Kultura Kultura

Uvijek za Homerom

Cupkajući divljom stranom Dalmacije

Uvijek za Homerom

Nedavno smo na ovim stranicama pisali kako je Homer u nas zapostavljen, i kako ga u zadnjih 140 godina itko jedva i spominje s ove strane Alpa, kad evo ti u nakladi Kulturtregera i Multmedijalnog instituta, dviju zagrebačkih adresa naravno, sveščica “Uvijek za Homerom”.

Knjižica je svidljiva na prvi pogled, a dok dođete do njezina kraja, bit ćete i zadovoljniji. Naime, taj za ruke zgodni format, zapravo je multimedijalno djelce, jer tekst je prorijeđen što praznim stranicama, što ilustracijama sjajnog Berlinčanina Maxa Neumanna, a u paketu bi trebala ići i glazba newyorškog perkusionista i multiinstrumentalista međutim, obavještavaju nas iz Multimedijalnog instituta – moramo pričekati da Keszler završi produkciju najnovijeg albuma.

I to je već dosta; Neumann radi nevjerojatno sugestivne, mahom monokromne crteže, koji su baš kao i Keszlerova dosadašnja glazba, sva umotana u perkusionističku partituru, kao izražajni elementi uz tekst – nepogrešivi i nezamjenjivi.

Ali ono što je najvažnije za knjižicu “Uvijek za Homerom”, jest potpis autora tekstualnog dijela, a to je ni manje ni više nego mađarski distopijski melankolik László Krasznahorkai (1954.).

Osim što je po vlastitom pravu jedno od najbremenitijih pera mađarske i svjetske literature, Krasznahorkai je zaslužan za kapitalni dio opusa njegova zemljaka i filmaša Béle Tarra.

Prema samo dvije njegove knjige, “Sotonski tango” i “Melankolija otpora”, Tarr je snimio crno-bijele egzistencijalističke epove od ukupno deset sati filma, a zajedno s Krasznahorkaijem u ulozi scenarista i koscenarista snimio je i većinu ostaloga u svome redateljskom portfelju, od “Prokletstva” (1988.) preko “Čovjeka iz Londona” (2007.) do “Torinskog konja” (2011.).

Beckettovske sintakse

Iskreno, teško je danas reći je li Krasznahorkai tako dobar pisac zato što smo ga doživjeli preko Tarra ili je Tarr tako dobar redatelj zato što mu je pisao Krasznahorkai, međutim, to je sigurno manje važno od činjenice da smo u tih dvadesetak godina od početka devedesetih prošlog stoljeća do drugog desetljeća dvijetisućitih imali izvrstan mađarski proizvod u književnosti i na filmu.

Depresivan, istina, ali hipnotički. Na trenutke duhovit, onako kako vas crni humor zna nasmijati kad u nekom jadu prepoznate banalni komadić vlastitog.

To se tako hoće: i u noveli “Uvijek za Homerom” narator goni protagonista u trećem licu, dok ovaj bježi pred ubojicama o kojima ne zna ništa. Niti ih vidi niti ih čuje, ali oni doslovce mogu biti bilo tko i bilo gdje “ga mogu zgaziti bakandžama i prosuti mu crijeva”.

Potonji prizor, kao i mnogi drugi, nije slučajno tako slikovit, nego ima svoje smisleno opravdanje u zadnjoj rečenici novele.

Tamo je ključ razumijevanja priče koji će vas sigurno natjerati da ponovno preletite kroz njezinih stotinjak stranica. Zato moramo šutjeti o tome.

Proniknuti protagonistov entitet ionako nije toliko bitno koliko trčati s njime kroz beckettovske sintakse i raspoloženja od početka do kraja pojedinih poglavlja, koji i sami traju od inicijala do točke jedne jedine rečenice.

Potraje tako ta rečenica stranicu, stranicu i pol, pa i dvije bez problema. Imao je prilike Krasznahorkai o tome govoriti i proteklog lipnja, na ovogodišnjem 18. Festivalu europske kratke priče u Zagrebu.

On voli pisati kao što se govori, a to je, kaže, najčešće u dahu, bez pretjeranog osvrtanja na interpunkcije i ostala gramatička pravila. “Uvijek za Homerom” ipak ih poštuje, ali dogodit će vam se da ćete na kraju njegove rečenice zaboraviti kako je izgledao njezin početak.

Nema bojazni, rekli smo, knjižica je pregledna i svako njezino poglavlje možete obuhvatiti jednim pogledom. I to je u funkciji protagonista. On se, baš kao i Mađareva rečenica (dođe vam reći mađarica), osvrće usput, promotri okoliš, zaleti se, stane, odcupka, stopi s okolinom i šmugne iz nje.

A ono što će našem čitateljstvu biti posebno zanimljivo jest itinerar tog tajnovitog lika.

On se, naime, što trajektom što vlakom, probija našom obalom od Pule do Korčule. Do Odisejeve špilje, u kojoj i završava odisejada koju se cijelo vrijeme evocira.

Tako se protagonist u 13. poglavlju, pod naslovom “Vjera”, zatječe u Splitu u trajektnoj luci, i – premda se to nigdje ne navodi – shvaćamo da vrijeme zbivanja mora biti ljeto.

Jer malo što navodi na preispitivanje vjere kao splitska luka u ljetnim mjesecima.

Punđa na splitskom gatu

“Ako se netko nađe u tako teškoj situaciji u kakvoj je on, taj će ili pokušati zaobići to pitanje ili će priznati da vjeruje, jer to je tako, kažu, da u smrtnom času, kad se čovjek mora suočiti sa smrću, ne postoji nitko tko ne bi vjerovao, sve drugo je laž, dapače, u šali se može čuti i to kako je u padajućem avionu iz metra u metar sve manje ateista, jako smiješno, rekao je i zatresao glavom, stajao je baš u splitskoj luci i čekao brod...”, plete svoje literarno pletivo Krasznahorkai, i nastavlja malo dalje poglavlje i rečenicu “... i uvidjet će da su ga oholost, podsmijeh, nedostatak poniznosti doveli do toga da ni u što ne vjeruje, pogotovo ne u Besmrtnike, i u kopilad Besmrtnika, i u tisuće raznoraznih sitnih bića, jer zaista je tako mislio, to su bili njegovi uzvici i argumenti, ali danas već ne misli tako, danas se već moli, kao što to čini i sada, tu među putnicima na splitskom lučkom gatu...”, i zaustavlja švenk na situaciji u sjeni ogromne punđe “... tek na kraju, jedna sredovječna žena sa starinskom boom oko vrata i gustom plavom kosom podignutom u golemu punđu, samo se okrenula prema njemu, te čak i ne pretjerano ljubaznim tonom, više nekako... iz dužnosti, rekla mu je samo da ne treba brinuti, prema vremenskoj prognozi, Bura, koja će biti samo Burin, još je daleko”.

I Mađarska je daleko, ali Krasznahorkai nam nikad nije bio bliže.

“Uvijek za Homerom” je librić i mali multimedijalni projekt kojeg ćete se – uz mobitel i par slušalica za Keszlerove perkusionističke pasaže – naužiti pod svjetlom noćne lampe.

Neće vam za to trebati više od sat i pol, ako čitate onako kako Mađar piše.•

Mađarski Homo Narrans

Međunarodna književna kritika nepodijeljena je oko hvale Krasznahorkaijeva opusa.

To je proces koji je dovršila Susan Sontag opisavši ga kao suvremenog mađarskog meštra apokalipse usporedivog s Gogoljem i Melvilleom.

Konačno, on je prvi Mađar kao i jedno od deset imena svjetske literature kojemu je dodijeljena nagrada Man Booker International (2015. godine).

Proteklog ljeta bio je jedan od gostiju i glavni adut 18. Festivala kratke priče u Zagrebu, koji se pod egidom Homo Narrans bavio temeljnom ljudskom potrebom za pričanjem.

Glave bez lica

Max Neumann (1949.) renomirani je vinovnik berlinske umjetničke scene, kojemu je rad prepoznatljiv po humanoidnim figurama koje svodi na razinu apstraktnog simbola, reducirajući kompozicije na oblikovno krucijalno.

Glave na njegovim platnima najčešće nemaju lice, a ni prostor oko njih nije više od obrisa i sjene.

Taj mahom crni vizualni vokabular Krasznahorkaija je već nadahnuo na suradnju s Neumannom, na svesci “Animal Inside” (2010.), po stilu i obujmu posve sličnoj noveli “Uvijek za Homerom”.

Glasovirske žice od 200 metara

Eli Keszler je newyorški perkusionist, skladatelj i vizualni umjetnik poznat, istina, po složenim bubnjarskim dionicama, ali i po zvučnim instalacijama u koje su često uključene glasovirske žice i različiti likovno-zvučni mehanizmi.

Glazbenu podlogu za ovu Krasznahorkaijevu novelu moramo pričekati do dovršetka njegova novog albuma, a objavio je osam dugosvirajućih albuma.

Godine 2013. je s mosta Manhattan Bridge rastegnuo glasovirske žice duge više od 200 metara, u nastojanju da stvori svirajući oblik arhitekture, o čemu postoji zanimljiv videozapis na Vimeu (Eli Keszler & So Percussion: Making The Manhattan Bridge Roar And Sing).

Neukrotivi senzibiliteti

Sredinom godine knjigu “Uvijek za Homerom” Laszla Krasznahorkaija u zajedničkoj biblioteci “Prijatelji” premijerno su objavili Multimedijalni institut/ MaMa i Kulturtreger/Booksa, a knjiga je 28. listopada predstavljena u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju u sklopu programa “Neukrotivi senzibiliteti — novi pravci kritičke teorije i umjetnosti”, koji organizira tamošnji Multimedijalni institut.

Na predstavljanju su sudjelovali Marko Čudić s Filološkog fakulteta u Beogradu, književnik i kritičar Milan Vlajčić te Petar Milat iz Multimedijalnog instituta/MaMe, a događanje je moderirala Miljenka Buljević iz Bookse.

László Krasznahorkai je u jesen 2016. posjetio Dalmaciju (Dubrovnik, Korčulu, Mljet i Split). “Uvijek za Homerom”, priča koju je Krasznahorkai tim povodom napisao jest tekst istodobno inspiriran mediteranskim pejzažem te slikarstvom i glazbom. Knjigu je prevela Viktorija Šantić, a oblikovao Damir Gamulin Gamba.

Naslovnica Kultura