situaciju neizvjesnosti, kad ponudiš rukopis izdavaču i onda strepiš čekajući odgovor – koji može biti i negativan.

 

U splitskoj Gradskoj knjižnici ste u vrhu čitanosti kad je riječ o domaćim autorima. Kakve su reakcije publike na dosadašnjim promocijama? Što najčešće pitaju?

- Stvarno mi puno znači da me čitaju u rodnoj Dalmaciji i baš se veselim gostovanjima u Trogiru i Splitu. Reakcije na promocijama su zbilja sjajne, uvijek ostanem iznenađena kad upoznam prave fanove koji su čitali sve ili gotovo sve što sam dosad napisala i dođu na susret s naramkom mojih knjiga za potpis. Uvijek mi bude malo neugodno jer sebe ne doživljavam kao spisateljicu koja je zavrijedila tako vjerne čitatelje. Pitaju me svašta, a najčešće ih zanima koliko je “istine” u mojim romanima, odnosno koliko je u njima autobiografskoga. Napisala sam samo jedan autobiografski roman, “Mogla sam to biti ja”, ali na književnim susretima shvatim da ima čitatelja koji misle da je meni osobno zapeo za oko neki susjed kojemu sam ostavljala hranu pred vratima, ili da sam se, recimo, sama javila na oglas za milovanje leđa. Koliko god se ja smijala na takve pretpostavke, na kraju tih razgovora nikad nisam doista sigurna jesu li mi doista povjerovali da to nisu moja iskustva.

Imate li u planu još književnih susreta i predstavljanja romana?

- Interliber je obavezna destinacija svima nama koji se bavimo knjigom. Nakon njega izdavački svijet slije se u Pulu, na Sa(n)jam knjige u Istri. Prije Pule čeka me još gostovanje kod Patricije Horvat na Bookvici u Splitu 5. prosinca, a 6. prosinca u Zagrebu je premijera monodrame “Susjed”, koju po mome romanu u Exitu radi Vesna Tominac Matačić.S obzirom na to da uvijek pišete, sprema li se novi roman?

- Da, još istražujem ali spremam se napisati roman o ženi koja izdržava zatvorsku kaznu nakon što je u samoobrani ubila nasilnog supruga.•

 

Beogradski Sajam knjiga

Bili ste na beogradskom Sajmu knjiga, kako stoji književna razmjena između naših dviju država? Čitaju li se hrvatski autori?
- Bilo je zbilja sjajno! Prvi put sam posjetila taj sajam i stvarno sam oduševljena i književnom produkcijom, atmosferom, brojem posjetitelja i događanja. Na razmjeni bi zbilja trebalo poraditi jer hrvatski se autori u Srbiji čitaju samo ako ih objave tamošnji izdavači – naše su knjige na tom tržištu jednostavno preskupe u hrvatskom izdanju. Nekoliko je naših autora koji su i tamošnjim čitateljima jako dobro poznati – Jergović, Karakaš, Kristian Novak, Olja Savičević Ivančević, Marko Tomaš, Vedrana Rudan – a na Sajmu sam primijetila da i naši pjesnici uspješno probijaju granice u regiji. Jednako je i ovdje – rijetki su suvremeni srpski pisci, osim Velikića i Valjarevića, za koje hrvatski čitatelji znaju. Veliki se novac ulaže u prijevodnu literaturu, a knjige za koje ne trebamo prijevod nisu nam dostupne.

‘Čekaonica’ idući tjedan u Zadru

Kako je došlo do suradnje s kosovskim režiserom koji je na scenu postavio vašu “Čekaonicu”, koja je nedavno na festivalu u Uroševcu nagrađena kao najbolja drama?
- Redatelj Fatos Berisha pronašao je moju dramu “Čekaonica“ na portalu drame.hr, na kojem se redovito objavljuju nove drame hrvatskih autora, a onda mi se javio na službenoj Facebook stranici. Nažalost, nisam uspjela otići na premijeru u Skadar i nisam još vidjela predstavu. Pratim je na stranici Teatra Migjeni, gdje tim predstave i teatra redovito objavljuje videosnimke sjajnih reakcija publike na gostovanjima. Zato me je jako razveselilo najavljeno gostovanje “Čekaonice“ u HNK Zadar 14. studenoga – tad ću i ja napokon pogledati predstavu.

Naslovnica Kultura