Kultura Kultura

Librofilija

Zatvorenik s pet zvjezdica

Librofilija

Radi se o bajci čiji je uspjeh u Trumpovoj Americi lako objasniti: u temeljito barbariziranom svijetu lijepo je susresti se s junakom koji nije plemenitaš samo porijeklom nego i osobnim izborom

Nećete vjerovati, ali Bill Gates, čovjek odgovoran za digitalnu revoluciju i cijeli niz njezinih neželjenih nuspojava kao što je, na primjer, otpor prema čitanju, piše književni blog!

On je, naime, zaneseni librofil koji večernje sate ne krati uz nabrijanu pucačinu popularnih kompjutorskih igrica, nego uz literaturu. Svoja čitateljska iskustva rado dijeli s najširom javnošću, pišući vrlo iscrpne prikaze djela koja su mu prošla kroz ruke.

Odmah da budemo načisto, do preporuke opsceno bogatog informatičkog gurua nije mi naročito stalo. Bojim se da u mom slučaju ona može proizvesti sasvim suprotan učinak. Kad sam pročitao da srdačno hvali roman “Plemeniti gospodin u Moskvi” sredovječnog pisca Amora Towlesa, za kojega do tada nisam čuo, preporuku sam glatko ignorirao.

A onda sam nabasao na podatak da je dotični libar visoko na popisu favorita Baracka Obame. Književni ukus bivšeg američkog predsjednika jednako me malo obvezuje kao i Gatesov, no zaintrigirala me činjenica da dva vrlo moćna čovjeka ispovijedaju jednaku privrženost prema romanu koji slavi gospodski otpor pojedinca prema nemilosrdnim strukturama društvene moći.

Mini-serija sve u šesnaest

Amor Towles pisac je vrlo neobične biografije. Rođen je 1964. u okolici Bostona, diplomirao je na Yaleu, a magistrirao (engleski jezik) na Stanfordu. Premda kalibriran da postane dio akademske zajednice, s kolosijeka humanistike prestrojio se na tračnice krupnog kapitala, postavši utjelovljenje vlažnog sna hrvatske politike, skoro pa mitološko biće poznatije kao investitor.

Uloga financijskog špekulanta krasno mu je pristajala, pa je cijela dva desetljeća nizao lijepe uspjehe, a onda je 2011. debitirao kao književnik romanom “Rules of Civility”. Knjiga je do te mjere toplo primljena da je godinu dana kasnije kazao definitivno zbogom biznisu, postavši pisac s punim radnim vremenom.

“Plemeniti gospodin u Moskvi” (hrvatski prijevod potpisuje Aleksandra Barlović) izišao je 2016. godine, roman je do danas preveden na 35 jezika, cijeli niz utjecajnih novina proglasio ga je remek-djelom, a po njemu bi britanski redatelj Tom Harper trebao režirati mini-seriju u 16 nastavaka s Kennethom Branaghom u glavnoj ulozi.

Kakav je to siže oduševio milijune? Towlesovu priču lako je “pičirati” (ovaj na prvi, a bogami i na drugi pogled nakazni kroatizirani anglizam označava vrlo sažeto predstavljanje nekog filmskog projekta potencijalnim investitorima). Godine 1922. grof Aleksandar Iljič Rostov biva osuđen na doživotni kućni pritvor u najluksuznijem moskovskom hotelu “Metropol”.

Nije umjesno otkrivati je li presudu konzumirao u cijelosti, ali vam neću pokvariti gušt ako kažem da je u dotičnome zdanju proveo duga desetljeća, uživajući u životu u njegovoj punini, kudikamo više od mnogih ljudi čiju svakodnevicu nitko nije jednim sudskim aktom tako surovo ograničio.

Roman je, kako i priliči štivu situiranom u Rusiju, adekvatnih gabarita, dakle, zamašan i iscrpan. On počiva na bajkovitoj pretpostavci da je boljševički tribunal mogao biti milosrdan prema plemiću zbog njegovih poetskih zasluga u predrevolucionarnoj borbi, pa mu umjesto metka u čelo darovati tri topla obroka spravljena u najboljoj kuhinji u cijelome Sovjetskom Savezu.

Kako započinje – labavom pretpostavkom koja teško može proći na testu uvjerljivosti – roman se i nastavlja: prolaze godine, s njima i režimi (Lenjinov, Staljinov, Hruščovljev), malo ili nimalo utječući na grofovu svakodnevicu. Izvan “Metropola” događaju se užasne stvari, ali sva ta jeza ne dopire ni do conciergeova prijamnog pulta, a kamoli tek do blještavih salona uglednog hotela.

Grof tamo uživa u iskrenom, nepotkupljivom prijateljstvu nekolicine odanih ljudi, uspijeva začeti i dugo održavati ljubavnu vezu s jednom hotelskom gošćom, konačno, uspijeva čak i postati ocem, doduše, mimo svake svoje namjere, ali zato uz puno iskrene ljubavi prema darovanom mu djetetu.

Grof je inteligentno, školovano čeljade, no meni se, unatoč svemu, doima kao najbliži rod Forresta Gumpa. Pritom valja reći da priča o momku sporih mentalnih refleksa i brzih nogu nije bila lišena stanovitog subverzivnog potencijala, jer je intelektualno zakinutog protagonista pozicionirala kao čovjeka koji iz svake prijelomne etape u američkoj suvremenoj povijesti izlazi kao pobjednik.

“Plemeniti gospodin u Moskvi” nema, međutim, ni najmanjih natruha subverzivnosti. Radi se naprosto o pravocrtnoj bajci čiji je uspjeh u Trumpovoj Americi lako objasniti: u temeljito barbariziranom svijetu lijepo je susresti se s junakom koji nije plemenitaš samo porijeklom, nego i osobnim izborom.

Naslovnica Kultura