Mišljenja Cinemark

GLORIA BELL Ostala si uvijek ista

FILM: Gloria Bell; drama; SAD, 2018.; REŽIJA: Sebastian Lelio; ULOGE: Julianne Moore, John Turturro; OCJENA: *** 1/2

Engleski jezik odmiče 'Gloriju Bell' od 'egzotičnosti' prethodnika, ali je ne približava multipleksu. Naime, remake je još uvijek festivalska art drama američke 'indie' provenijencije. Film režira Sebastian Lelio, a producira Pablo Larrain. Lelio je još uvijek zaljubljen u Gloriju da se u njegovoj režiji ne osjeća 'rutina' kao kod nekih 'parova' nakon šest godina veze, pa se i remake najednom čini nekako 'potrebnim'.

Dakako, Čileanac Sebastian Lelio nije prvi redatelj koji je napravio remake vlastitog filma, šest godina stare drame "Gloria", kod nas premijerno prikazane na FMFS-u. Učinili su to prije nega Alfred Hitchcock ("Čovjek koji je previše znao"), Michael Mann ("Vrućina"), George Sluizer ("Nestajanje"), Ole Bornedal ("Noćna straža"), Takashi Shimizu ("Kletva"), Gela Babluani ("13"), Michael Haneke ("Šašave igre"), braća Pang ("Kaos u Bangkoku")...

Lista će se nastaviti, tako da Lelio neće biti ni posljednji. Što je točno čileanskom filmašu bio motiv za načelno nepotrebni remake na engleskom jeziku, tko će ga znati. No, teško da je zarada, budući da je "Gloria Bell" realizirana bez komercijalnih poriva, tj. Lelio nije pretvorio "Gloriju" u romantičnu komediju, već je potvrdio kao karakternu studiju.

"Gloria" je i dalje ostala ista, samo što glavni ženski lik, umjesto Pauline Garcije, glumi oskarovka Julianne Moore i naslovu filma je dodano prezime "Bell", valjda kako bi se razlikovala od Cassavetesove i Lumetove (također remake). Engleski jezik odmiče "Gloriju Bell" od "egzotičnosti" prethodnika, ali je ne približava multipleksu.

Naime, remake je još uvijek festivalska art drama američke "indie" provenijencije koju, eto, gledamo u "A1 videoteci" umjesto na nekom festivalu. Film režira Lelio ("Fantastična žena"), a producira još jedan istaknuti Čileanac iz tih krugova – Pablo Larrain ("Neruda"). I Moore je producentica, ali nismo dobili dojam da je uložila novac u film kako bi lovila Oscara, kao kad je snimila "Still Alice".

Bez autora originalne "Glorije" Moore nije htjela snimati film. Na njezinu sreću Lelio je pristao, vjerojatno zato što mu je Gloria toliko prirasla srcu da je mogao još jednom ispričati njezinu priču. Lelio je još uvijek zaljubljen u Gloriju da se u njegovoj režiji ne osjeća "rutina" kao kod nekih "parova" nakon šest godina veze, pa se i remake najednom čini nekako "potrebnim".

Žar se osjeća i u kadrovima koji su identični kao u izvorniku, premda "Gloria Bell" nije, srećom, "shot-by-shot" remake kao Van Santov "Psiho". Reklo bi se da je Lelio zaljubljen i u Moore koju će u jednoj sceni snimiti gotovo kao Robert Altman u "Kratkim rezovima". Ovo je ponajprije njezin film, pa tek onda Leliov. Moore se također zaljubila u Gloriju i nadahnuto je odglumila.

Remake nije superiorniji originalu, ali je dostojan, usto vrsnije snimljen (direktorica fotografije Natasha Braier; "Neonski demon") i napose glumljen. Ako Gloria nije ovdje bolja kao lik, barem je Moore bolje glumi. Realno, Moore je klasa iznad Garcije, ustvari ponajbolja glumica danas. A ovo joj je velika uloga, nemjerivo veća od one pozlaćene Oscarom ("I dalje Alice").

Zapravo, osobno, njezina naj-izvedba unatrag deset godina od "Samca" i "Djeca su dobro" naovamo, preciznije najbolja novomilenijska iza "Daleko od raja" i "Sati". Glumica je ušla pod kožu Glorije i prisvojila njezinu dušu i tijelo da se više ne zna koja je koja.

Glorijina/Julianneina scena za pamćenje? Ima ih nekoliko, ali treba istaknuti suptilnu (iz)mjenu emocija od smijeha do plača kad joj jednu pjesmu čita Arnold (John Turturro). Glorious. Na toj razmeđi se lik i nalazi. Osmijeh je uvijek tu, spreman da se brzo nacrta na njezinu licu, no isto to lice zrcali usamljenost kad se čovjek dulje zagleda.

"Nekad sam sretna, nekad ne", otkriva ona Arnoldu. Usamljenost je okidač da razvedena, sredovječna Gloria, suočena i sa smrtnosti, protokom godina, traži nekoga poput Arnolda, mada nije isključeno da ne zna što bi s njime kad ga nađe, tj. da joj je bolje samoj. "Volim plesati sama", kaže ona u jednoj sceni dok je kamera prati od danas do sutra.

"Kad dođe smak svijeta, nadam se da ću umrijeti plešući", doda u drugoj. Neke od ključnih scena filma odvijaju se na plesnom podiju u klubu, gdje Gloria pleše na disko-hitove poput "Never Say Goodbye" i "Ring My Bell". Pjesma "Gloria" je, jasno, opet ostavljena za kraj. Laura Branigan pjeva "Gloriju". Gloria se prepoznaje, zaustavlja suzu i stavlja osmijeh na lice kako bi otplesala u vječnost, spremna za smak njezinog unutarnjeg svijeta.

Fine sporedne uloge

U fini sporednim ulogama nastupaju Michael Cera, Rita Wilson, Jeanne Tripplehorn, Chris Mulkey i Caren Pistorius, otkriće "Zemlje bez zakona".

Naslovnica Cinemark