Kultura Kultura

Dugi oproštaj

Pivac je bio nezamjenjivi snimatelj mediteranske drame iza škura, znao je izabrati motiv, i kad bi završavao kadar - znao je što treba snimati iza njega 

Dugi oproštaj

Splitski snimatelj Andrija Pivčević svojim je odlaskom iznenadio brojne prijatelje i kolege. Razgovarali smo s nekolicinom njih koji su njime bili na "ti", s ljudima za koje je Andrija Pivčević bio - Pivac, tihi prijatelj, veliki radnik i važan suradnik.

Mladen Mateljan: Uh, vi ste mi dali prvu vijest. Na Lastovu sam, a to vam je kao da ste u Kongu. Mi ovdje ništa ne čujemo. Andrija je bio krasan čovjek, on je od onih vrsta snimatelja s kojim ne trebaš puno ni razgovarat. Kad puno radite skupa, uvijek znaš šta onaj drugi misli.

Nikad nije bio zadovoljan svojim radom nego bi uvijek išao preko toga, jer je želio da sve izgleda u potpunosti onako kako je zamislio. Sve filmove koje smo radili radili smo o moru, uz more i oko mora.

To je bila moja vokacija, a on se tome priklonio. Bio je snimatelj kojega bi svatko poželio; je li u pet ujutro ili po noći, je li na brodovima s kojima smo plovili ili na kopnu, bilo gdje. Bio je strpljiv sa mnom, iako me je zvao neuro, jer sam uvijek bio utanko s živcima, ali to je posao koji te uvijek trese.

Eh Andrija... Radili smo sedam filmova zajedno - Dvostruko plavo, More modrih lustri, Sigurne luke, Faros, Bol, Supetar, i film o Splitu, I palača rodi grad.

Potonji je dobio devet međunarodnih priznanja, pored onoga na splitskom festivalu turističkog filma, bile su tu nagrade u Milanu, Beču, New Yorku, Poznanju, Bratislavi... Kao autor imao sam veliku pomoć od moga Pivca.

To su ti oni snimatelji koji završavaju kadar znajući što treba snimati nakon njega, koji snimaju montažno. On bi ti unaprijed ponudio što ti treba.

S njime praktički nije trebalo razmišljati. Kasnije bi uvijek bio i u montaži za savjet ili pokudu. Majko moja, šta mi je krivo.

Imao je motiv u duši i mozgu

Feđa Klarić: I ja sam startao u Kino klubu Split, gdje sam se prvi put upoznao s objektivom i kamerom.

Dok je Kino klub još bio na Kenjari, tamo je bilo cijelo to zlatno društvo splitske škole filma u kojemu je bio i naš Andrija; od Ivana Martinca, preko Lordana Zafranovića do Ante Verzottija, Tina Crvelina i Vjekoslava Nakića.

I ne samo oni, tu su se skupljali kinoamateri iz cijele Jugoslavije. Viđao sam ga tamo, ali zapravo najviše na igralištu RK Split, gdje je bio redovan, bila kiša ili sunce. Bio je vatreni splitovac, a inače izuzetno drag i suzdržan čovjek.

Ante Verzotti: Iznenađenje mi je da se to dogodilo, premda sam znao da ima nekih smetnji...

Ja sam se bavio autorskim poslom, potpisivao sam i režiju i montažu i kameru, i radio sam eksperimentalne filmove, i u tom smislu najbliži mi je bio Martinac.

Ali u Kino klubu je vladalo pravo prijateljstvo i zajedništvo, koje nas je dovelo do vrlo visokih rezultata. S obzirom na sredinu u kojoj živimo, koju ja zovem sanatorijum, to su iznimni uspjesi.

Znate, morali smo kompenzirati činjenicu da živimo u malom gradu, i utoliko je svaki naš uspjeh bio veći. A Kino klub Split je imao neki svoj zenit od '58. do '69. Sjećam se da sam bio s njim u kontaktu kad je maštao da bi napravio nekakav film.

Ali to je sve bilo vraćanje iz buđenja, u sasvim drugom vremenu. Andrija je radio puno, a da je bio u Zagrebu, radio bi sigurno dvaput više. Inače, bili smo dobri, vjerovali smo jedan u drugoga i pomagali si uzajamno.

Bio je vrstan kamerman, znao je izabrati motiv, imao je to u duši i mozgu.

Specijalist za svjetlo i scenu

Lordan Zafranović: Mene je to pogodilo kao da mi je otišao brat. Pivac mi je bio jedan od najbližih suradnika još od kada smo se počeli baviti filmom u Kino klubu Split.

S njim sam snimio sve moje filmove koji su značajni za antologiju Kino kluba Split, pa i svoje prve profesionalne filmove. S filmom "Ljudi u prolazu" (1966.) prvi put smo se susreli s velikom Arriflex kamerom i 35 mm vrpcom, a dotad smo sve radili na 8 mm vrpci.

Snimao je niz mojih kratkih i dokumentarnih filmova. Prema romanu "Vrata od utrobe" Mirka Kovača, na Čilipima smo snimali moj cjelovečernji naslov "Večernja zvona" (1986.), film koji je obišao cijeli svijet, a na nekom od tih festivala i Pivac je dobio nagradu za kameru.

Dvije godine kasnije na Hvaru smo snimali "Haloa, praznik kurvi" s Nedom Arnerić, Stevom Žigonom i Rankom Zidarićem.

Napustio nas je jedan od najvećih snimatelja iz čitave ove regije. Pivac i ja na isti smo način osjećali Mediteran i strahovito će mi faliti.

Baš smo planirali jedan film na Hvaru. Trebao se zvati "Glas Off (Dvije sestre)" prema pripovijetki Sibe Miličića, pisca s Hvara, iz Brusja. Film bi se odvijao na početku XX. stoljeća, bio bi o dvije sestre i velikoj ljubavi prema povratniku iz Čilea.

Bila bi to prava mediteranska drama iza škura, u polutami, i Pivac bi to snimio savršeno. Užasno mi je žao što to nećemo napraviti zajedno.

Pivac je bio specijalist za svjetlo i za scenu, snimio bi ih na jedan mekani, impresionistički način, premda se oštro postavljao u tim zatvorenim interijerima Mediterana.

Ovo je gubitak koji se teško može nadoknaditi, ali srećom i njegov sin Mirko je jedan od najboljih snimatelja u Hrvatskoj i upravo njemu ću se obratiti za nastavak tog projekta.

Boris Poljak: Teško mi je. Pivac me prije tridesetak godina pozvao da mu budem asistent, i od tada traje naša suradnja.

To nije bio samo poslovni odnos, nego puno više... Kad bih trebao Pivca opisati jednom riječju, to bi bila predanost, predanost prema filmu.

Bio je filmska životinja, puno sam naučio od njega. Hvala mu na svemu!

 

Naslovnica Kultura